Gavran: Građani BiH žrtve bezočne pljačke zbog pohlepe trgovaca i nemara vlasti

Građani Bosne i Hercegovine već godinama skupo, a često i preskupo, plaćaju osnovne i one uvjetno rečeno luksuznije namirnice i robu, dok cijene gotovo iz dana u dan idu prema gore. Trgovci i vlasti pokušavaju to opravdati dešavanjima na globalnom tržištu, ratovima, pandemijom, inflacijom, ali analize ekonomskih stručnjaka ukazuju da je glavni uzročnik stalnih poskupljenja, prije svega, nezajažljiva pohlepa.

Prema analizi koju je provela Institucija ombudsmana za zaštitu potrošača BiH, koja se osvrnula na dešavanja na globalnom tržištu unazad deset i više godina, a koja je objavljena krajem 2024. godine, cijene hrane, u koju ubrajaju sve vrste mesa, sve vrste mlijeka i mliječnih proizvoda, većinu žitarica, većinu uljarica i šećera, slične su onima iz 2012, dok su generalno cijene namirnica porasle za 20 posto. S druge strane, cijene hrane u Bosni i Hercegovini su, prema njihovoj analizi, porasle od 100 do 400 posto. Ono što ističu, s obzirom da se stalno govori o rastu troškova energenata, jeste da su cijene goriva tokom 2024. bile niže nego 2022. i 2023, a slično vrijedi i za cijene uglja, čime tvrdnje o poskupljenju zbog viših troškova dobrim dijelom padaju u vodu.

Ovdje vrijedi spomenuti jedan fenomen koji je prisutan u Bosni i Hercegovini, a to je takozvani pužući rast cijena. Marin Bago iz Udruge za zaštitu potrošača Futura je ranije za Al Jazeeru kazao da je primjetno da, kada cijene energenata na globalnom tržištu porastu, automatski rastu i cijene namirnica u BiH. Međutim, kada cijene energenata padnu, cijene namirnica se ne mijenjaju, odnosno ne padaju. Sa svakim novim poskupljenjem energenata, cijene su pomalo, “pužući”, rasle, kazao je on.

‘Nezajažljiva pohlepa’

Govoreći o uzrocima rasta cijena hrane, ekonomski analitičar Igor Gavran smatra da je uzroka više i jedan dio poskupljenja se može opravdati realnim rastom troškova specifičnih za lokalno težište, kao što je rast cijena električne energije ili minimalne plate.

“Međutim, najveći dio poskupljenja se jedino može objasniti nezajažljivom pohlepom, odnosno direktno, što bi bilo i nezakonito, ili i direktno, što bi bilo ‘samo’ nemoralno, usaglašenim  pristupom praktično svih veletrgovaca i trgovačkih lanaca, a onda posljedično i ostalih trgovina da cijenu kontinuirano povećavaju neovisno o kretanju troškova na način koji se jedino može objasniti narodnim izrazom može im se“, ukazuje Gavran.

Ukupne marže, odnosno profitne stope u većem dijelu lanca snabdijevanja su sasvim izvjesno ogromne, jer ničim drugim se ovolike razlike u cijenama ne mogu objasniti racionalno, jer to pokazuju njihovi rezultati poslovanja, dodaje.

“Proporcionalno veličini, najekstremniji je primjer najvećeg domaćeg trgovačkog lanca, koji je besramno povećao svoju dobit do astronomskih visina prethodnih godina dok vlastite radnike tako ‘izdašno’ plaća da se poslije hvali isplatom ‘pomoći’ tim radnicima (da su adekvatno plaćeno zašto bi trebala pomoć kao da su socijalni slučajevi?), a vlasnik ulaže u nekretnine i slične projekte ličnih bogaćenja bez ikakve veze s osnovnim biznisom”, kazao je Gavran.

Kako je portal Akta objavio, najveći trgovački lanac u Bosni i Hercegovini Bingo ostvario je 2023. godine rekordne rezultate. Analizirajući tri ključna parametra – prihode, dobit i broj radnika, Bingo je i dalje lider u BiH. Rezultati za 2024. nisu još dostupni, ali nema sumnje da je Bingo i dalje najuspješniji trgovački lanac u Bosni i Hercegovini.

