Kako su mladi američki Jevreji digli glas protiv indoktrinacije i revizionizma

Uprkos nepokolebljivoj američkoj podršci Izraelu, sve je više mladih američkih Jevreja koji dižu svoj glas, protestujući protiv rata u Gazi i višedecenijskog ugnjetavanja Palestinaca.

Među njima su dokumentaristi Erin Axelman i Sam Eilertsen. Iako odgojeni da bezuvjetno vole i da po svaku cijenu brane državu Izrael, nakon što su postali svjedoci izraelskog ugnjetavanja palestinskog naroda pridružili su se pokretu mladih američkih Jevreja koji se suprotstavljaju staroj gardi i bore protiv centralne uloge Izraela u američkom judaizmu, zahtijevajući slobodu za palestinski narod.

Upravo su indoktrinacija i historijski revizionizam kojima su američki Jevreji izloženi kroz odrastanje i obrazovanje, ali i njihova promjena nakon što uvide stvarnost života Palestinaca, u fokusu njihovog dokumentarnog filma Izrealizam koji će biti prikazan na 7. AJB DOC Film Festivalu u sklopu selekcije Last Minute Cinema.

Tim povodom, Sam Eilertsen je govorio za Al Jazeeru o radu na ovom filmu, pokušajima cenzure i zabrane njegovog prikazivanja s kojima se suočio, odnosima SAD-a i Izraela te načinima na koji američka jevrejska zajednica može utjecati na zvaničnu politiku Izraela.

• Je li izraelska indoktrinacija bila dio i vašeg djetinjstva, kao što je to slučaj sa glavnim protagonistima filma ‘Izrealizam’? I na koji način se vaše viđenje izraelsko-palestinsko sukoba mijenjalo, šta je utjecalo na to?

– Moje i Erinovo djetinjstvo se značajno razlikuje u odnosu na djetinjstvo glavne protagonistkinje Simone Zimmerman čiji je boravak u jevrejskoj školi, kampovima i sinagogi bio prožet proizraelskim porukama. Odrastao sam sa “komplikovanim” pogledom na sukob, a Erin nije znao mnogo o Izraelu sve dok nije pročitao roman Egzodus. Nakon toga je imao cionističu fazu, a njegovi pogledi su se promijenili nakon što ga je profesor u srednjoj školi potakao da čita objektivnije knjige, uključujući ljevičarske izraelske i palestinske historičare.

Meni lično je svjedočanstvo izraelskog veterana iz disidentske organizacije Prekinimo šutnju (Breaking the silence), koji je govorio o okupaciji, a ne o ratu ili sukobu, pomoglo da drugačije sagledam situaciju.

Erin i ja smo krenuli na koledž 2008. godine, tada je počeo prvi rat u Gazi, i gledanje užasnog izraelskog bombardovanja Gaze i brojnih civilnih žrtava značajno je utjecalo na formiranje naših stavova.

• Šta vam je bila motivacija da snimite ovaj dokumentarac?

– Inspiraciju za film smo dobili posmatrajući naše vršnjake Jevreje na koledžu. Proizraelska indoktrinacija bila je dio njihovog djetinjstva i odrastanja, tako da su na koledžu zastupali izraelske interese. Međutim, nakon što bi upoznali palestinske studente ili profesore i čuli njihove priče, nerijetko bi vremenom postajali zagovornici prava Palestinaca. Viđali smo takve primjere stalno iznova i shvatili da je to zapravo jedan društveni fenomen koji se događa u jevrejskoj zajednici pa smo odlučili to dokumentovati.

Optimističan sam jer su gotovo svi koje sam upoznao, a koji su odvojili vrijeme da poslušaju palestinske priče ili posjete Zapadnu obalu i vide život pod izraelskom okupacijom, razumiju da je ono što se radi palestinskom narodu užasno. Očito se sve više i više ljudi budi, budući da ankete pokazuju da većina Amerikanaca podržava prekid vatre u Gazi i protivi se slanju oružja Izraelu.

• Koliko je bilo izazovno raditi na ovom filmu i u konačnci ga prikazati, s obzirom na brojne peticije koje su imale za cilj sprečavanje njegovog prikazivanja?

– Da, bilo je mnogo pokušaja da se otkažu projekcije, gotovo svi su bili neuspješni. Brojni organizatori projekcija bili su pod pritiskom da ne prikažu film, a nakon 7. oktobra ti pritisci su postali još intenzivniji. Po Facebook i Whatsapp grupama počele su se širiti peticije za otkazivanje projekcija koje smo organizovali u kampusima fakulteta, tvrdeći da je film antisemitski (iako smo Erin i ja, kao i veći dio ekipe koji je radio je filmu, Jevreji).

Neki fakulteti su dobili desetine hiljada e-mailova sa zahtjevima da se otkažu projekcije. Srećom, imali smo ogromnu podršku studenata i profesora i uspjeli smo nadvladati pokušaj cenzura.

• Veoma je zanimljiv naziv dokumentarca – ‘Izrealizam’. Kako ste uopće došli do ovog izraza i kako biste ga u konačnici definisali?

