Zapadna obala: Još jedan izraelski genocidni rat u Palestini

Izrael je prošle sedmice pokrenuo veliki vojni napad na okupiranu Zapadnu obalu. Izraelska vojska rasporedila je stotine vojnika, oklopnih vozila, buldožera, dronova i borbenih aviona kako bi pokušala uništiti oružani otpor u regijama Jenin, Tulkarem i Tubas.

Najmanje 18 Palestinaca je ubijeno, a više desetaka je ranjeno u ovom izraelskom napadu.

Ministar vanjskih poslova Israel Katz pozvao je izraelsku vojsku da prisili Palestince na evakuaciju iz sjevernog dijela Zapadne obale. Vojska je najavila „dobrovoljnu evakuaciju“.

Izraelska priča o prisilnom protjerivanju upakovanom u humanitarni izraz „evakuacija“ izaziva strah da će Zapadna obala slijediti sudbinu Gaze u vidu velikog uništenja i raseljavanja.

Ako se ovo zaista dogodi, to bi bila velika eskalacija strategije izraelske vlade postepenog oduzimanja zemlje Palestincima na Zapadnoj obali, koja je izvođena direktno kroz vojne načine i doseljeničke napade, ali i indirektno – kroz namjernu degradaciju svih aspekata palestinskog života.

Tokom proteklih nekolika godina, izraelska vojska redovno je izvodila vojne racije na Zapadnoj obali, pokušavajući uništiti rastući pokret oružanog otpora na okupiranoj teritoriji, potaknut bijesom naroda zbog izraelske okupacije i posebno intenzivirane jevrejske doseljeničke aktivnosti i izraelskog preuzimanja palestinske imovine u okupiranom Istočnom Jerusalemu i na drugim lokacijama.

Izraelska vojska je koristila ove racije ne samo da bi ubijala borce otpora i civile nego i da bi uništila svu infrastrukturu koju palestinske zajednice imaju u činu kolektivnog kažnjavanja. Prema Ujedinjenim narodima, izraelska vojska je ubila više od 600 Palestinaca na Zapadnoj obali od 7. oktobra.

Nasilje ne provodi samo izraelska vojska. Izraelska vlada je ovlastila i ohrabrila jevrejske doseljenike da i oni napadaju palestinske zajednice. Tako je bilo prije 7. oktobra, ali od tada su doseljeničko napadi vrtoglavo porasli.

U prvih 10 mjeseci rata, UN je zabilježio 1250 napada jevrejskih doseljenika; u 120 napada, Palestinci su ubijeni ili ranjeni, a u 1.000 njih palestinska imovina je oštećena. Doseljenici su napadali i palestinske zajednice, protjerujući njihove stanovnike s vlastite zemlje i iz vlastith domova. Jevrejski doseljenici su istjerali više od 1.200 Palestinaca iz njihovih domova. Više od 3.000 Palestinaca raselila je izraelska vojska uništavajući palestinske domove.

Ali, Izrael ne koristi samo brutalnu silu protiv Palestinaca na Zapadnoj obali. Izraelske vlasti kao oružje koriste sve poluge kolonijalne kontrole koje imaju nad okupiranom teritorijom kako bi palestinskoj populaciji učinile život nemogućim. Kada sam nedavno posjetio Zapadnu obalu, svjedočio sam ovim brutalnim realnostima izraelskog doseljeničkog kolonijalizma.

Izraelska vlada odavno ograničava mobilnost Palestinaca na okupiranoj Zapadnoj obali, gradeći puteve „samo za Jevreje“, zidove razdvajanja i punktove širom teritorije. Od 7. oktobra, ubrzala je gradnju infrastrukture na palestinskoj zemlji. To je evidentno na Cesti 60 na predjelu koji povezuje Jerusalem sa jevrejskim naseljima u Hebronu, gdje se grade nove trake, čak i tamo gdje su nove dodate prije samo godinu dana.

Sistematsko potkopavanje prava

Od 7. oktobra je kretanje Palestinaca između sela i gradova dodatno ograničeno. Broj izraelskih punktova, blokada i kapija povećao se sa gotovo 200 u oktobru na više od 790 do početka juna. Neke ceste koje povezuju zajednice otvorene su samo ograničeno vrijeme dok se prenosivi punktovi i blokade postavljaju u skladu s hirovima vojnika, često bez ikakvog legitimnog sigurnosnog opravdanja.