‘Skupa BiH, jeftina Njemačka’

Građanima Bosne i Hercegovine je nejasno kako je moguće da su cijene u njihovoj zemlji mnogo više nego u mnogo bogatijim zemljama, a kao glavnog krivica ističu neopravdano visoke marže u njihovoj domovini. Mnogi potrošači, primjera radi, navode kako brojni artikli u njemačkim prodavnicima gotovo dvostruko jeftiniji nego u BiH. To je, između ostalog, vidljivo iz brojnih objava na društvenim mrežama, poput one Bojkot u BiH na Facebooku, gdje brojni državljani iz BiH koji žive u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Španiji… fotografiraju cijene na policama lokalnih prodavnica ili iznose na računima, čime se jasno vidi da tvrdnje o nižim cijenama jesu tačne.

Kada je riječ o komparaciji visine marži u regiji i šire, nju je jako teško pouzdano napraviti što iz subjektivnih razloga i netransparentnosti, kaže Gavran. “Naravno da će trgovci uvijek tvrditi da su im marže minimalne, a da je visoka dobit rezultat njihove menadžerske genijalnosti ili možda nadnaravna pojava, jer se marže vrlo lako skrivaju u okviru lanca transakcija od nabave sirovina preko proizvodnje, veleprodaje, distribucije i maloprodaje…

A kada se nekoliko od tih koraka, a često i svi, odvijaju u okviru iste kompanije ili grupacije, posebno uključujući više od jedne države, mogu postati potpuno fiktivne i lažno se prikazivati minimalnim”.

Ipak, dodaje, neke od analiza na koje je naišao pokazivale su da su marže u trgovačkim lancima u Bosni i Hercegovini i po nekoliko puta veće od onih u lancima u Evropi i svijetu, a da bi sve bilo tragičnije važno je naglasiti da pojedini isti lanci posluju u BiH i izvan BiH, ali su im marže u BiH daleko više.

Pravila tržišta

Pravdanja da su cijene istih artikala u istim lancu u, recimo, Njemačkoj i BiH toliko različite zbog troškova prijevoza, carina ili PDV-a su nerealna jer ignoriraju činjenicu bescarinskog uvoza iz EU i drastično niža primanja radnika i cijene energenata u BiH, koji su sami i više nego dovoljni da kompenziraju troškove prijevoza, napominje ekonomski stručnjak.

Ipak, dodaje, pravi krivac za ovo i nisu sami trgovci, jer smisao kapitalizma je maksimiziranje profita, a sigurno ne zaštita interesa potrošača. Na zdravom tržištu, uz odgovarajuću konkurenciju i stvarno takmičenje ponuđača da ponude što povoljnije cijene, ova karakteristika kapitalizma ne mora biti problem, jer konkurentno ponašanje ipak dovodi do koristi za kupce i gleda se racionalni dugoročni interes koji nije pljačkanje kupca do krajnjih granica, jer onda taj kupac na kraju kupuje samo kruh i mlijeko, nego ravnoteža u kojoj je i zarada dovoljna i kupac ima prihvatljiv odnos cijene i vrijednosti robe koju kupuje, pojašnjava Gavran.

Ako nije tako, onda tržište ne funkcionira i ponuđači ne zaslužuju slobodu formiranja cijena, odnosno neophodna je intervencija na tržištu, dodaje.

“Ta intervencija može biti različita, ali je dužnost i obaveza nadležnih vlasti. Hoće li one izabrati pristup poticanja sniženja cijena na realan nivo plasmanom robe iz robnih rezervi u takvim količinama da se tržišnim mehanizmima i dobrovoljno sve cijene prilagode tom nivou, ili će možda dodatnim oporezivanjem ekstra profita napraviti pritisak na one koji su zloupotrijebili svoju tržišnu poziciju kako bi umanjili atraktivnost enormnog povećanja cijena i potakli ih da sami svedu svoje poslovanje u tržišne okvire, ili će ipak administrativnom kontrolom maksimalnih cijena i marži i sankcijama djelovati direktivno i trenutno smanjiti cijene na tržištu… manje je važno. Važno je shvatiti da se cijene neće smanjiti same od sebe bez neke intervencije nego će nastaviti rasti po principu samo nebo je granica“, kaže ekonomski stručnjak Igor Gavran.

Neučinkovite mjere

Bh. vlasti su u nekoliko navrata, kao što je rađeno i u susjedstvu, ograničavale cijene određenih namirnica, što je dovelo samo do manjih, kratkoročnih efekata, a sada su sve glasniji pozivi za ograničavanje marži u cijelom lancu snabdjevanja.

