Petar Finci: Arhiva Haškog suda mogla bi – nestati

Arhivu Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) prijeti nestanak, upozorili su nedavno nizozemski stručnjaci.

“Golemi arhiv MKSJ-a u opasnosti je da bude izgubljen, a s njim i jedinstven izvor dokaza o ratnim zločinima. Intervenirajte prije nego što bude prekasno”, podnaslov je otvorenog pisma nizozemskoj vladi koje su na nizozemskom portalu Trouw objavili Martijn Eickhoff i Victor-Jan Vos, čelnici Instituta za istraživanje rata, holokausta i genocida (NIOD) Kraljevske nizozemske akademije znanosti i umjetnosti.

Potaknut njihovim otvorenim pismom, i zagrebački tjednik Nacional nedavno je o toj temi objavio članak “Poziv vladama: Arhivu Haškog suda i svoj dokumentaciji o zločinima na području bivše Jugoslavije prijeti nestanak”, u kojemu su objavljene i izjave sugovornica iz Srbije i Hrvatske.

Tim je povodom Al Jazeera Balkans razgovarala s Petrom Fincijem, Sarajlijom zaposlenim u NIOD-u. Rođen i odrastao u Sarajevu, u svom je gradu do 1994. godine radio kao novinar u nekoliko redakcija, uključujući BH Dane i Radio Zid. Od 2002. radio je na različitim položajima u MKSJ-u, uključujući i rad u Uredu tužitelja, kao i u Outreach programu Tribunala. Od 2018. godine radio je u sklopu Međunarodnog komiteta Crvenog križa na pronalaženju informacija o sudbini preostalih gotovo 11.000 osoba koje se smatraju nestalima u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, na Kosovu i u Srbiji.

Finci trenutno radi na projektu prikupljanja informacija o arhivskim zbirkama koje sadrže dokumente vezane za ratove u bivšoj Jugoslaviji u Institutu za istraživanje rata, holokausta i genocida (NIOD) u Amsterdamu.

• Koliko važnom smatrate arhivu Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ)?

– Arhiv sudskih spisa MKSJ-a, koji kolokvijalno zovemo Haškim tribunalom ili Haškim sudom, vjerojatno je jedna od najvažnijih zbirki dokumenata o ratovima u bivšoj Jugoslaviji koji se mogu naći na jednom mjestu i koji su najvećim dijelom dostupni javnosti u digitalnoj formi, te donekle prilagođeni pretrazi po ključnim riječima i drugim kriterijima. Kao što je poznato, u suđenjima pred Tribunalom su izvedeni dokazi u rasponu od pojedinačnih zločina u selima do udruženih zločinačkih pothvata koji su se prostirali na gotovo cijelom prostoru zahvaćenom ratovima, a optuženi su bili i lokalni psihopati i predsjednici općina i šefovi država i njihovi zapovjednici armije, policije i paravojnih postrojbi. Sukladno tome, arhiv dokumenata i svjedočenja koji su uvršteni u dokazni postupak u haaškim suđenjima predstavlja riznicu materijala kojoj je teško naći pandan, te koja već jeste i zasigurno će i ubuduće biti jedan od ključnih izvora za istraživanje ratova u bivšoj Jugoslaviji, bilo da se radi o mikro-povijesnim istraživanjima pojedinačnih sudbina ili o političkim i društvenim zbivanjima na razini država.

• Rekli ste da je arhiva ‘najvećim dijelom dostupna’ javnosti. Što to konkretno znači?

– Jedna od bitnih prepreka istraživanju ratnih događaja na temelju arhiva Haškog tribunala jeste činjenica da je dio dokaznog materijala, kako dokumentarnog tako i svjedočenja, uvršten u postupak s oznakom povjerljivosti, tako da nije dostupan javnosti. Za razliku od standardnih arhivskih odredbi prema kojima se oznaka povjerljivosti skida nakon zakonom propisanog broja godina, u slučaju materijala koji su sudskom odlukom proglašeni povjerljivima nije jasno kada će ovi materijali postati dostupni, ako ikada, što neumitno stvara praznine koje će se morati popunjavati iz drugih izvora. Pritom moram napomenuti da uz arhiv koji je nastao radom Haškog tribunala i kojeg je 70-ak posto dostupno javnosti, postoji još i zbirka dokumenata koju je prikupio Ured tužitelja u sklopu istraga, koja se i dan-danas koristi za podršku suđenjima za ratne zločine u zemljama bivše Jugoslavije, a korištena je i za podršku traženju nestalih u sklopu programa suradnje Međunarodnog Crvenog križa i Ureda tužitelja Mehanizma. Ta zbirka nije dostupna javnosti i moji se odgovori ne odnose na nju.