Dok su jevrejska naselja širom Zapadne obale dobro povezana putevima i infrastrukturom, predjeli na kojima živi palestinska populacija pretvoreni su u međusobno nepovezane bantustane.

To utječe na sve aspekte života Palestinaca. Nešto tako jednostavno kao što je odlazak na fakultet može biti zakomplikovano. Bio sam u posjeti prijatelju Walidu koji živi u selu na periferiji Nablusa i razgovarao sam s njegove dvije kćerke koje studiraju na univerzitetu u gradu.

„Obično moramo stati na glavnom punktu u Huwari. To može trajati nekoliko minuta ili nekoliko sati“, ispričala mi je jedna od njih, dok je druga dodala: „Ali naša najveća briga nisu punktovi nego doseljenici koji gađaju aute kamenjem“.

Osim remetilačkog utjecaja koji ograničena mobilnost ima na svakodnevni život Palestinaca, ona također ozbiljno oštećuje već krhku palestinsku ekonomiju. Kamioni koji prevoze hranu, sirove materijale i robe moraju proći izraelske punktove, gdje često zaglave satima, povećavajuću i trošak i vrijeme potrebno za transport. To za posljedicu ima znatan porast cijena hrane od 7. oktobra.

Palestinci, koji imaju snažnu poljoprivrednu tradiciju, ponosni su na to što su sami sebi bili u stanju proizvoditi hranu. Ali i taj aspekt sistematski potkopavaju izraelske kolonijalne vlasti. Osim što proširuje ilegalna jevrejska naselja i vojne zone koje ograničavaju pristup privatnim palestinskim parcelama, Izrael sistematski pokušava spriječiti Palestince da koriste svoju zemlju za poljoprivedu. Najefikasniji način za to bilo je podsticanje napada jevrejskih doseljenika.

U Beit Jali sam se sreo sa školskim drugom Georgeom, koji ima komad zemlje blizu izraelskih kolonijalnih naselja. Ispričao mi je da je nije mogao obrađivati jer se plaši napada jevrejskih doseljenika, što se dešavalo drugim farmerima. Objasnio mi je da je izgubio prihod koji bi inače dobio od prodaje maslinovog ulja od stabala masline i svježih proizvoda koje bi uzgajao na toj zemlji.

Izrael isto tako ima punu kontrolu nad ključnim resursima na Zapadnoj obali, kao što je voda. Izrael preusmjerava vodu iz palestinskih gradova i sela u ilegalna jevrejska naselja. To za posljedicu ima stalnu krizu vodoopskrbe širom okupirane teritorije, koju su kolonijalne vlasti namjerno pogoršale od 7. oktobra, dodatno je ograničivši.

Posjetio sam Mariam u jednom od sela na periferiji Betlehema. Rekla mi je da dobijaju vodu od općine jednom mjesečno i to samo nekoliko sati. Ostatak mjeseca koriste vodu koja se nakupi u malom bunaru na njihovom imanju, a kada i nje ponestane, moraju kupovati vodu iz cisterne. Dodala je da njih smatraju sretnicima u poređenju sa drugim naseljima, gdje vodu dobijaju svaka dva ili tri mjeseca.

Dok je uništavao lokalnu ekonomiju i poljoprivredu, Izrael je isto tako intenzivirao napore da eliminiše druga dva glavna izvora primanja za Palestince: posao koji daju Palestinska samouprava (PA) i izraelske kompanije.

Javni sektor kojim upravlja PA zapošljava 21 posto palestinske radne snage, što je otprilike 130.000 zaposlenih. Proteklih nekoliko godina, Palestinska samouprava je jedva uspijevala isplatiti pune plate zato što Izrael redovno zadržava prihod od poreza koji bi trebao prebaciti na račune Palestinske samouprave. Nakon 7. oktobra, situacija je postala još gora.

Prema podacima palestinskog Ministarstva finansija, od 7. oktobra, Izrael je zadržao blizu 500 miliona dolara palestinskog prihoda od poreza. Od 2019, Izrael je zadržao drugih 600 miliona dolara. Javni službenici primaju 40 do 60 posto plata.

