Doktorica Alaa al-Najjar, 36-godišnja pedijatrica i majka 10 djece, petak ujutro, 23. maja, provela je radeći ono čemu je posvetila život: spašavala je djecu u bolnici Nasser u Gazi. Do sumraka ona više nije liječila, nego je oplakivala, ljubeći ugljenisane, raskomadane ostatke svoje djece – Yahye, Rakan, Ruslana, Jubrana, Eve, Revan, Saydena, Luqmana i Sidre. Za njih sedam je potvrđena smrt, dok je dvoje još zakopano ispod ruševina. Jedno od njih je njen najmlađi sin, šestomjesečni Sayden, koji je još spavao kada ga je dr. Najjar poljubila na rastanku tog jutra.
U samo jednom izraelskom zračnom napadu – u samo jednoj minuti – cijeli njen svijet je uništen.
Njen 40-godišnji muž Hamdy, također ljekar, i njihov 11-godišnji sin Adam, su na Odjelu intenzivne njege, život im visi o koncu u razorenom zdravstvenom sistemu Gaze, koji nije uništen slučajno nego ciljano. Ponovljeno, namjerno ciljanje bolnica i klinika ostavilo je zdravstveni sistem Gaze u ruševinama. U samo jednoj sedmici, ubili su 12 najposvećenijih medicinskih sestara u Gazi, jednu po jednu.
Komentarišući stanje u kojem je porodica liječnice, dr. Graeme Groom, britanski hirurg zaposlen u bolnici Nasser, koji ih je operisao, rekao da je otac pretrpio „prodornu ozljedu glave“, dok je „Adamova lijeva ruka gotovo otkinuta; bio je prekriven ozljedama od fragmenata i imao je nekoliko ozbiljnih poderotina“.
Tijelo njene kćerke Revan bilo je spaljeno do neprepoznatljivosti – „ništa nije ostalo od njene kože ili mesa“, kazao je njen amidža. U suzama, dr. Alaa je molila spasioce da joj dopuste da posljednji put drži svoju kćerku.
Nažalost, bijeli pokrovi u koje zamotavaju tijela djece Gaze nastavljaju se gomilati.
Yaqeen Hammad je jedna od te zamotane i pokopane djece.
Ubijena djeca
Yaqeen, koja je imala samo 11 godina, jedna je od najmlađih influenserica u Gazi. U svom kratkom životu, ona je utjelovila ono što je palestinski naučnik i pjesnik Rafeef Ziadah nazvao palestinskim načinima u „podučavanju života“. Yaqeen je pripremala deserte. Dostavljala je hranu. Donosila je sreću djeci koja su izgubila sve. Na jednom od snimaka, dok je pripremala hranu, rekla je svijetu: „Mi u Gazi ne znamo za riječ nemoguće“. To je bio njen zločin.
Dana 23. maja, na isti dan kada su zapaljena Alaaina djeca, Izrael je odlučio da je Yaqeen na neki način prijetnja za njegovo postojanje. Višestruki zračni napadi pogodili su njeno naselje u Deir el-Balahu i okončali joj život. Ona je jedno od 18.000 palestinske djece koja su ubijena od oktobra, jedno od više od 1.300 djece otkako je Izrael prekršio primirje u martu, i jedna od više desetaka u samo 48 sati.
Komentarišući moralne dvostruke standarde koji se primjenjuju na Palestince, Dan Sheehan, urednik Literary Huba, je rekao: „Da je ubijena 11-godišnja izraelska influenserica – djevojčica koja je dostavljala hranu i igračke raseljenoj djeci – Empire State Building bio bi osvijetljen u njenu čast. Njeno lice bilo bi na naslovnici svakog većeg američkog izdanja. Njeno ime bi bilo na usnama svakog političara.“
No, za Yaqeen postoji samo tišina.
Iskusni palestinski diplomata u UN-u, Riyad Mansour, bio je u toj mjeri uznemiren razmjerima nasilja da se rasplakao dok je govorio. Na snimku se vidi Danny Danon, njegov izraelski kolega, kako zijeva u odgovoru na Mansourov nastup.
