Loš evropski izborni model stvorio je ‘slučajeve’ Le Pen i Farage

Patogeni utjecaj agresivnog totalitarnog režima Vladimira Putina na Europu, koji jača već više od desetljeća, a koji je posebno osnažen nakon početka totalne invazije na Ukrajinu, doveo je europske države u situaciju da se moraju prisjetiti povijesnih pouka iz tridesetih godina, iz vremena kad se tadašnja Europa povlačila pred agresivnim totalitarnim režimom Adolfa Hitlera, ali i toga kako su se tada lomili demokratski poreci.

Zahvaljujući američkoj pomoći u procesu izgradnje mira, taj proces sloma liberalnih demokracija u Europi ozbiljno je teorijski analiziran, a usvojene su i pouke koje su ugrađene u političke sustave demokratskih država. Osim ekonomske integracije, koja je počela usklađivanje ekonomskih sustava europskih država, a pokrenuta je povezivanjem teške industrije, kako bi se trajno onemogućilo da se neka od europskih država ubrzano tajno naoružava, iza leđa drugima, tada su stvoreni i međusobno kompatibilni politički sustavi.

Jedan od zaključaka politologa koji su analizirali pad liberalno-demokratskog poretka Vajmarske republike bilo je i uvjerenje da je tome bitno doprinio neprimjeren izborni model, „čisti” razmjerni sustav bez prohibitivne klauzule, dakle bez praga potrebnog za ulazak u političku arenu. To je dovelo do snažne fragmentacije stranačkog sustava u Njemačkoj, pa je 1933. godine Nacionalsocijalistička njemačka radnička partija, sa 33 posto glasova, nasuprot uvjerljivoj većini fragmetniranih demokratskih političkih opcija, došla u priliku da dobije kancelarsku poziciju. S prerogativima vlasti, totalitarnom stranačkom infrastrukturom koja je preuzela represivni aparat države, i terorom koji je uspostavljen, u vrlo kratkom roku razoren je liberalno-demokratski poredak, a sva ograničenja vlasti jednostavno su prestala djelovati.

Gorke lekcije

U Njemačkoj je nakon rata pomno osmišljen ozbiljan izborni sustav, mješoviti model s relativno visokim izbornim pragom i ograničenjima za ulazak u parlamentarnu arenu. Pola mandata u Bundestagu dijeli se razmjernim sustavom sa stranačkih izbornih lista, uz petpostotni izborni prag, koji se ne određuje na razini izbornih jedinica (saveznih država) nego na razini središnje države, a polovina se mandata bira u malim izbornim jedinicama, većinskim sustavom. Usto, njemački izborni model zabranjuje predizborne koalicije, jer su one mehanizam koji može dovesti do prevare birača i izigravanja njihove političke volje.

Da bi se sudjelovalo u podjeli mandata potrebno je osvojiti ili pet posto glasova za stranačku listu ili tri izravna mandata, a ovo ograničenje ne vrijedi samo za Dansku manjinsku stranku, koja bi, kad bi nastupala na izborima, mogla osvojiti mandat i zahvaljujući pobjedi u samo jednoj izbornoj jedinici. Takav model dugo je jačao politički centar, trostranačje ili četverostranačje, a problemi s populističkim protusistemskim strankama počeli su tek nakon ujedinjenja 1990, da bi eskalirali ekspanzijom Alternative za Njemačku (AfD), koja već sada djeluje kao najveća politička opcija na prostoru nekadašnje Istočne Njemačke.

Pouke iz nesretne nestabilnost tridesetih godina izvukli su i u Francuskoj, koja je sa Petom republikom uspostavila ozbiljan dvokružni većinski sustav, što ga često nazivamo i „francuskim modelom”. Britanija, koja je bila vjerna svom sustavu jednostavne većine, modelu „first past the post” nikad nije imala problema s pretjeranom fragmentacijom parlamentarne arene, jer je sustavna primjena većinskog sustava rezultira stabilnim dvostranačjem, a dvostranački sustav, pak, u homogenim društvima kakvo je britansko, dovodi do eliminacije radikalnih političkih opcija i jačanja centra parlamentarne arene. I stranka ljevice i stranka desnice tendencijski se u takvom sustavu primiču centru, jer je centar „najveće lovište”, budući da su političke preferencije distribuirane prema krivulji sličnoj distribuciji kvocijenta inteligencije – s najvećom populacijom u centru (oko 100).

