Tamo gdje masline plaču – svjedočanstva izraelskog terora

„Da masline znaju kakve ih ruke sade, njihovo ulje bile bi suze“ – Mahmoud Darwish

 

„Mislim da se to desilo dok sam bila na putu u školu“, počinje Ashira Arwish priču koju veći dio svijeta decenijama ne želi slušati, kao niti mnoge druge koje dolaze iz onoga što je u neka sretnija vremena bila slobodna Palestina.

„Dobila sama šamar od vojnika. Dobar šamar, jer me probudio i vratio u realnost, gdje zapravo i jesam“.

Arwish je nekadašnja novinarka sa okupirane Zapadne obale, žena koja je željela pružiti ruku onima koji su imali šta za reći, a koje je malo ko želio čuti. Vesela žena, novinarka, žrtva izraelske represije, aktivistica koja je doživjela mučenje u izraelskoj tamnici i batinanje od strane izraelskih vojnika, pri čemu je zadobila ozljede kičme koje su je jedno vrijeme ostavile nepokretnom.

Njene potresne riječi, na momente izgovorene kroz smijeh koji je otkrivao više tuge nego što su govorile njene povremene suze, dio su svjedočanstava o užasnim dešavanjima na okupiranoj Zapadnoj obali, u filmu Tamo gdje masline plaču, srceparajućem, dirljivom i potresnom dokumentarcu koji govori o borbi i otpornosti Palestinaca koji žive pod izraelskom okupacijom na Zapadnoj obali, a koji će biti prikazan na ovogodišnjem izdanju festivala dokumentarnog filma AJB DOC.

Film, snimljen 2022. godine, prije početka nove krvave epizode terora nad Palestincima, istražuje teme gubitka, traume i potrage za pravdom, na koju Palestinci čekaju decenijama.

‘Mrtvi smo, iako živimo’

U centru priče je upravo Ashira, koja je nakon operacije i sama postala terapeut za žene koje su doživjele mučenje u izraelskim tamnicama, zajedno sa doktorom Gaborom Matom, koji palestinskim ženama nudi pomoć u iscjeljivanju trauma.

„Okupaciju sam provela uz nostalgiju, priče, emocije…“, govori Arwish.

„Odrastala sam i pitala se zašto ne mogu vidjeti svog djeda koji je s druge strane ograde i zašto polovina moje porodice nije u zemlji. Ali onda je stiglo bolno saznanje.“

„Iako sam vjerovala u direktniju konfrontaciju, na nagovor majke sam otišla na mirni, muzički protest u Jerusalemu gdje smo mi Palestinci zajedno sa Izraelcima protestovali i pjevali. Bilo mi je zabavno, pjevali smo i skandirali. Majci sam naivno govorila kako je tamo nekoliko ljudi koji pjevaju, a koji će nas osloboditi…  Onda se desila stvarnost. Izraelske snage su nas napale punom snagom. Bila sam šokirana, ali šok je ubrzo nestao, a nastao je bijes“, dodaje.

Hronologija kolonijalizma je u srcu ovom filma, prateći višedecenijsku brutalnu represiju nad Palestincima. Počelo je dovođenjem od 75 do sto hiljada Jevreja među pola miliona Arapa, sa ciljem, kako se kaže u filmu, da se „palestinska zemlja načini jevrejskom“. Palestinci se od tada na sopstvenoj teritoriji zbijaju u sve manje džepove koji iz godine u godine u naletu ilegalnih doseljenika i vojske polako nestaju, kao i nada u bolje sutra. Ili makar manje loše sutra.

„Mi smo mrtvi, iako još živimo“, kaže utučeno jedna od žena iz filma, lica naboranog teškom prošlošću.

„Kada sam bila mlađa, imala sam snove. Željela sam postati novinarka koja će širiti istinu… Nekada sam imala snove, ali što duže traje okupacija, sve je manje mjesta za njih…“, govori.

Izraelska kolonijalizacija praćena je mnogobrojnim alatima represije, koje protagonisti filma, uključujući i izraelske aktiviste i novinare, detaljno opisuju u filmu – širenjem ilegalnih naselja kojima se, praktično, legalizira oteto, uništavanjem kuća pod različitim izgovorima, izmišljanjem zakona, administrativnim pritvorom Palestinaca pod izgovorom „da nisu ništa uradili, ali da bi mogli“, torturom u tamnicama, ubistvima, racijama… To je pravo lice kolonijalizacije koja za cilj ima zbrisati Palestince s njihove zemlje. I aparthejda, kako se spominje u filmu.

