Bivši vojnik IDF-a otkrio: Šta je izraelska Hanibalova direktiva

Kontroverzna politika izbjegavanja zarobljavanja izraelskih vojnika sada nije formalno na snazi, ali i dalje ima odjeka u ratu u Gazi, kažu neki analitičari.

Izraelski vojnici pripremaju se za kopnene manevre na nepoznatoj lokaciji blizu granice s Gazom [Hannibal Hanschke/EPA-EFE] (EPA)

Yehuda Shaul opisuje svoje tri godine službe u izraelskoj vojsci, od 2001. do 2004. godine, kao “najnasilniji period” izraelsko-palestinskog sukoba do tog trenutka.

Druga Intifada (2000-2005), ili Palestinski ustanak, bila je na vrhuncu, a tada 18-godišnji Shaul bio je pješadijski borbeni vojnik, kasnije je unaprijeđen u komandanta. Padobranac, rođen i odgajan u Jerusalemu, služio je na okupiranoj Zapadnoj obali dvije godine, a treću godinu bio je stacioniran na granici Izraela s Libanom.

Sada 41-godišnji Shaul, suosnivač je izraelske nevladine organizacije Breaking the Silence, prve takve organizacije izraelskih vojnih veterana koja poziva na okončanje izraelske okupacije Zapadne obale, Istočnog Jerusalema i pojasa Gaze.

Ali za Shaula je Hanibalova direktiva imala smisla kao ratnog vojnika.

Pa šta je to tačno? I da li je direktiva, za koju se vjeruje da je Izrael suspendirao 2016., relevantna za trenutno izraelsko bombardovanje Gaze u kojem je ubijeno više od 9.000 ljudi? Bombardovanje je uslijedilo nakon napada Hamasa 7. oktobra na južni Izrael u kojem je ubijeno više od 1.400 ljudi, a najmanje 200 Izraelaca, uključujući vojnike i civile, zarobljeno.

Šta je Hanibalova direktiva?

Direktiva, poznata i kao Hanibalova procedura ili Hanibalov protokol, je izraelska vojna politika koja predviđa upotrebu maksimalne sile u slučaju otmice vojnika, rekao je Shaul.

“Otvarat ćete vatru bez ograničenja, kako biste spriječili otmicu”, rekao je on i dodao da se upotreba sile provodi čak i uz rizik da se ubije zarobljeni vojnik.

Osim pucanja na otmičare, vojnici mogu pucati na raskrsnice, puteve, autoputeve i druge puteve koje protivnici mogu provući kidnapovanog vojnika, rekao je Shaul.

Izraelska vojska je negirala tumačenje direktive koja dozvoljava ubijanje njihovih kolega vojnika, ali izraelski vojnici, uključujući Shaula, shvatili su to kao dozvolu da rade upravo to, jer je to više nego scenarij u kojem je vojnik zarobljen.

Shaul je rekao da je direktiva usmeno podijeljena s njim i drugim komandantima. “Nikad nisam vidio nikakav pisani tekst pravila”, rekao je.

Prema Annyssi Bellal, međunarodnoj pravnici koja je specijalizirana za oružane sukobe i međunarodno pravo, te višem istraživaču na Ženevskom postdiplomskom institutu, direktiva nikada nije bila zvanična politika i stoga nikada nije objavljena u cijelosti.

“S pravne tačke gledišta, direktiva je vrlo kontroverzna”, rekla je Bellal za Al Jazeeru.

Aspekt direktive koji rizikuje ubistvo vojnika je kontroverzan prema međunarodnom pravu, s obzirom na to da države moraju poštovati pravo svojih građana na život, što nije pravo izgubljeno čak i ako ih druge države zarobe, objasnila je ona.

Odakle dolazi naziv?

Porijeklo naziva direktive je sporno, a neki izvori kažu da je nazvana po kartaškom generalu koji se odlučio otrovati umjesto da padne u zarobljeništvo Rimljana 181. p.n.e.

Izraelski vojni zvaničnici su, međutim, rekli da je računar nasumično generisao ime.

Zašto je direktiva kreirana?

Godine 1986. zapovjednici izraelske vojske izradili su doktrinu nakon što je tri vojnika izraelske pješadijske Brigade Givati zarobila naoružana libanska grupa Hezbollah.

