Dan bijelih traka datum je sjećanja na civilne žrtve rata i zločine protiv čovječnosti počinjene na području Prijedora, Kozarca i okolnih mjesta tokom 1992. godine.
Obilježavajući međunarodni Dan bijelih traka, izložbu „Svjedoci vremena“ autora Velije Hasanbegovića organizirali su Gradska uprava Sarajeva, odnosno Informativni centar o Međunarodnom krivičnom sudu, u saradnji s Festivalom MESS. Realizirana je uz pomoć Historijskog i Zemaljskog muzeja, Fondacije Konrad Adenauer, Mehanizma za međunarodne sudove te općina Novo Sarajevo i Stari grad. Postavljena je na Trgu preko puta Vijećnice gdje će je posjetitelji moći posjetiti u narednih mjesec dana.
Izložba je nastala kao rezultat gotovo decenijskog rada na terenu fotografa Hasanbegovića, te predstavlja fotografski arhiv i vizuelno svjedočanstvo koje spaja dokumentarni, umjetnički i etički narativ u jedno. Iz ogromne arhive kojom fotograf raspolaže, priča pod naslovom Svjedoci vremena ispričana je kroz svega 20 fotografija velikog formata, koje nas podsjećaju ne samo na prošlost već i na sadašnjost šireg prostora Prijedora.
Ova izložba je podsjetnik na činjenice o zločinima protiv bošnjačkog i hrvatskog civilnog stanovništva, koji su počinjeni tokom 1992. godine u opštini Prijedor. Otkrivanje onoga što se događalo na prostoru Prijedora i okoline direktno je uticalo i na formiranje Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.
Tokom rada, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je u svojim presudama utvrdio da su srpske vlasti u proljeće 1992. uspostavile kontrolu nad opštinom i primijenile plan uklanjanja nesrpskog stanovništva putem progona, ubistava, zatvaranja u logore i drugih zločina. Logori Omarska, Keraterm i Trnopolje korišteni su za pritvaranje hiljada civila, gdje su mnogi bili izloženi nehumanim uslovima, mučenju, silovanjima i pogubljenjima, a u brojnim selima i naseljima oko Prijedora izvršena su masovna hapšenja i ubistva. Sud je zaključio da su ovi zločini bili dio udruženog zločinačkog poduhvata s ciljem trajnog uklanjanja nesrpskog stanovništva sa područja Bosne i Hercegovine. Rezultat tih široko rasprostranjenih i sistematskih zločina bila je i promjena etničke slike stanovništva.
MKSJ je za zločine u Prijedoru sudio u 15 predmeta, a rezultat su bile presude protiv Milomira Stakića, šefa Kriznog štaba Prijedora, Radoslava Brđanina, predsjednika tzv. Kriznog štaba Autonomne regije Krajina, te ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Pored dvije doživotne kazne, za zločine počinjene u ovom kraju, Sud je donio više od 60 presuda, što Prijedor čini gradom s najviše presuđenih ratnih zločinaca na svijetu. Preko 3.000 građanki i građana, među kojima i više od stotinu djece, ubijeno je u Prijedoru i okolini.
Zločini počinjeni u Prijedoru i okolini tokom 1992. godine ostat će upisani među najmračnije stranice evropske historije. Trnopolje, Keraterm, Omarska, kao i masovne grobnice poput Tomašice i Kevljana, nisu samo lokacije geografije zločina, nego i simboli vremena, a odnos prema njima pokazatelj je civilizacijskog nivoa do kojeg je došlo ne samo naše društvo, već i globalna zajednica.
Zbog toga, izložba „Svjedoci vremena“ nije samo zbirka slika, već memorijski prostor i vizuelna elegija onima koji su nestali, protjerani, mučeni. Kroz objektiv Hasanbegovića ne gledamo samo krajolike. Na njima vidimo lice tragedije, ali i snagu ljudskog preživljavanja. Njegove fotografije govore jezikom tišine, jezom mjesta, ali i tragovima onih koji su preživjeli ono što je nezamislivo. Fotograf Velija Hasanbegović suočava nas s tišinom tih prostora bola suptilno, ali odlučno.