– Neki akademici su koristili izraz “proizraelizam”, a mi smo ga skratili na izraelizam. Izrael je toliko ukorijenjen u dijelove jevrejskog identiteta da smo željeli pokazati način na koji u nekim dijelovima jevrejske zajednice gotovo istiskuje judaizam. Podrška Izraelu prožeta je kroz sve – izraelska zastava je u većini sinagoga, Izrael je dio jevrejskog obrazovanja, mladi se potiču na putovanja u izrael koja uključuju posjete vojnim bazama i susrete s vojnicima, jevrejske institucije zagovaraju Izrael, a kritike Izraela često označavaju kao antisemitske.

• Koliko je važno barem pokušati pokazati svijetu da sukob nije počeo 7. oktobra, kako se to inače predstavlja u mainstream medijima, te da je situacija složenija zbog izraelske indoktrinacije i ekspanzionističke agende koja je prisutna decenijama? U isto vrijeme, koliko je važno istaknuti da anticionizam nije ekvivalent antisemitizmu?

– Moramo priznati da je napad Hamasa 7. oktobra bio užasan, ali je jednako važno da priznamo da su Palestinci u Gazi živjeli u neodrživoj, užasnoj situaciji 6. oktobra, kao i svakog dana prije toga mnogo, mnogo godina. Nasilje vojnika i doseljenika na Zapadnoj obali je svakodnevnica, a situacija i tamo postaje sve gora. Izrael je od 7. oktobra ubio 30 puta više ljudi nego što je ubijeno 7. oktobra, kompletan Pojas Gaze učinio nepogodnim za živote, milione ljudi izložio gladovanju, a sada povrh svega postoji opasnost od širenja dječije paralize.

Antisemitizam je mržnja Jevreja samo zato što su Jevreji. Kritika Izraela utemeljena na činjenicama, koliko god oštra bila, nije antisemitska. Suprotstavljanje cionizmu, koji je politička ideologija, nije inherentno antisemitizmu. Od vitalne je važnosti ovo objasniti jer proizraelske organizacije gotovo svaku kritiku Izraela označavaju kao antisemitsku, što je izuzetno opasno jer nastoje pomiješati političke kritike s netrpeljivošću, u isto vrijeme potkopavajući borbu protiv vrlo stvarne prijetnje antisemitizma.

Također je važno naglasiti da samo zato što kritika Izraela nije inherentno antisemitska ne znači da nikada nije antisemitska. Poistovjećivanje svih Jevreja s ​​Izraelom ili primjena antisemitskih stereotipa i teorija zavjere na Izrael je antisemitizam i ne bi smjelo biti prisutno u pokretu za palestinsku slobodu. Od 7. oktobra postoji opasan trend neonacističkih računa na društvenim mrežama koji objavljuju propalestinski sadržaj kako bi pridobili sljedbenike. Obaveza nas, jevrejskih filmaša koji podržavaju prava Palestinaca, je reći da se u isto vrijeme možete boriti za slobodu Palestine i protiv antisemitizma i svih oblika netrpeljivosti.

• Šta vam je rad na ovom filmu pokazao, koliko američka jevrejska zajednica može utjecati na zvaničnu politiku Izraela? I kako komentarišete odnos SAD-a prema Izraelu, naročito otkako je počeo rat u Gazi?

– Odnos SAD-a i Izraela je povezan na više nivoa: institucionalna podrška američke jevrejske zajednice, kao i politički lobiji poput AIPAC-a i DMFI-ja su veoma značajni, ali tu su i kršćanski cionisti, koji brojčano nadmašuju jevrejske cioniste i imaju ogroman, naročito na Republikance. Zatim, tu su imperijalni interesi Amerike u regiji kao globalne supersile, te naš vojno-industrijski kompleks koji enormno profitira na ratu u Gazi. Amerika također ima duboko ukorijenjene predrasude prema Arapima i muslimanima koje sežu u period 11. septembra, pa čak i prije toga. Također je važno napomenuti da su naši mainstream mediji značajno pristrasni prema Izraelu.

Mislim da američki Jevreji mogu napraviti veliku razliku. Ako većina američkih Jevreja i institucija koje tvrde da govore u naše ime odbiju bezuvjetnu podršku Izraelu i odbace spajanje propalestinskog govora s antisemitizmom, onda bi američki odnos s Izraelom postao mnogo sličniji odnosu sa bilo kojim drugim saveznikom: transakcijski i na osnovu interesa. Ne znam bi li to učinilo da američko-izraelski savez nestane, mi smo još uvijek saveznici sa Saudijskom Arabijom, čak i nakon ubistva Khashoggija i užasnog bombardovanja Jemena. Ali političari više ne bi mogli reći da slanjem oružja Izraelu ili ulaganjem veta na rezolucije UN-a štiti Jevreje i bori se protiv antisemitizma.

• Jeste li optimistični, mislite li da ovakve vrste dokumentaraca, uz druge priče, proteste i pokrete, mogu utjecati na promjene?

– Mislim da svi moramo uraditi ono što možemo, a filmovi su jedan od načina da pridonesemo ovom pokretu. Ne znam šta budućnost donosi, ali mislim da u cijelom svijetu nikada nije bilo više podrške za slobodu Palestinaca. Ne mislim da je okupacija dugoročno održiva i nadam se budućnosti u kojoj svi ljudi između rijeke i mora mogu živjeti u sigurnosti i slobodi.