Zabrana rada Palestincima

Nakon 7. oktobra, izraelska vlada je zabranila Palestincima da rade za izraelske psolodavce. Zbog toga je više od 200.000 radnika ostalo bez posla. Nekoliko hiljada njih se i dalje uspijeva prokrijumčariti i radi za Izraelce. Tawhid, jedan takav radnik, rekao mi je da on ima dogovor sa lokalnim poslodavcem koji mu osigurava prijevoz i posao. On mora preći preko zida razdvajanja. Na pitanje šta bi se desilo da ga uhvate, odgovorio je: „Mogli bi me pretući ili zatvoriti, kao što se dešavalo mnogim radnicima, ali ja nemam druge opcije da preživim.“

Ekonomski rat koji Izrael vodi rezultirao je porastom siromaštva sa 38,8 posto prije 7. oktobra na 60,7 posto, prema procjenama UN-ovog Programa za razvoj. Ovaj veliki porast znači da mnoge porodice više ne mogu priuštiti hranu i druge potrepštine, pa ovise o pomoći humanitarnih organizacija.

Izraelski rat protiv Palestinaca na Zapadnoj obali ne zaustavlja se na uništavanju njihove imovine i izvora prihoda. Cilja i njihovo mentalno zdravlje kroz stalni nadzor, uznemiravanje i fizičko nasilje.

Izraelske kolonijalne vlasti prate svaki privatni aspekt života Palestinaca kroz ogromne mreže nadzornih kamera, prisluškivanje telekomunikacija i kontrolu nad internetom i pomoću raznih drugih tehnologija, uključujući onu za prepoznavanje lica.

Od 7. oktobra, ovaj je nadzor samo povećan i izraelske snage su se potrudile da obavijeste ljude da ih posmatraju.

Sreo sam se s Ahmadom koji je u izraelskom zatvoru proveo više od pet godina. Rekao mi je da ga je nedavno nazvao izraelski obavještajac koji mu je rekao da se treba suzdržati od komentarisanja situacije u Palestini ako želi ostati na slobodi. Kada je Ahmad odgovorio da ne radi ništa što bi ugrozilo izraelsku sigurnost, obavještajac je odgovorio: „Znamo, ali te obavještavam. Vidimo šta radiš i govoriš u svom domu, na tržnici, pa čak i u atumobilu.“

Osim stalnog trpljenja sveopćeg nadzora, Palestinci se stalno suočavaju i sa fizičkim maltretiranjem i nasiljem. U predjelima koji su blizu ilegalnih jevrejskih naselja, doseljenici imaju zadatak da teroriziraju palestinsku populaciju. Na drugim mjestima, to rade policija i snage sigurnosti.

Dok sam se vozio javnim prijevozom, sreo sam jednog čovjeka i njegovog sina – tinejdžera. Obje ruke mladića bile su u gipsu. Otac mi je objasnio da se njegov sin vraćao kući s prijateljima kada su ih zaustavili na izraeelskom vojnom punktu. Vojnici su pretražili njih i njihove telefone. Kada su na telefonu njegovog sina otkrili video o napadu 7. oktobra, izdvojili su ga i tukli dva sata.

Mladićevi prijatelji morali su ga odnijeti, jer nije mogao hodati. U bolnici su otkrili da su mu obje ruke slomljene, da mu je tijelo u modricama i da je ozbiljno traumatiziran. Kada sam pitao oca je li podnio prijavu, odgovorio je: „Kako da podnesemo prijavu protiv okupatorskih vojnika koji imaju svu vlast? Time bismo samo postali mete i mogli bi uhapsiti moje dijete.“

Zaista, šokantni broj nasilnih napada na Palestince o kojim su izvijestili UN i organizacije za ljudska prava manji je od stvarnog broja, jer se većina njih ne prijavi.

Cilj stalnog maltretiranja, nadziranja, oduzimanja izvora prihoda, degradacije standarda života, fizičkog nasilja i ubistava jeste da se natjeraju Palestinci na Zapadnoj obali da odu – baš kao što je krajnji cilj Izraela u Gazi protjerati palestinsku populaciju. Težnja za potpunom eliminacijom palestinske populacije iz historijske Palestine neće nestati sve i ako se uruši vlada premijera Benjamina Netenyahua.

Manjak međunarodnog djelovanja da se zaustavi genocid u Gazi i na Zapadnoj obali šokirao je Palestince, ali nije učinio da se predaju. Ako ništa drugo, nasilni izraelski napad na sjeverni dio Zapadne obale znak je da su Palestinci odabrali otpor čak i pred nadmoćnom genocidnom silom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.