Na snimcima Prijedora, Omarske, Trnopolja, Kevljana, Kamićanskih stijena i Kozarca, autor ne dokumentuje samo prostor, već nas uvodi u emocionalni pejzaž. To su mjesta gdje je život nasilno prekinut, ali i gdje se život, protiv svake logike mržnje, vraća. U središtu svakog kadra pulsira podjednako i bol, i dostojanstvo, i upornost.
Hasanbegovićeva fotografija nije politička, ali je duboko angažovana. Njegove slike ne nude senzacionalizam niti su optužba. One su svjedočanstvo. One su glas onih koji su ostali bez glasa, ali i onih koji su se vratili svojim domovima da ih obnove i ne dozvole zaborav. Isključivo zahvaljujući njima, njihovi domovi, vjerski objekti, groblja i sjećanja nisu ostali sakriveni u šikari vremena, a u šta su se jedino mogli uzdati oni koji su zločine činili, vjerujući kako ih mogu zauvijek sakriti.
Fotografije, uparene s iskazima iz sudskih transkripata Haškog tribunala, koje je izabrala Ismena Čaušević iz Informativnog centra, daju ovom ciklusu posebnu dokumentarističku vrijednost. Tu su svjedočanstva žrtava, političara, novinara, ali i priznanja i pokajanja onih koji su u zločinima učestvovali.
Sve skupa, ovo je snažan umjetnički dokument o činjenici da zločin ne počinje mecima, već simbolima. Bijele trake, bijele zastave, krstovi na vratima kojima su stanovnici i njihovi domovi bili označavani, bolno podsjećaju na druge režime, druga vremena ali istu logiku uništenja drugih i drugačijih.
Pred nama je zadatak da iz tog iskustva nešto naučimo ili da još jednom padnemo na ispitu ljudskosti, ne razumijevajući da sjećanje ima svrhu samo ako nas čini boljim ljudima. Sve će imati smisla samo ukoliko smo u stanju prepoznati i suprotstaviti se zločinima i u vremenu u kojem živimo.
Ne čudi što su brojni Prijedorčani i Kozarčani širom svijeta među onima koji svoj glas dižu protiv genocida u Palestini, kojem danas svjedočimo. To je jasan pokazatelj njihove ljudskosti i etike.
Stoga, ova Hasanbegovićeva izložba nije samo svojevrsna rekonstrukcija prošlosti, već i ogledalo moralne savjesti svih nas. Njegov kadar je precizan, a senzibilitet duboko humanistički. On, koji je i sam bio svjedok sličnih događaja na drugom kraju zemlje, duboko razumije prostor koji fotografiše. Tamo, kad sretnete nekoga, znate da je ta osoba gotovo sigurno izgubila nekog svog. Hasanbegović je, sa svojim svjetlima i sjenama, u toj tišini, uspio da čujemo glasove ubijenih i ono što riječi ne mogu opisati. On nije fotograf smrti, već fotograf života tih ljudi. Ne glorifikuje bol, već dostojanstvo onih koji su, uprkos svemu, odlučili ostati, svjedočiti i živjeti. Izložba „Svjedoci vremena“ je umjetnički čin pamćenja, ali i poziv na odgovornost prema onome što se dogodilo, kao i na borbu protiv onoga što se još uvijek može dogoditi.
U pismu koje je profesor Muhamed Čehajić napisao svojoj ženi Minki iz logora Omarska stoji:
„Nepojmljivo mi je šta se sve ovo događa sa svima nama. Zar je život tako nepredvidiv i tako surov? Sjećam se kako smo se prošle godine u ovo vrijeme radovali građenju kuće, a vidiš sada. Osjećam se tako prazan, kao da nikada nisam ni bio živ. Pokušavam se tome oduprijeti sjećanjem na ono što je bilo lijepo s tobom, djecom i onima koje volim. Ovog puta toliko, jer nemam više ni snage. Pozdravi sve koji pitaju za mene, a tebe i djecu mnogo, mnogo volim.“