Ravnodušnost Izraela
Suočen sa smrću palestinske djece, Izrael ravnodušno zijeva. To ne iznenađuje, s obzirom na to da nedavna anketa pokazuje da 82 posto izraelskih Jevreja podržava protjerivanje Palestinaca iz Gaze. Kako se onda Palestincima može reći da oni i njihova djeca dođu do izraelskih stanica za podjelu pomoći i očekuju sigurnost, a ne barbarstvo? „Kako“, riječima vodećeg advokata za ljudska prava u Gazi Rajija Souranija, „može ruka koja ubija postati ruka koja hrani?“
Odgovor je, naravno, da ne može: ubilačke ruke Izraela sežu duboko u Pojas Gaze i djeca osjećaju posljedice.
Jedna od onih koji su izbjegli sudbinu mučeništva je Ward al-Sheikh Khalil, petogodišnja djevojčica koja se sklonila u školu UN-a. Probudila se kada je plamen već gutao učionicu u kojoj je spavala njena porodica. Njeni mama i braća i sestre su ubijeni u izraelskom napadu. Krov se urušio, a ona je snimljena kako pokušava pobjeći dok njeno maleno tijelo gutaju dim i haos. Spasio ju je bolničar, a ona je na pitanje gdje su joj majka i braća i sestre, prošaputala: „Ispod ruševina“.
Još jedna djevojčica izvučena je ispod ruševina, a tijelo joj je bilo napola spaljeno. Hoće li njena bol biti dovoljna da dotakne srca političara? Koliko još djevojčica poput nje? Koliko dječaka? Koliko slomljenih, ugljenisanih ili sahranjenih tijela će biti potrebno prije nego što ovaj genocid nazovu pravim imenom i zaustave? Hoće li brojka od 18.000 palestinske djece – čija imena možda nikada nećemo saznati – biti dovoljna?
Najopasnije mjesto za djecu
U decembru 2023, iz UNICEF-a, UN-ove organizacije za djecu, su izjavili: „Pojas Gaze je najopasnije mjesto na svijetu za djecu“. Dana 27. maja, iz ove organizacije su kazali da je „od okončanja primirja 18. marta, 1.309 djece navodno ubijeno i 3.738 ranjeno. Više od 50.000 djece je ukupno ubijeno ili ranjeno od oktobra 2023. Koliko će još mrtvih djevojčica i dječaka biti potrebno? Koji nivo užasa moramo gledati uživo prije nego što međunarodna zajednica djeluje, iskoristi svoj utjecaj i poduzme hrabre, odlučne korake da prisili Izrael da okonča ovo nemilosrdno ubijanje djece?“
Obično, kada je zgrada u plamenu, poduzimaju se sve hitne mjere da se spase životi. Ne štede se napori. U Vijetnamu je vapaj jedne djevojčice koja je napadnuta napalmom, devetogodišnje Phan Thi Kim Phuc, pokrenuo globalne napore da se zaustavi rat. Tijelo jednog sirijskog dječačića, trogodišnjeg Alana Kurdija, pokrenulo je cijeli kontinent da primi izbjeglice. Međutim, u Gazi, djevojčice koje bježe od vatre, koje izvlače iz ruševina i koje spaljuju do neprepoznatljivosti nisu dovoljne da izazovu djelovanje.
Kada djeca u Gazi gore usljed nemilosrdnog bombardovanja, svijet okreće leđa. Izgleda da nema te količine bola ili patnje koji će inspirisati čelnike ovoga svijeta da učine nešto kako bi zaustavili ovaj pobješnjeli pakao koji spaljuje nedužne.
Kako je Jehad Abusalim, izvršni direktor Instituta za palestinske studije USA, rekao sasvim jasno: „Zašto su djevojčice koje gore u Vijetnamu bile važne, ali ne i u Gazi?“ U Vijetnamu je jedna fotografija – djevojčice koja trči niz cestu i koja je žrtva napada napalmom, uzdrmala američku savjest. Međutim, „u Gazi, svaki dan imamo desetke takvih trenutaka. Ove slike ne stižu filtrirane ili u zakašnjelim izvještajima; dolaze u trenutku kada se dešavaju, nefiltrirane i neumoljive. Svijetu ne nedostaje dokaza. Utapa se u njima. Zašto onda ne reaguje?“
Mali tračak nade dolazi od 1.200 izraelskih članova naučne zajednice koji su potpisali protestno pismo fokusirano na palestinsku patnju. Njihova moralna jasnoća održava se u veoma jednostavnoj izjavi: Ne možemo reći da nismo znali.
Neka ove riječi dopru do savjesti svakog političara ili diplomate na Zapadu: Ne možete reći da niste znali.
Stavovi izraženi u ovom članku su autorkini i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.