‘Rusija nije u stanju pobijediti u otvorenom vojnom sukobu s NATO-om’

Dokumentarni film Putinovo igralište poljskog reditelja Konrada Szołajskog bavi se ruskom sabotažom, špijunažom i dezinformisanjem u centralnoj i istočnoj Evropi.

Autori filma istražuju slučajeve hibridnog ratovanja u Poljskoj, Češkoj, Bugarskoj, Moldaviji i Latviji – zemljama na postsovjetskoj teritoriji.

Kroz filmsku istragu otkrivaju dokaze o tajnim operacijama koje provode moskovski specijalni agenti.

Invazija na Ukrajinu 2022. popraćena je intenzivnim tajnim operacijama u njenim susjednim zemljama, s ciljem vraćanja ruske sfere utjecaja u Evropi.

Konrad Szołajski napisao je i režirao dokumentarne i igrane filmove koji se prikazuju u kinima i emitiraju na TV-stanicama te na mnogim poljskim i međunarodnim festivalima.

Poznat je po satiričnom pogledu na savremenu Poljsku i duhovitom pristupu ozbiljnim temama, uključujući poljske nacionalne komplekse i religioznost.

Radio je kao profesor filma na Varšavskom univerzitetu, Šleskom univerzitetu, Filmskoj školi u Łodźu i Univerzitetu SWPS, bio je član Programskog odbora poljske televizije (1999 – 2003).

Godine 2005. pokrenuo je novu filmsku produkcijsku kompaniju ZK Studio, koja je proizvodila igrane i dokumentarne filmove s jakom društvenom angažiranošću, usmjerene na međunarodna tržišta.

Film Putinovo igralište bit će prikazan u okviru ovogodišnjeg AJB DOC festivala.

• Šta je Gerasimovljeva doktrina?

– U januaru 2013. general Valerij Gerasimov, načelnik Glavnog štaba Oružanih snaga Ruske Federacije, objavio je članak o novim metodama vođenja modernog ratovanja. Opisao je strategije za slabljenje protivnika, koje uključuju “korištenje snaga za specijalne operacije i unutrašnju opoziciju za stvaranje stalno operativne fronte na cijelom teritoriju protivničke države, kao i informacijski utjecaj”. Novinari u zapadnim medijima ovo su nazvali Gerasimovljeva doktrina (koja se naziva i “teorija haosa”).

Prema njegovim načelima, tzv. hibridni rat pokreće se protiv država koje se smatraju neprijateljskim bez otvorene objave rata i upotrebe vojske. U njenom okviru koriste se agenturne operacije kako u političkoj tako i u ekonomskoj sferi, kao i u obliku sabotaže – npr. dizanje u zrak vojnih objekata – i atentati na protivnike. Vrlo važan element ovdje je “miroljubivi” utjecaj na društvo putem dezinformacija, uključujući objavljivanje tzv. lažnih vijesti (neistinitih informacija, ali predstavljenih kao utemeljenih na činjenicama) i dubokih lažiranja (filmova koji prikazuju “izmišljene” fiktivne događaje koji uključuju stvarne ljude).

Na taj se način slabi odbrambena sposobnost napadnute zemlje, koja može biti dovedena u pokornost ili – u sljedećoj fazi agresivnog djelovanja – postati objektom otvorene vojne agresije.

• Kako Putin gleda na zemlje u okruženju, tačnije na zemlje koje su nekada imale komunistički sistem i pripadale sovjetskoj sferi utjecaja?

– U našem filmu citiramo Putinovu uvrnutu izjavu: “Problem je u tome što su se na područjima susjednim Rusiji, koja historijski čine naše zemlje, razvili neprijateljski antiruski osjećaji.” On ne koristi termin “susjedna država”, već govori o “teritorijima” na koje, prema njegovom mišljenju, Rusija ima historijska prava (što je, naravno, uzurpacija moskovskog diktatora). Zapravo, radilo se o zemljama koje su bile pokorene i ovisne o Kremlju – i koje su konačno stekle nezavisnost nakon raspada Sovjetskog Saveza. U ovoj Putinovoj izjavi samo je završetak otprilike istinit: Ukrajinci, Poljaci i stanovnici baltičkih država doista su neprijateljski raspoloženi prema današnjoj agresivnoj Rusiji i ne žele imati ništa s njom.

