Kako izraelski doseljenici otimaju palestinsku zemlju u sjeni rata u Gazi

Dok brutalni rat koji Izrael vodi protiv Gaze ulazi u 12. mjesec, ne pokazujući znakove popuštanja, etničko čišćenje Palestinaca i nasilje usmjereno protiv njih prisutno je i na drugim frontovima – okupiranoj Zapadnoj obali i drugim dijelovima historijske Palestine.

Iako trenutno u drugom planu, nasilje sa kojim se Palestinci na okupiranoj Zapadnoj obali suočavaju decenijama intenzivirano je proteklih mjeseci. Napadi izraelskih doseljenika sve su nasilniji, a ilegalnih ispostava koje kasnije postaju izraelska naselja (nezakonita po međunarodnom pravu) sve je više.

José Carlos Soares, Tanju Şahin i Aslıhan Eker Çakmak iz istraživačke jedinice TRT-a su u decembru prošle godine dobili pristup tom području, infiltrirajući se među radikalne izraelske doseljeničke grupe, uključujući ozloglašenu ekstremističku organizaciju Hilltop Youth.

Rezultat njihovog rada je dokumentarni film Cijena zemlje (Holy Redemption) u kojem, kroz seriju intervjua i detaljne reportaže, prikazuju kolonijalistički način razmišljanja Izraela i djelovanja ekstremističkih jevrejskih grupa vođenih vizijom Velikog Izraela i države Izrael.

Uoči svjetske premijere filma Cijena zemlje, koja će biti upriličena na AJB DOC Film Festivalu 15. septembra, Aslıhan Eker Çakmak je govorila za Al Jazeeru o radu na ovom filmu, načinu djelovanja ekstremističkih izraelskih grupa i važnosti širenja istine o izraelskom otimanju palestinske zemlje.

• Možete li nam reći nešto više o samom procesu infiltracije među izraelske doseljenike? Kako ste ih ‘nagovorili’ da kažu sve što su rekli, pokažu tajne ispostave, mjesta i otkriju svoje planove?

– Bio je to zaista zahtjevan proces, ali važno je napomenuti da doseljenici nisu tajna organizacija kao naprimjer podzemna mafija. Sve što rade, rade sasvim otvoreno i ponosni su na to. Mnoge njihove vođe su dio izraelske politike, neki čak sjede u Knessetu. Naprimjer, Danijelu Weiss su intervjuisali međunarodni mediji poput CNN-a, što pokazuje da oni ne bježe od medijske eksponiranosti.

No ipak, trebalo je vremena da steknemo njihovo povjerenje. Na početku im nismo otkrili našu pravu namjeru, što nam je omogućilo pristup osjetljivim područjima. Vremenom smo izgradili odnos sa ključnim osobama, pokazujući istinski interes za njihovu perspektivu. Mnogi doseljenici smatraju da je ono što rade dio Božije misije, time opravdavaju svoje postupke i bez straha govore o svim kontroverznim aktivnostima. Oni ne smatraju da je izgradnja tajnih ispostava nezakonita, već to vide kao ispunjavanje svoje vjerske dužnosti. A upravo taj sistem vjerovanja nam je omogućio pristup bez presedana mjestima i situacijama koje je malo ko uspio dokumentovati.

• U dokumentarcu vidimo doseljenika koji kaže svom prijatelju da ‘snimate neki dokumentarac ili nešto tako’. Šta su uopće mislili da snimate i o čemu će biti dokumentarac?

– Većina doseljenika je pretpostavila da snimamo dokumentarac o svakodnevnom životu u naseljima ili ideološkom aspektu izraelsko-palestinskog sukoba. Mislili su da smo naklonjeni njima, zbog čega im snimanje nije predstavljalo problem i bili su spremni da nam se otvore.

Nismo im odmah otkrili našu pravu namjeru, što nam je pomoglo da steknemo iskrenije uvide. U biti, njihove pretpostavke su nam omogućile da dokumentujemo stvari koje ne bi bile otkrivene da su znali cijelu priču i našu pravu namjeru.

• Rad na filmu počeli ste prije 7. oktobra, no film se svakako referira na događaje koji su uslijedili nakon toga i rat koji Izrael vodi u Gazi. U tom kontekstu, ovaj film dodatno dobija na važnosti jer pokazuje da sukob nije počeo 7. oktobra i da je ekspanzionistička agenda prisutna decenijama. Koliko je to važno, naročito danas kada se Izrael svijetu pokušava pokazati kao demokratska država, iako je jasno da je realnost potpuno drugačija?