Međutim, Igor Gavran navodi da su dosadašnje mjere ograničenja marži bile gotovo beznačajnih efekata jer su bile postavljene previsoko i jer se nije kontrolirala cjelokupna struktura cijena u cijelom lancu i bilo je vrlo lako izigrati takve mjere fiktivno niskim maržama, a stvarno enormnom zaradom u cijelom lancu. Također, dodaje, pritisak je uglavnom trpio domaći proizvođač, posebno poljoprivrednik, a profitirali su najviše uvoznici.

“Intervencije na tržištu poput ograničenja cijena i marži zavisno od načina promjene mogu teorijski imati i štetne efekte poput privremenih nestašica, ali ih je lako izbjeći ako osiguramo da su granice postavljene na opravdanom nivou i ako su vlasti spremne intervenirati plasmanom robe iz robnih rezervi u slučaju da određeni trgovci odbijaju prodavati robu po određenim cijenama i vještačkim nestašicama pokušavaju prinuditi vlasti da ukinu ograničenja.”

Osvrnuvši se na obrazloženja trgovaca za rast cijena, Gavran navodi da je tačno da su i poslodavci opterećeni visokim porezima i doprinosima koji opterećuju cijenu rada, da je tačno da se cijena električne energije posljednjih godina neopravdano podiže, te da je tačno da su uvjeti poslovanja u smislu neefikasne i korumpirane administracije i loše infrastrukture u svim oblastima nepovoljni, kao i da je tačno da je stopa poreza na dodatnu vrijednost (PDV) na hranu i ostale esencijalne proizvode previsoka…

“Ali sve to ne može opravdati bezočnu pljačku kojoj su izloženi potrošači. Ovakvi postupci čine nemogućim realizaciju inače izuzetno opravdanih inicijativa za uvođenje niže stope PDV-a za hranu i druge esencijalne proizvode, jer je sada sasvim jasno da bi to jedino imalo za efekat rast profita trgovaca. Tek kada dokažu da cijene formiraju na osnovu troškova, možemo vjerovati da bi ih smanjili u slučaju smanjenjem PDV-a. Ili u slučaju bilo kakve druge olakšice i rasterećenja njihovog poslovanja.

Zašto smanjiti troškove poslovanja nekome ko ostvaruje enorman profit nerealno visokim cijenama i kome ne možemo vjerovati da bi uštedu prenio na cijene, a ni na plaće zaposlenika, jer ni one nisu pratile njihov rast profita”, pita Gavran.

Bojkot u BiH

Za petak, 31. januar, u Bosni i Hercegovini je zakazan masovni bojkot trgovina, po uzoru na onaj u Hrvatskoj, ali i slične do kojih sve više dolazi kako u regiji, tako i šire.

Govoreći o učinku ovakvih mjera potrošača, Gavran navodi da bi bojkot imao pozitivnih efekata u smislu signala onima koji zloupotrebljavaju stanje na tržištu i praktično pljačkaju svoje kupce nerealno visokim cijenama da možda kupci ipak mogu biti spremni da nešto poduzmu po tom pitanju i da je jednodnevni bojkot tek prvi korak, a također i signal vlastima da građani jesu u stanju nešto organizirano i masovno uraditi i da bi mogli jednako djelovati i prema vlastima (što bi u stvari i imalo puno više smisla odavno zbog brojnih razloga), pa da nećemo vječno ostati društvo koje pasivno trpi sve od svakoga.

“Ipak, u ekonomskom smislu ozbiljnijih dugoročnih efekata na trgovce ne bi bilo od jednog dana bojkota, jer većina robe koja se ne bi prodala tog dana prodala bi se prethodnih i narednih dana i trajni gubitak bi bio tek od onog manjeg dijela takozvane impulsne kupovine koju obavimo neplanski kada smo već u prodajnom objektu drugim povodom.

U slučaju bojkota ugostiteljstva ili pekara, međutim, efekat bi bio puno ozbiljniji jer ono što ne kupimo toga dana ne možemo kupiti ni unaprijed ni naknadno (niko neće popiti duplo više kafa ili kupiti duplu količinu kifli ili kroasana za doručak da nadoknadi ovaj dan bojkota) tako da bi ekonomski udar na ugostitelje ili pekare bio konkretniji i ozbiljniji. I naravno efekat bi bio i na prihode od PDV-a zbog manjeg prometa”, napominje ekonomski stručnjak Igor Gavran.