Ronc: Dodik je marioneta Kremlja, no Putinu su ruke vezane sankcijama

Lideri NATO-a priznaju neophodnost pripreme za potencijalni sukob sa Rusijom u naredne dvije decenije, ukazuje Nadina Ronc, analitičarka vanjskih poslova specijalizovana za rusku vanjsku politiku.

Podrška Rusije Miloradu Dodiku i njegovoj secesionističkoj retorici u BiH je strateški potez za destabilizaciju, smatra Nadina Ronc (Anton Vaganov / Reuters)

„Tokom protekle decenije rusku vanjsku politiku obilježili su antagonistički odnosi sa Zapadom, vođeni širenjem Sjevernoatlantskog saveza (NATO), sistemima odbrane od raketa u istočnoj Evropi i suprotstavljenim stavovima o globalnim sukobima. To je dovelo do cyber-operacija, dezinformacija i podrške populističkim pokretima na Zapadu“, govori Nadina Ronc, analitičarka vanjskih poslova specijalizovana za rusku vanjsku politiku i energetsku sigurnost.

Dodaje da je kao odgovor na sankcije Rusija ojačala veze s Kinom, povećavajući ekonomsku saradnju, izvoz energije i vojnu saradnju kako bi se suprotstavila utjecaju Zapada.

Nadina Ronc je analitičarka vanjskih poslova specijalizovana za rusku vanjsku politiku i energetsku sigurnost (Ustupljeno Al Jazeeri)

„Rusija ima dugogodišnju tradiciju traženja utjecaja na zemlje bivšeg Sovjetskog saveza, što je vidljivo u njenim akcijama u Ukrajini, Gruziji i drugim susjednim državama. Ovi regioni se vide kao dio ruske strateške sfere uticaja i ključni su za nacionalnu sigurnost. Aneksija Krima 2014. godine i sukob u istočnoj Ukrajini ključni su za njenu vanjsku politiku, osiguravajući pristup Crnom moru. Osim toga, ruska intervencija u Siriji za podršku Bashara al-Assada naglašava njen cilj da održi strateško vojno prisustvo, posebno pomorsko postrojenje u Tartusu, da se bori protiv terorizma i potvrdi svoju ulogu glavne globalne sile koja utječe na regionalne ishode.“

  • Imajući u vidu rusku agresiju na Ukrajinu, koji su to strateški ciljevi Rusije u Ukrajini?

– Ruski strateški ciljevi u Ukrajini odražavaju mješavinu sigurnosnih, geopolitičkih, ekonomskih i domaćih razloga. Utječući na Ukrajinu, Rusija ima za cilj održati regionalnu nadmoć, suprotstaviti se zapadnom utjecaju i osigurati strateške prednosti. Ključni ciljevi uključuju kontrolu Krima, čija je pomorska baza u Sevastopolju ključna za rusku crnomorsku flotu i šire operacije na Mediteranu. Podrška separatistima i podsticanje zamrznutog sukoba stvaraju tampon protiv napada Zapada, komplikujući vojnu ili ekonomsku pomoć Ukrajini. Rusija gleda na usklađivanje Ukrajine sa zapadnim institucijama, posebno NATO-om, kao sigurnosnom prijetnjom. Također, održavanje pristupa ukrajinskim gasovodima, mineralima i plodnom zemljom je od ključnog značaja za Rusiju.

  • Koliko su opasne ruske prijetnje da se sukob iz Ukrajine može proširiti i na druge zemlje Evrope?

– Ovo je kritična briga s brojnim faktorima koje treba uzeti u obzir. Prvo, blizina nekoliko evropskih zemalja Ukrajini čini ih ranjivim na posljedice sukoba, uključujući povećan priliv izbjeglica, prekogranično nasilje ili direktne vojne angažmane. Ruske nuklearne sposobnosti dodaju još jedan sloj opasnosti, a retorika o njihovoj upotrebi stvara strah i neizvjesnost, ugrožavajući globalnu sigurnost. Osim toga, ruska vještina u hibridnom ratovanju, uključujući cyber-napade, kampanje dezinformacija i podršku separatističkim pokretima, predstavlja stalnu prijetnju, potencijalno destabilizirajući susjedne zemlje sa značajnim ruskim govornim stanovništvom, poput baltičkih država, bez direktne vojne intervencije.

  • Kako ruska vanjska politika gleda na Sjedinjene Američke Države (SAD) i koliko je realno da dođe do direktnog sukoba između te dvije svjetske sile?

– Rusija i SAD su već uključene u indirektni sukob, sa visokim tenzijama među narodima. Rusija gleda na SAD kao na glavnog konkurenta i protivnika, videći američki utjecaj kao značajnu prepreku svojim ambicijama da se ponovo potvrdi kao globalna sila, posebno u regijama poput Bliskog istoka, istočne Evrope i centralne Azije. Shodno tome, Rusija eskalira tenzije u oblastima u kojima SAD ima značajnu moć ili utjecaj. Ali, SAD nije bez greške u ovoj dinamici. Uprkos obećanju predsjednika Josepha Bidena 2021. godine da će okončati “ratove zauvijek”, njegova administracija je eskalirala i produžila sukobe, posebno u Ukrajini. Nedavni izvještaji pokazuju da NATO razvija višestruke kopnene koridore kako bi brzo rasporedio američke trupe i oklop na prve linije fronta u slučaju velikog kopnenog rata u Evropi s Rusijom. Lideri NATO-a priznaju neophodnost pripreme za potencijalni sukob sa Rusijom u naredne dvije decenije.