– Pretprodukcijska faza je počela prije 7. oktobra, a snimanje filma je počelo o decembru, nekoliko mjeseci nakon početka rata. Vaša tvrdnja svakako stoji: program doseljenika postojao je mnogo prije 7. oktobra, a nasilne aktivnosti prikazane u filmu događale su se i ranije.

Program doseljenika nema nikakve veze sa Hamasom, jer niko od naših sagovornika ni u jednom trenutku nije spomenuo Hamas. Njihov fokus je na širenju na palestinsku zemlju, što rade već decenijama. Kao što Daniela Weiss objašnjava u dokumentarcu, njihova “misija povratka zemlje” traje od rata 1967. godine, a njihovi su ciljevi duboko ukorijenjeni u izraelskom ekspanzionizmu.

• U filmu vrlo jasno i glasno kažete da prikazujete ‘grupu fašista koji su spremni uraditi sve kako bi nametnuli jevrejsku nadmoć’. Je li Vas, zbog toga, ali i zbog tajnog snimanja, bilo strah?

– Ova izjava, koliko god hrabra bila, nije naša; rekli su to Izraelci poput advokata i aktiviste Michaela Sfarda i bivšeg premijera Ehuda Olmerta.

To nije narativ koji smo mi nametnuli – to je osjećaj Izraelaca koji su kritički nastrojeni prema pokretu doseljenika.

Namjerno smo uključili neizraelsku perspektivu u film, jer nismo željeli da te kritike budu odbačene kao antisemitske. Cilj nam je bio pokazati da najoštrija kritika doseljenika dolazi iz samog izraelskog društva.

Kada je riječ o strahu, takva direktnost sa sobom nosi rizik, ali ulozi su previsoki da bi se istina “uljepšavala”. Ono što smo zabilježili nije samo djelo nekoliko ekstremista, već je dio šireg, sistematskog napora da se Palestinci rasele. Da, bilo je trenutaka straha, ali istina zahtijeva hrabrost, a dokumentarci su medij kroz koji tu hrabrost možemo pokazati.

• S obzirom na to da je film imao zatvorenu pretpremijeru u Turskoj, kakve su bile reakcije?

– Publika u Turskoj je reagovala veoma emotivno i empatično. Mnogi nisu bili svjesni politike doseljenika, njihovih uvjerenja i strategije za okupaciju palestinske zemlje. Ranije su o tome slušali razne teorije zavjere, a sada su to čuli direktno od samih doseljenika, što im je približilo cjelokupnu situaciju.

Naprimjer, Daniela Weiss otvoreno govori kako im je “Bog dao zemlju, koja uključuje dijelove brojnih zemlja, između ostalog i Turske”. To je mnoge gledatelje šokiralo, omogućavajući im da razumiju ambicije doseljeničkog pokreta.

Iako je turska publika već bila nakoljena palestinskom cilju, ovo joj je pružilo dodatne uvide u razmjere doseljeničke agencije i sistematsku prirodu okupaciju. Dokumentarac je potakao veliku raspravu o ulozi međunarodne zajednice i neophodnosti veće svijesti o tim dešavanjima.

• A kako su reagovali Izraelci? Je li već bilo reakcija doseljenika koji su dio ovog dokumentarca?

– Nije bilo mnogo reakcija iz Izraela, ali kako dokumentarac dobija na popularnosti, o njemu se govori i u Izraelu, očekujemo više reakcija – kako pozitivnih, tako i negativnih.

Neki izraelski aktivisti i organizacije koje su kritički nastrojene prema doseljenicima već su nam pružili podršku, no u narednom periodu svakako očekujemo glasniji odgovor doseljenika i njihovih pristalica.

• U konačnici, koliko je važno bilježiti ovakve priče i ljudima širom svijeta barem pokušati približiti istinu?

– Naša odgovornost je rasvijetliti te priče. U svijetu punom dezinformacija i pristrasnog izvještavanja, naročito u mainstream medijima, dokumentarni filmovi poput ovog ključni su za otkrivanje istine. Nakon 7. oktobra, izvještavanje međunarodnih medija o izraelsko-palestinskom pitanju nerijetko je bilo pristrasno, prikazujući Izrael kao zemlju koja se brani, ignorišući decenijama dugo nasilje doseljenika.

Naprimjer, BBC je objavio dokumentarac o nasilju doseljenika, navodeći da je ono eskaliralo nakon Hamasovog napada 7. oktobra. To je manipulisanje činjenicama, s obzirom na to da je nasilje doseljenika bilo široko rasprostranjeno mnogo prije tog dana. U ovom dokumentarcu smo namjernu izbjegli takav apologetski jezik i prikazali stvarnost izraelskih ratnih zločina. Nadamo se da ovaj film može poslužiti kao dokaz u budućim pravnim postupcima, možda čak i pred Međunarodnimm sudom pravde (ICJ).