Osmomartovski marš: ‘Patrijarhat žene drži u strahu, kapitalizam ih izrabljuje’

Dan žena, 8. mart, nije samo datum u kalendaru – to je podsjećanje na dugu borbu za ravnopravnost, slobodu i dostojanstvo svih žena. To je dan kada se slave dostignuća, ali i prilika da se svi zapitamo koliko smo kao društvo spremni da stanemo uz žene koje svakodnevno vode bitke za svoja prava.

Godinama unazad širom Bosne i Hercegovine obilježavaju se Osmomartovski protestni marševi povodom ovog dana. U Sarajevu ove godine je marš pod sloganom „Hoću da živim od svog rada“, a organizuje ga neformalna grupa aktivistkinja i aktivista iz Bosne i Hercegovine.

„Osnovni moto ovogodišnjeg Osmomartovskog marša je ‘Hoću da živim od svog rada’. Na ovaj način ove godine, pogotovo u Sarajevu, pokušavamo da organizujemo jedan jači zajednički iskorak ka vraćanju univerzalnih vrijednosti Osmomartovskih marševa, koji su ne samo tradicija ženskog aktivizma u Bosni i Hercegovini, nego u cijelom svijetu“, kaže za Al Jazeeru Selma Hadžihalilović iz Fondacije CURE i članica Organizacijskog odbora Osmomartovskog marša u Sarajevu.

„Ako pogledate historijsko naslijeđe, historiju samog postojanja u stvari pokretanja 8. marta i marševa koji su se dešavali na taj dan, možete vidjeti da su prvi marševi bili posvećeni onom što mi kažemo kruhu i ruži“.

View this post on Instagram

A post shared by Centar za mlade KVART Prijedor (@kvart_)

‘Hoću da živim od svog rada’

Hadžihalilović ističe da su žene tada tražile osmočasovno radno vrijeme i dostojanstvo izraženo kroz kruh i ružu.

„Kruh je značio da žene žele da rade osam sati dnevno i da imaju dostojanstven život na osnovu svog rada. Ruža, kao dostojanstvo u ovom segmentu, predstavlja pravo na život bez nasilja, pravo da žive sigurno u zajednici u kojoj žive i da imaju sva ženska prava koja su u to doba, ali danas jednostavno standard jednog civiliziranog društva“, kaže naša sagovornica.

Osnovni moto, pojašnjava Hadžihalilović, je „Hoću da živim od svog rada“, ali istovremeno pozivamo i na zaštitu ženskih prava, pozivamo na činjenje po mogućnosti svega.

„Kada je u pitanju femicid jedan od najstrašnijih zločina nad ženama, Bosna i Hercegovina je nažalost u posljednje vrijeme svjedočila povećanom broju femicida, pravo na seksualno-reproduktivne ozdravljenje, pravo na obrazovanje, pravo na mobilnost itd. Ne smijemo da zaboravimo i pravo na pitku vodu i zaštitu okoliša. Pogotovo mi koji smo vidjeli razarajuće posljedice nedavnih poplava o koji se naše društvo i neće tako brzo oporaviti“, navodi Hadžihalilović.

‘Marš solidarnosti za slobodu i dostojanstvo’

Predsjednik Helsinškog parlamenta građana Banja Luka Aleksandar Žolja kaže da je slogan “Marš solidarnosti za slobodu i dostojanstvo” parola pod kojom će ove godine da bude Osmomartovski marš u Banjoj Luci. Kao organizator ovog marša smatra da žene vode veliku bitku i da je potrebno ne samo danas nego i svaki dan naglašavati ovu problematiku.

„Ove godine po prvi put Osmomartovski marš organizujemo ispred Kuće ljudskih prava u Banjaluci, sa sloganom ‘Marš solidarnosti za slobodu i dostojanstvo’. Pored toga, fokus će svakako biti na borbi protiv femicida i ukazivanju na ovaj problem koji je obilježio prošlu godinu, ali i početak ove. Tu je svakako i sve veća militarizacija društva i retradicionalizacija, koja ima za cilj ukidanje stečenih prava žena – prije svega javno-politički angažman žena, izbacivanje roda iz zakona u Republici Srpskoj, te jačanje prigovora savjesti u nekim kantonima u Federaciji BiH, što vodi ka inicijativama za zabranu abortusa u našoj zemlji“, objašnjava Žolja.

Dodaje da je veoma važno da institucije zaštite žene.