Krici Pakestinaca u tišini noći

Ashira je i sama osjetila pakao izraelske tamnice.

„Tamnica za mučenje je jako mnogo. Ako hodate navečer po mraku u tišini, možete čuti krike ljudi. U te priče o mučenju nisam vjerovala dok nisam vidjela svojim očima. I osjetila“, priča.

„Od ovog instrumenta i mašine (Izrael, op. a.) smo potpuno dehumanizirani. Mi smo za njih štakori, ništa drugo. Ono što treba ubiti. Nismo ljudska bića. To je ono što potiče holokaust. Prvo dehumanizacija. A Izraelci to ne mogu znati i vidjeti, jer oni vide sliku koja im se daje, da mi sjedimo s puškama u školama čekajući Izraelce. Ne! Sjedimo u kućama i čekamo izraelske puške. Da imamo mogućnosti, bili bismo u pozorištu, igrali bismo se, živjeli normalan život“, priča.

„No, Izrael stvara klimu straha za preuzimanje kontrole nad Palestincima, ali oni su već došli do tačke proboja barijere straha. Imate ljude koji su spremni ići na sve, jer imaju osjećaj da svakako nemaju šta izgubiti. A kada nemaš šta izgubiti, spreman si odbaciti strah i žrtvovati sve“.

Priča da su decenije sistemske represije, ugnjetavanja i, kako mnogi kažu aparthejda, učinile svoje i objašnjava da su Palestinci jednostavno dovedeni do ćoška iz kojeg ne vide izlaz.

„Nikada nisam imala problem stati pred Izraelca ili nekog stranca i objasniti mu zašto bi neka palestinska žena mogla izvesti samoubilački napad. Vrlo je jednostavno! Vi gurate ljude do te tačke! Ako stvorite osobu koja je spremna ubiti se na taj način, onda mora postojati jako dobar razlog za to. Zapitajte se šta ste sve morali uraditi da ih dovedete do te tačke. Isto kao što ne trebate pitati osobu koja je u kavezu zašto lomi ruke i noge pokušavajući doći do slobode. Pitajte to one koji su je stavili tamo!“, govori.

Bijes je riječ koja najbolje opisuje osjećanja Palestinaca čija je nemoć da se odupru izraelskoj agresiji dostigla tačku ključanja. To je osjećaj još jednog Palestinca, studenta koji je dobio metak u kičmu. Preživio je, ali ne i nada koju je imao u bolje sutra.

„Pravda?“, zapitao je iz invalidskih kolica.

„Nema pravde. Nema načina da ovo prestane. Niko nam ne može pomoći. Emocije su mi pomiješane i kompleksne, ali najjednostavnija je – bijes“.

‘Fašistička država koja će se sama srušiti’

Uprkos svom užasu koji je proživjela i gledala svojim očima, Ashirin duh nije slomljen. Naprotiv. Govori o tome kako se Palestinci, čak i u situaciji u kojoj jesu, znaju radovati i smijati, ići na svadbe, veseliti se.

U izjavi za Al Jazeeru uoči prikazivanja filma u Sarajeva, objašnjava da je „jasnije nego ikad da je oslobođenje Palestine neizbježno“.

„Brutalnost i čisto zlo države Izrael sada je očiglednije cijelom svijetu. Zavjesa je podignuta ove godine. Niko ne može poreći da je Izrael država aparthejda koja od stvaranja 1948. godine teži etnički očišćenoj Palestini. Svijet je vidio pravu fazu cionizma koju smo prisiljeni trpjeti u zadnjih 76 godina. Bacanje tona bombi na školske bolnice i crkve. Aneksija i uništenje Zapadne obale“, kaže.

„Izrael je razotkriven i takva zla fašistička država ne može nastaviti postojati. Vidimo put oslobođenja kroz palestinski otpor i postojanost na našoj zemlji. Vidimo snagu zajedništva i solidarnosti u borbi za oslobođenje. Jevreji širom svijeta bore se uz Palestince za oslobađanje svoje vjere iz šake fašističkih cionista. Znamo da ljudi cijelog svijeta stoje uz nas i da će na kraju Izrael biti zapamćen kao fašistička država koja se sama srušila, a Palestina će se vratiti kao dom autohtonog naroda, sveta zemlja za ljude svih vjera koje poštuju vrijednost ljudskog života i mira“, zaključuje.