• Koliko se Putinov režim oslanja na metode specijalnog rata: špijunažu, propagandu, kreiranje afera i diskreditaciju neprijatelja u masovnim medijima koje kontrolira?

– Čini se da Rusija nije u stanju pobijediti u otvorenom vojnom sukobu s NATO-om, pa koristi sve “meke” metode kako bi oslabila Zapad. Putin se nada da će na taj način razbiti jedinstvenu frontu demokratskih zemalja te da će ih jednu po jednu pokoriti ili osvojiti. To se ne čini mogućim, ali mora se priznati da je Moskva na tom polju postigla mnoge uspjehe vodeći hibridni rat, čak i u zemljama poput SAD-a (izbor Trumpa za predsjednika) ili Velike Britanije (Brexit), da i ne govorimo o zemljama u našoj regiji koje su na prvoj liniji, poput Poljske ili baltičkih država.

• Šta je poljski Watergate?

– Bio je to medijski nadimak afere prisluškivanja iz 2014. godine – dobrog primjera agenturnog djelovanja u okviru hibridnog ratovanja. Operacija se sastojala od tajnog snimanja i objavljivanja povjerljivih razgovora ministara Poljske vlade. Sadržaj prisluškivanja nije bio osobito senzacionalan, no slobodan, ponekad i vulgaran stil u kojem su liberalni političari međusobno iskreno razgovarali o načinima obnašanja vlasti, u kombinaciji sa zlonamjernim komentarima desne štampe, izazvao je da proevropska liberalna vlada izgubi javnu podršku i, posljedično, vlast 2015.

Pao je u ruke populista iz stranke PiS, koji su vodili nacionalističko-konzervativnu politiku. Njegova je vladavina odgovarala Kremlju – osam godina predstavljala je problem za cjelovitost Evropske unije. Danas premijer Tusk, koji se vratio na vlast 2023, otvoreno optužuje desne populiste da su se udružili s Rusima i uz njihovu pomoć izveli svojevrsni “prisluškivani” državni udar – čime su utjecali na izbore 2015.

• Šta je pravo značenje djelovanja poljskog antiratnog pokreta?

– Poljski antiratni pokret dio je Putinove propagande. Ne radi se o otvorenoj podršci Moskvi, jer to Poljaci ne bi prihvatili, već o raspirivanju pacifističkih, antinatovskih i antiukrajinskih raspoloženja, što je u skladu s politikom Kremlja.

• Kakav je ruski utjecaj u Bugarskoj?

– Vrlo je jak na Balkanu, posebno u Bugarskoj. Razlog tome su historijski događaji (oslobođenje od turske dominacije u 19. stoljeću, kulturna i vjerska zajednica) i neuspjeh čišćenja Sofije od agenata Kremlja nakon 1989. O tome u našem dokumentarcu govore bugarski predsjednik Plevneliev i ministar nacionalne odbrane Tagarev.

• Postoji li veza između populističkih stranaka u istočnoj Evropi i Rusije i koristi li Putin te stranke za širenje ruskog utjecaja?

– Putin ih koristi za provođenje svojih političkih namjera. Radi se o slabljenju kohezije Zapada. Promoskovske aktivnosti često su maskirane – obično se predstavljaju kao želja za nezavisnošću, neutralnošću i korisnom ekonomskom saradnjom s Rusijom koja izvozi jeftina goriva (nafta, plin, ugljen). Naravno, neprijatelj je Bruxelles koji nameće strane, “ljevičarske” principe i Washington koji teži svjetskoj dominaciji.

• Šta je ruska sfera utjecaja?

– Godine 1945. Evropa je podijeljena na takav način da su srednju i istočnu Evropu efektivno okupirale sovjetske trupe. Zapadni saveznici su na to pristali iz nužde, jer im je Crvena armija trebala kao saveznik u borbi protiv Nijemaca i Japanaca tokom Drugog svjetskog rata. Ruska sfera utjecaja nestala je kada su države pod kontrolom Moskve stekle nezavisnost nakon pada komunizma. Putin ga sada želi ograničiti u pokušaju da ponovno izgradi Rusko carstvo.