Nadalje, treba imati u vidu da je za svojih 23 godine postojanja Tribunal u Den Haagu podigao optužnice protiv određenog broja osoba koje su smatrane odgovornima za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava, ali taj broj nije ni blizu reprezentativan u odnosu na broj zločina počinjenih u 10 godina ratova u bivšoj Jugoslaviji. U tom smislu treba uvijek imati u vidu da je arhiv Tribunala prije svega bogata riznica informacija o zločinima koji su bili predmet suđenja, ali ne nužno i o nemalom broju drugih političkih i društvenih procesa, pa i zločina, koji iz ovog ili onog razloga nisu dospjeli pred suce. Zbog toga bih predložio da se na arhiv MKSJ-a gleda kao na iznimno vrijedan izvor informacija, ali svakako i uz konzultiranje drugih izvora.

• Kako ocjenjujete odnos vlasti u postjugoslavenskoj regiji prema nasljeđu i arhivi Haškog suda, te može li se od tih vlasti očekivati da se dugoročno i s dužnom pažnjom odnose prema toj dokumentaciji?

– Odnos vlasti u postjugoslavenskim državama prema nasljeđu Tribunala je tema o kojoj je napisano mnoštvo znanstvenih članaka i knjiga, a uključuje niz aspekata kojima se ovdje ne možemo detaljno baviti. Činjenica je da je nasljeđe Tribunala na ovaj ili onaj način utjecajno u regiji, od procesa pristupnih pregovora Europskoj uniji koji su u određenom periodu bili uvjetovani suradnjom sa Tribunalom, preko suđenja optuženima za ratne zločine u državama bivše Jugoslavije, do postupnih – premda bi mnogi rekli i nedovoljnih – modifikacija dominantnih narativa o nedavnoj prošlosti i relativnog ublažavanja načina na koji su ratovi iz ‘90-ih prikazani u školskim knjigama. S druge strane, nema sumnje da su nalazi Tribunala o zločinima koje su počinili “naši”, čak i kada ih se pominje, uvijek u drugom planu u odnosu na zločine koji su počinjeni protiv “nas”, ali pomaci, makar i minimalni, učinjeni su i dio njih je moguće djelomično pripisati i radu Tribunala. No, pitanje odnosa vlasti u zemljama bivše Jugoslavije prema arhivu haaškog Tribunala bi uskoro moglo postati vrlo aktualno.

• Kako? Molim da objasnite.

– U rezoluciji 2740 iz 2024. godine, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda zatražilo je od Generalnog sekretara UN-a da pripremi izvješće o mogućim lokacijama arhiva Tribunala za Jugoslaviju i Ruandu nakon zatvaranja Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove, uzimajući u obzir i pozicije relevantnih država. Izvješće generalnog sekretara treba biti gotovo do kraja ove godine, tako da će odnos zemalja bivše Jugoslavije prema arhivu Tribunala i njegovoj budućoj lokaciji biti jasniji. U očekivanju izvješća, rekao bih da je ilustrativan primjer iz izvješća generalnog sekretara Ujedinjenih naroda o mogućim lokacijama arhiva Tribunala iz 2009. godine u kojem se navodi stav Hrvatske i Srbije da bi arhiv trebao biti smješten “izvan regiona bivše Jugoslavije”. Navodi se kako su obje zemlje izrazile protivljenje smještanju arhiva u bilo koju od zemalja u regionu, jer “postoje razumne sumnje o tome bi li pristup arhivama bio jednak za sve populacije zemalja pogođenih ratovima”. Jedini interes na području bivše Jugoslavije za preuzimanje arhiva Tribunala 2009. godine izrazio je grad Sarajevo. Je li se nešto u međuvremenu promijenilo saznat ćemo za koji mjesec.

• Je li arhiva Haškog suda dovoljno dostupna istraživačima te je li dovoljno popularizirana kao izvor znanja na području bivše Jugoslavije?