„Nažalost, umjesto da zaštite žene, posebno od nasilja muževa i partnera, institucije su potpale pod uticaj pojedinih udruženja. Time su, neusvajanjem zakona o nasilju nad ženama, omogućile ili čak podstakle ubistva žena u porodičnim odnosima.“

View this post on Instagram

A post shared by Helsinški parlament građana (@hca.bl)

S obzirom na rastuće probleme sa kojima se suočavaju žene svakodnevno Hadžihalilović se osvrnula i na dobre prakse koje su urađene, a za koje je rekla nije bilo potrebno puno truda da dođe do određenih pomaka.

„Vrlo konkretno na primjer u postupcima napredovanja policijskih službenica. Kao što znate pri dobivanju viših činova uvijek se gledale ocjene u posljednje tri godine. Postavljeno je pitanje šta je sa ženama koje su otišle na porodiljsko odsustvo. Znači one faktički jednu godinu nisu mogle imati ocjenjene svoje sposobnosti. Učinjena je jedna famozna stvar. Izašlo se u susret. Uklonjen je taj oblik diskriminacije na način da se sada traži ocjena dobar ili viša za posljednje tri godine za koje je policijski službenik ocjenjen, a ne u kontinuitetu tri ocjene.“

„Došlo je do jednostavne promjene riječi u tom podzakonskom aktu. I to dalje omogućava ženama, evo konkretno u policijskim snagama, da se njihov rad ocjenjuje i da mogu napredovati prema višim činovima, poštujući također i njihovo pravo na porodiljsko odsustvo, što znači direktna podrška pri usklađivanju poslovnog i porodičnog okruženja. To je recimo jedan dobar primjer iz naše prakse“, zaključila je Hadžihalilović.

Institucionalno nasilje

Milica Pralica, feministkinja i MA sigurnosnih i mirovnih studija, navodi da žene u tradicionalnom i patrijarhalnom društvu, kakvo je bosanskohercegovačko nisu samo potlačene – one su sistemski eksploatisane i brutalno disciplinovane nasiljem, ekonomskom nesigurnošću i nevidljivim radom.

“Od porođajne sale, gdje nas tretiraju kao stoku i objekte, preko prekarnih poslova sa mizerijom umjesto plate, do svakodnevnog tereta neplaćenog kućnog rada – žene nose teret sistema koji ne priznaje njihovu vrijednost, ali je koristi do iscrpljenosti”, ističe naša sagovornica.

Pralica postavlja niz pitanja: koliko žena još treba da bude pretučeno, silovano, ubijeno da bi društvo shvatilo da femicid nije “porodična tragedija”, već posljedica sistemskog nasilja; koliko majki, sestara, drugarica treba da izgubi život da bi država prestala da gleda kroz prste nasilnicima?

“Svaki put kad institucije ne reaguju na prijavljeni slučaj nasilja, one potpisuju smrtnu presudu ženama. Ubistva Nizame Hećimović, Arnele Đogić, Lane Bijedić i mnogih drugih nisu incidenti – to su dokazi da država ne mari za živote žena. Institucionalno nasilje nije samo ignorisanje prijava nasilja, već i to kada žena u bolovima vrišti na porođajnom stolu dok je osoblje vrijeđa i zlostavlja, jer smatraju da treba da ‘trpi’. Nasilje na porodu nije ‘težak slučaj’, to je pravilo u bolnicama gdje žene služe kao pokusni kunići sistema u kojem im se negira pravo na dostojanstvo”, kaže Pralica.

Ekonomija nije ništa blaža navodi, jer su žene prve koje dobiju otkaz kad zatrudne, prve koje zapošljavaju na nesigurnim, prekarnim poslovima i prve koje rade najduže – za najmanje.

“Poslodavci ih otvoreno pitaju planiraju li djecu, dok im se prekovremeni rad ne plaća jer se podrazumijeva da ‘žene uvijek brinu o drugima’. Uz to, one besplatno rade ‘drugu smjenu’ kod kuće – kuvaju, peru, odgajaju djecu, brinu o starima. Sve to dok muškarci u istim firmama za isti posao zarađuju više. Patrijarhat i kapitalizam igraju istu igru – prvi žene drži u strahu, drugi ih izrabljuje do kraja. Zato nećemo čestitke i bukete! Hoćemo zakon koji kažnjava nasilnike, a ne žrtve. Hoćemo sigurne poslove i plate dostojne života. Hoćemo institucije koje ne okreću glavu dok žene umiru! Hoćemo pravdu”, zaključila je Pralica.