Pouku zaštite parlamentarizma od fragmentacije i otvaranja prostora opcijama izvan ustavnog luka, koju su u svoje sustave ugradile važne europske države, nažalost, oni koji su modelirali politički sustav Europske unije nisu imali pred očima. Zato se Europski parlament bira po izrazito lošem razmjernom izbornom sustavu u kojem je svaka država članica izborna jedinica, a u takvom sustavu postoji relevantan izborni prag u malim državama, ali u velikima su širom otvorena vrata nesistemskim opcijama, opcijama koje ne pripadaju ustavnom luku. Jednu gorku lekciju Europska unija već je naučila iz slučaja Nigela Faragea.

Taj britanski političar tek je 2024. godine prvi puta uspio osvojiti mandat u britanskom parlamentu, ali je sa svojom tadašnjom strankom UKIP 1999. godine uspio ući u Europski parlament. Iako posve marginalan u svojoj zemlji, Farage je uz pomoć Europskog parlamenta došao do relevantnih sredstava za djelovanje svoje stranke i od ulaska u Europski parlament sustavno je vodio kampanju razaranja Europske unije i istupanja Britanije iz nje, sve do referenduma o Brexitu 2016. i konačnog istupanja Britanije iz Unije u siječnju 2020. Da se britanske zastupnike u Europskom parlamentu biralo prema britanskom izbornom modelu, Farage nikad ne bi postao europarlamentarac, a vrlo je vjerojatno da u takvim okolnostima niti ne bi došlo do Brexita, s posljedicama kojeg se danas intenzivno bavi laburistička vlada Keira Starmera, koja sve više ponovno približava London Bruxellesu.

Na margini u domovini, na pozornici izvan nje

U Francuskoj bi Nacionalni front, danas Nacionalno okupljanje, kojeg je najprije vodio Jean Marie Le Pen, a poslije njegova kćer Marine Le Pen, bio bi marginalna desno radikalna francuska stranka, da Marine Le Pen nije uspjela ulaskom u Europski parlament steći financijske fondove koji su joj unutar francuske parlamentarne arene bili nedostupni. Prelijevanjem novca koji je dobivala za djelovanje u Europskom parlamentu u političku djelatnost na nacionalnoj razini, Le Pen je korak po korak došla do ruba situacije u kojoj je francuski dvokružni većinski sustav omogućavao da se u drugom krugu stvori koalicija demokratskih opcija protiv agresivnog protudemokratskog pokreta, što je osiguravalo da Nacionalni front / Nacionalno okupljanje ostane na margini francuskog parlamentarnog života.

Ilegalno financiranje političke djelatnosti teško je kršenje načela vladavine prava i posve je logično da se u slučaju, kao što je ovaj Marine Le Pen i Nacionalnog okupljanja, posegne za mjerom zabrane političkog djelovanja akterima takvog ilegalnog financiranja. Logično, karijera Marine Le Pen je ovom presudom okončanja, koliko god njeni sljedbenici omalovažavali načelo vladavine prava i tvrdili kako su oni političke žrtve. Međutim, je li lekcija koju su europske države morale naučiti s Farageom, konačno naučena s Le Pen i njenom zloupotrebom europskih financijskih fondova?

Čini se, nažalost, da nije. Naime, kad se raspravlja o slučaju Le Pen, raspravlja se o svemu drugom, ali ne i o disfunkcionalnom izbornom modelu prema kojem se biraju zastupnici u Europski parlament. Nema rasprave o tome kako zaustaviti daljnju fragmentaciju europske parlamentarne arene i kako spriječiti da se patogene političke opcije, odreda povezane i s totalitarnim režimom Vladimira Putina, najprije uvuku u Europski parlament, ovdje kontaminiraju politički život i nakon toga se uz pomoć vidljivosti i fondova s europske razine, vraćaju u nacionalni politički život i u njemu čine goleme političke štete.

Ako se doista želi zaštititi europsku integraciju i politički život na razini državnoga saveza, nužno je ubrzano početi razgovore i o načinu na koji se bira europarlamentarce. Ako se iz slučajeva Farage i Le Pen ne izvuku ozbiljni zaključci, destabilizacija europskog političkog projekta će se nastaviti, ali i ubrzati.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.