U to je vrijeme Izrael okupirao južno područje Levantinske zemlje, u području koje je zauzeo i nazvao sigurnosnom zonom nakon invazije na Liban 1982. Hezbollah je zarobio vojnike koji su patrolirali ovom zonom, koja će ostati pod izraelskom okupacijom do 2000. godine.

Pripadnici brigade su vidjeli vozilo kako se izvlači sa svojim zarobljenim saborcima, ali nisu otvorili vatru. Direktiva je kreirana kao odgovor, kako bi se osiguralo da se to više nikada ne ponovi.

Posmrtni ostaci zarobljenih vojnika vraćeni su u Izrael 10 godina kasnije, 1996. godine, u zamjenu da Izrael vrati tijela 123 borca Hezbollaha, saopštila je izraelska vlada.

Tvrdolinijski stav koji je Izrael zauzeo tada, rezultat je činjenice da je otmica vojnika strateški potez za neprijatelja, rekao je Shaul, dajući mu pregovaračku moć, kao i mogućnost da utiče na nacionalni moral i javnu podršku sukobu.

Izraelski vojnici pripremaju se za kopnene manevre na neotkrivenoj lokaciji blizu granice sa Gazom [Hannibal Hanschke/EPA-EFE]
Izraelski vojnici pripremaju se za kopnene manevre na neotkrivenoj lokaciji blizu granice sa Gazom [Hannibal Hanschke/EPA-EFE]Izraelski vojnici pripremaju se za kopnene manevre na neotkrivenoj lokaciji blizu granice sa Gazom [Hannibal Hanschke/EPA-EFE]

Zašto ne mijenjati zatvorenike?

Hamas je 2006. zarobio izraelskog vojnika Gilada Shalita. Nakon pet godina zatočeništva, konačno je pušten u zamjenu za više od 1.000 palestinskih zatvorenika, što je najveći broj zatvorenika koje je Izrael pustio za jednog od svojih vojnika.

Oslobađanje palestinskih zatvorenika je “smatrano kao poniženje i narušavanje nacionalne časti”, što je Izrael dovelo u stanje nacionalne psihoze, rekao je Uri Misgav, izraelski novinar Haaretza, u istraživačkom dokumentarcu Al Jazeere o Hanibalovoj direktivi iz 2016.

“Zato želimo spriječiti (hvatanje vojnika) po svaku cijenu, čak i po cijenu smrti vojnika”, rekao je Shaul.

Nakon Shalitovog povratka, Izrael je počeo nasumično hapsiti više Palestinaca, uključujući maloljetnike, kako bi povećao svoj ulog za bilo kakvu buduću razmjenu, napisao je Eyal Weizman, britansko-izraelski arhitekt i direktor istraživačke agencije Forensic Architecture pri Goldsmithsu (Univerzitet u Londonu), u izdanju London Review of Books iz novembra 2023.

“Sve ovo pojačava percepciju da život jednog od kolonizatora vrijedi hiljadu puta više od života koloniziranih”, napisao je Weizman.

Kada je zadnji put aktivirana?

Dana 1. augusta 2014., tokom izraelskog 50-dnevnog bombardovanja Pojasa Gaze, koje je izraelska vojska nazvala operacijom Zaštitni rub, napadnuto je južno područje opkoljene enklave, Rafah, koje graniči s Egiptom, nakon što su borci Hamasa zarobili izraelskog oficira, poručnika Hadara Goldina.

Izraelska artiljerija i tenkovi tukli su četiri naselja nekoliko sati, ispalivši u prosjeku granatu u minuti, dok su borbeni avioni istovremeno izvodili zračne napade.

Smrtonosna vatrena moć ubila je najmanje 135 civila, a Amnesty International je taj dan proglasio “crnim petkom” i optužio Izrael da je počinio ratne zločine.

“U očima izraelske javnosti i u očima Palestinaca u Gazi”, Izraelci su izgubili operaciju hvatanjem Goldina, rekao je Shaul.

Stoga je gruba moć bila način da Izrael dobije prednost, dodao je.

Izraelska vojska će kasnije zaključiti da je Goldin podlegao ranama u borbama s Hamasom, međutim, njegovo tijelo nikada nije pronađeno.

Ali čak i u Izraelu, ova epizoda je izazvala uznemirenost – uključujući i redove vojske.

