Izrael uništio palestinske vodovode: Svaka kap vode je život

Među velikim hrpama ruševina, majka petero djece Faten Abu Haloub i njena porodica postavili su šatore na gomilama onoga što je nekada bio njihov porodični dom.

Roditelji njenog supruga Karama, 60-godišnja Dalal i 65-godišnji Nasser, imaju osmero djece, tri sina i pet kćerki, od kojih dvije još žive kod kuće.

Dom je sada mali šator pored Karama i Faten, sa vatrom ispred i improviziranim “zonama”.

Blizu vatre je kuhinja – samo nekoliko drvenih dasaka za odlaganje pribora za kuhanje i njihovih oskudnih zaliha hrane.

Sa strane je kupatilo, kamenom obložena rupa iskopana u pijesku koja služi kao zahod sa još više kamenja koje označava malo područje za kupanje, a cijeli dio zaštićen je pokrivačima prebačenim preko štapova zabodenih u zemlju.

Svuda su naslagani vrčevi za vodu i kante za skupljanje vode, što je svakodnevna borba porodice.

Ovo područje pogađaju ozbiljne nestašice vode, što je postalo još gore otkako su se raseljeni stanovnici počeli vraćati svojim domovima, nakon što je  kada je 19. januara počelo primirje između Izraela i Hamasa. Oxfam tvrdi da su zalihe vode na nivou od sedam posto u poređenju s onim prije početka rata, jer je izraelsko bombardiranje opkoljene enklave uništilo vodovodnu i sanitarnu infrastrukturu.

Borba za vodu

Faten i Karam počinju svoja jutra noseći kante za punjenje iz komunalnih cijevi ili bilo kojeg drugog izvora vode koji pronađu.

Ponekad im se Karamovi roditelji pridruže u nošenju i traženju vode, što je nečuveno u tradicionalnom društvu Gaze, u kojem starije osobe ne obavljaju tako fizički zahtjevne zadatke. Obično to čine mlađi članovi porodice.

Međutim, rat je pogazio sva pravila. Dok su resursi iscrpljeni, a opstanak u pitanju, svi – uključujući starije i malu djecu – prisiljeni su dati svoj doprinos.

Karamova dva brata koji žive u obližnjim šatorima snose primarnu odgovornost za osiguranje vode, ali kada je nestane, cijela porodica odlazi na sve strane u potrazi za još.

Tokom izraelskog rata protiv Gaze, porodica Faten ostala je na sjeveru, prkoseći intenzivnim bombardiranjima sve dok u oktobru, kada je počela velika tromjesečna izraelska ofanziva nisu bili prisiljeni pobjeći u grad Gazu.

“Nismo htjeli otići… Bili smo među posljednjim koji su ostali na sjeveru,” kaže Faten.

“Ali na kraju, nismo mogli ostati. Čim je objavljen prekid vatre, moj muž se odmah vratio da vidi naš dom”, kaže Faten dok sjedi na kamenu pored ložišta i pokazuje ruševine oko sebe.

“Nisam prepoznala područje ili mjesto gdje je nekad bio naš dom. Uništenje je bilo šokantno. Kako ljudi mogu živjeti na uništenom mjestu? Bez osnovnih potrepština, infrastrukture, vode, kanalizacije, struje“, pita Faten.

“Ponekad mislim da bi nam bilo bolje da smo poginuli u ratu.”

Ponekad naiđe kamion s vodom, kaže ona, i svi u porodici trče kako bi pokušali naći mjesto u redu. No, ponekad ga ne dobiju, ili vode nestane.

Faten napominje da niko ne osigurava stalno snabdijevanje vodom i, iako zna da općine ne mogu obnoviti cijevi zbog razaranja, nada se da će neko tko je uključen u proces pomoći – lokalne vlasti, međunarodne organizacije za pomoć ili humanitarne grupe – moći pronaći neko rješenje.

Bez olakšanja na vidiku

Nije grubo reći da je voda postala opsesija porodice.

“Strogo je kontroliramo. Plašimo se da ćemo protraćiti i jednu kap”, kaže Faten kroz smijeh dok se njena svekrva pridružuje razgovoru.

“Provodim cijeli dan vičući na svoje snahe i kćerke o korištenju vode”, kaže Dalal.

“Postavila sam stroga pravila. Dnevno se ne može okupati više od jedne osobe. Kupanje je ograničeno na jednom u deset dana. Samo jedna porodica može prati veš dnevno,” kaže Dalal dok sjedi uz vatru, pripremajući čaj i kafu.

“Nekada smo kod kuće imali rezervoare za vodu od 5.000 litara i struju za pumpanje vode”, prisjeća se.

“Nikad prije nismo ovako živjeli. Svoju djecu kupala sam svaki dan ili svaki drugi dan”, slaže se Faten.

“Djeca se uprljaju i potrebna im je stalna njega, ali to je sada gotovo nemoguće.”

Karam prekida dok štedljivo pere ruke i lica svoje djece. “Leđa su mi slomljena od nošenja vode.”

Ipak, morali su se snaći, kaže Faten, prepričavajući kako su nedavne oluje bile neočekivani dar.

“Kada je nastupila oluja, kamioni sa vodom su nestali, pa smo počeli skupljati kišnicu u sve posude, kante i kace koje smo mogli pronaći.

“U početku su ljudi oko nas bili skeptični, ali ubrzo su nas slijedili. Za sve smo koristili kišnicu. Postala je savršena alternativa.”

Snovi o osnovnoj udobnosti

“Imati tekuću vodu iz česme čini se kao neostvariv san. Pravo kupatilo sa tekućom vodom također je san“, kaže Faten.

“Cijevi, crijeva i slavine s vodom – to su sada za nas snovi.”

Dok su prije prekida vatre živjeli u šatorima u zapadnom dijelu grada Gaze, sanjali su o malim udobnostima, posebno kada su čuli da će mobilne kućice biti dovezene u sklopu prekida vatre.

“Bili smo tako sretni… Ljudi su se čak počeli svađati ko će dobiti te objekte“, kaže Faten, smijući se.

“Rečeno nam je da će ih dobiti porodice sa više od šest članova, a ja sam pomislila: ‘Da barem imam još dvoje djece pa da dobijem jedan!’”

“No, stvarnost je bila drugačija”, kaže ona. “Nema kamp prikolica, nema usluga, nema rekonstrukcije, nema vode, nema uklanjanja ruševina. Ništa. Vratili smo se živjeti usred razaranja.

Rat nije završio. Još uvijek ga živimo. Njegova sjena nikada nije napustila naše živote.”