– U tehničkom smislu, arhiv sudskih spisa Tribunala za bivšu Jugoslaviju gotovo u potpunosti je digitaliziran, dostupan putem internetske baze podataka, pretraživ je na nekoliko jezika i, reklo bi se, stoji na raspolaganju istraživačima. S druge strane, na žalost, digitalna baza podataka sudskih spisa organizirana je na način koji istraživači često opisuju riječima “rupa bez dna”. Naime, u bazi su dokumenti pohranjeni bez ikakve klasifikacije ili katalogizacije, a korisnicima su na raspolaganju minimalna obavijesna pomagala. Na primjer, prvi katalog arhiva MKSJ-a objavljen je tek 2024. godine, sedam godina nakon zatvaranja Tribunala, a u njemu je do danas opisano manje od polovine kolekcija sudskih spisa. Zbog toga je pretraga u digitalnoj bazi podataka vrlo komplicirana i u znatnoj mjeri uvjetovana predznanjem o slučajevima vođenim pred Tribunalom, kao i poznavanjem sudske prakse uvođenja dokumenata u postupak i njihove pohrane. Drugim riječima, prosječni korisnik je donekle u poziciji Aladina, koji se nađe pred pećinom punom svakojakih blaga, ali im ne može pristupiti ako ne zna čarobnu lozinku. Ovo je ključni razlog zbog kojeg nemali broj potencijalnih korisnika arhiva Tribunala odustane od pretrage. To je također jedan od razloga zbog kojeg moji bivši kolege u Uredu za informiranje zajednica pogođenih sukobima Međunarodnog rezidualnog mehanizma već godinama nakon zatvaranja Tribunala rade sa zainteresiranim institucijama i pojedincima iz regiona na obuci i podršci u korištenju arhiva za različite edukativne i informacijske aktivnosti u zemljama bivše Jugoslavije.

• Dakle, dostupnost arhiva je jedno, a mogućnost da u njemu pronađene određene dokumente nešto posve drugo.

– Točno. Pitanje mogućnosti pronalaženja traženih dokumenata u arhivu nije isto što i pitanje dostupnosti. To je svakako jedno od pitanja kojima će se trebati pozabaviti ukoliko od arhiva Tribunala želi napraviti korisnu arhivsku kolekciju koja će doprinijeti istraživanju ratova u bivšoj Jugoslaviji. Sa kolegama u Institutu NIOD u Amsterdamu trenutno radim na projektu koji ima za cilj okupiti na jednom mjestu informacije o arhivskim kolekcijama u kojima se mogu naći dokumenti vezani za ratove – ne samo za zločine – koji su 1990-ih vođeni u zemljama bivše Jugoslavije. U sklopu tog projekta namjeravamo kreirati i detaljna obavijesna pomagala za pretraživanje arhiva Tribunala, koja bi pomogla kontekstualizaciji slučajeva, te pružila više podataka o osobama, organizacijama, događajima i mjestima koji se spominju u dokumentima, te tako pomogla boljem snalaženju u gigantskoj zbirci nastaloj radom MKSJ-a. Bitno je u ovom kontekstu napomenuti da će stvaranje obavijesnih pomagala za arhiv Tribunala jedino imati smisla ukoliko arhiv ostane dostupan u budućnosti, što, na žalost, nije garantirano.

• Zašto nije?

– Kako sam već pomenuo, Vijeće sigurnosti UN-a razmatra mogućnosti o smještanju arhiva nakon zatvaranja Rezidualnog mehanizma koji se trenutno bavi nasljeđem MKSJ-a, uključujući i arhiv. Uobičajena dosadašnja praksa po zatvaranju sudskih tijela Ujedinjenih naroda jeste da se fizički arhiv, kao vlasništvo UN-a, prebaci u centralni arhiv u New Yorku, dok se internetski pristup digitalnom arhivu i internetskim stranicama obustavi. To se, recimo, dogodilo nakon gašenja Specijalnog tribunala za Liban (STL), zajedničkog tijela Libanske vlade i Ujedinjenih naroda, na kojem je grupi optuženih suđeno zbog ubojstva libanskog premijera Rafika Haririja u Bejrutu 2005. godine. Srećom po istraživače zainteresirane za rad ovog tijela, američki univerzitet Stanford je prije zatvaranja STL-a u suradnji sa sudom napravio kopiju digitalnog arhiva sudskih spisa, koju će učiniti dostupnom na svojim internetskim stranicama. Poučeni ovim iskustvom, u Institutu NIOD, u suradnji sa drugim zainteresiranim institucijama kako u Nizozemskoj tako i izvan nje, razmišljamo o mogućnostima očuvanja kontinuiranog pristupa arhivu Tribunala za bivšu Jugoslaviju, o čemu su pisali i direktor i ravnatelj arhiva Instituta NIOD u otvorenom pismu na portalu Trouw koje je i povod ovog razgovora. Tema je iznimno kompleksna, kako sa pravnog, tako i sa logističkog stanovišta, i vrlo je teško prognozirati hoće li naši napori rezultirati željenim ishodom – da pristup arhivu MKSJ-a ostane otvoren i moguć kako u digitalnom tako i u fizičkom obliku. U svakom slučaju, skretanje pažnje javnosti na ovu važnu temu može doprinijeti izgledima da se na kraju iznađe rješenje za dugoročno zbrinjavanje i omogućavanje pristupa arhivu MKSJ-a, pa je i ovaj razgovor još jedan korak u željenom pravcu.