“Vojska koja želi spasiti zarobljenika ne ponaša se ovako. Vojska koja želi da osigura smrt i zarobljenika i onih koji su ga zarobili ponaša se ovako”, napisao je tada jedan vojnik, prema Misgavu, tadašnjem armijskom generalu Bennyju Gantzu. Gantz je sada član ratnog kabineta izraelskog premijera Benjamina Netanyahua.

Izraelske snage pripremaju se za kopnene napade u blizini granice s Gazom [Abir Sultan/EPA-EFE]

Kada je direktiva opozvana?

Vjeruje se da je direktiva povučena 2016. godine.

Nejasno je šta je dovelo do njenog poništenja, ali izvještaj izraelskog državnog kontrolora preporučio je vojsci da ukine direktivu zbog kritika koje je Izrael dobio zbog njene upotrebe u Rafi, kao i zbog njenih različitih tumačenja od strane onih u vojsci, izvještavao je tada Haaretz.

Da li je direktiva i dalje relevantna za trenutni napad Izraela na Gazu?

Hamas je 7. oktobra zarobio više od 200 Izraelaca, od kojih su mnogi još uvijek u zarobljeništvu ili su ubijeni u izraelskim zračnim napadima na Gazu, saopćio je Hamas. Ali mnogi od zarobljenih su civili, a ne vojnici, na koje se direktiva ne odnosi.

Osim toga, sam broj zarobljenika ovoga puta čini direktivu suvišnom, kaže Shaul.

„Recimo da Hamas ima jednog vojnika i da recimo sporazum kaže da se oslobodi hiljadu [palestinskih] zatvorenika. U zatvoru je 5.000 zatvorenika. Sada, recimo, Hamas ima šest i oni su odlučili osloboditi 3.000”, rekao je Shaul.

“Ali sada Hamas ima 200!” nastavio je.

Da li je Izrael zaista završio s Hanibalovom direktivom?

Bellal je kazala da je, na neki način, direktiva već provedena u praksi u ratu u Gazi.

Izrael je uglavnom odbio pregovarati s Hamasom o oslobađanju svojih zarobljenika, umjesto toga odlučio je primijeniti silu protiv Pojasa Gaze, što donekle “odražava ono o čemu je direktiva bila”, rekla je ona.

Trenutni izraelski napad na Gazu već nadmašuje njegove prethodne najsmrtonosnije, one 2008. i 2014.

Godine 2008. tokom 22 dana ubijeno je 1.385 Palestinaca, dok je 2014. Izrael ubio 2.251 Palestinca, prema Uredu Ujedinjenih nacija za koordinaciju humanitarnih poslova (OCHA).

Weizmanova zapažanja su slična Bellalinim.

“Sa trenutnim neselektivnim bombardovanjem Gaze, čini se da vlada ne samo da donosi neviđena razaranja narodu Gaze, već se vraća principu preferiranja mrtvih zarobljenika nego dogovora”, napisao je.

Zašto je direktiva bila obavijena velom tajne?

Gotovo dvije decenije, vojna cenzura je držala tu politiku u tajnosti.

Međutim, 2003. godine izraelski doktor Avner Shiftan saznao je za proceduru dok je služio kao rezervista u Libanu i kontaktirao je izraelski list Haaretz da iznese svoje stavove. Shiftan se zalagao za njen kraj i direktiva je tako izašla u javnost, ali nije izazvala veliku reakciju izraelske javnosti.

Shaul je rekao da, iako je direktiva bila kontroverzna u međunarodnoj areni van vojske, kada je prvi put čuo za nju kao vojnik, politika je imala jasan smisao.

„Mislim da su ljudi to smatrali bezosjećajnim, jer je naređenje bilo da se ubijaju vojnici“, rekao je.

„Ali kao vojnici, to ima savršenog smisla. Ne želite da budete oteti i možda samo nestali do kraja života. Ili ko zna šta bi (još) moglo da ti se desi?”

Imaju li druge vojske slične direktive?

Budući da mnoge vojske djeluju u tajnosti, kako ne bi dale previše informacija neprijateljima, teško je znati šta rade, rekla je Bellal.

Međutim, službeni stav mnogih država je da ne pregovaraju s otmičarima, a posebno grupama koje smatraju “teroristima”, dodala je.

Izvor: Al Jazeera