Ono što Evropa ne shvata ili, možda, nije u stanju da razumije, jeste da SAD vidi korist za svoju ekonomiju samo ako Evropa krene u rat sa Rusijom. Baš kao što je SAD profitirao od pomoći u obnovi Evrope nakon Drugog svjetskog rata, on će opet dobiti. Velika Britanija je tek nedavno otplatila svoj poslijeratni dug prema SAD-u. Bespotrebno provociranje Rusije će opustošiti Evropu, a san da budete jedna od najvećih ekonomija zauvijek će biti izgubljen. Ipak, čini se da Evropljani imaju privrženost Bidenovoj administraciji poput ‘stockholmskog sindroma’. Biden nije učinio apsolutno ništa za mir i umjesto toga pogoršava evropske probleme s Rusijom. Ukrajinu treba primorati da pregovara o miru jer niko ne želi još jedan veliki rat. Osim toga, izgleda da je britanska vlada željna sukoba s Rusijom, dijelom zbog njenog smanjenog utjecaja nakon Brexita, što dovodi do potrebe da se potvrdi kao značajan igrač. Međutim, odbrambene sposobnosti Velike Britanije su upitne, jer se vojska suočava sa opadanjem broja vojnika i neadekvatnom opremom. Iako se rat s Rusijom čini vrlo vjerovatnim, malo je vjerovatno da će se dogoditi na američkom tlu, iako će značajno utjecati na globalnu ekonomiju. Ako Donald Trump pobijedi na predsjedničkim izborima, Evropa će, možda, morati sama upravljati sukobom.

  • Kakav je utjecaj Rusije na zemlje zapadnog Balkana i koji je njen cilj u ovom regionu?

– Ruska strategija na Zapadnom Balkanu ima za cilj da održi i proširi svoj utjecaj, da se suprotstavi naporima zapadnih integracija i stvori sferu utjecaja u skladu s njenim geopolitičkim interesima. Rusija nastoji da region održi podijeljenim i oslanjajući se na svoju podršku, sprečavajući države da se pridruže NATO-u i Evropskoj uniji. U Bosni i Hercegovini i na Kosovu to podstiče etničke tenzije kako bi potkopalo utjecaj SAD-a. Koristeći svoju poziciju u internacionalnim organizacijama, kao što je Vijeće sigurnosti UN-a, Rusija podržava regionalne saveznike i blokira suprotstavljene inicijative, vođena željom da se suprotstavi utjecaju SAD-a i u inat Zapadu.

  • Kako komentirate odnos Rusije prema Bosni i Hercegovini, odnosno stoji li Rusija iza avanturizma Milorada Dodika i njegovih najava o takozvanom ‘mirnom razdruživanju’?

– Podrška Rusije Miloradu Dodiku i njegovoj secesionističkoj retorici u Bosni i Hercegovini je strateški potez za destabilizaciju regiona. Podržavajući Dodika, Rusija ima za cilj da iskoristi etničke tenzije, stvori nestabilnost i ometa integraciju Bosne i Hercegovine u NATO i EU. Dodik je marioneta Kremlja i slijedi ruske direktive, ali Putinu su ruke vezane sankcijama. Ako, ipak, pošalje bilo kakvo oružje, ono bi vjerovatno stiglo preko Mađarske, ali u ograničenim količinama, zbog čega bi uloga Mađarske u EUFOR-u (Snage EU u BiH) bila rizična za Bosnu i Hercegovinu. Osim toga, kontroverzna izborna reforma visokog predstavnika Christiana Schmidta igrala je na ruku Rusiji, gurnuvši Bosnu i Hercegovinu u krizu kakva nije viđena od početka rata. Schmidtovo nametanje podržava nacionalističku agendu podjela, koja ide u korist Rusiji. “Trojka” koja podržava ovu agendu zapravo prodaje Bosnu i Hercegovinu Srbima i Hrvatima kako bi zadržali svoju vlast, stabilnost koja će biti testirana na sljedećim izborima, a sve je u skladu s interesima Vladimira Putina. Ako Dodik nije zadovoljan životom u Bosni i Hercegovini, može se slobodno preseliti u Srbiju ili Rusiju. Bosanskohercegovački entitet Republika Srpska ne postoji van granica Bosne i Hercegovine, što mu je i naglasila Američka ambasada u Sarajevu.

  • Koliko će Evropa još, a samim tim i zemlje zapadnog Balkana ovisiti o ruskim energentima, i koristi li Rusija energente kao sredstvo ucjene?

– Očekuje se da će se zavisnost Evrope i Zapadnog Balkana od ruskih izvora energije značajno smanjiti u narednoj deceniji. Stalni napori na diverzifikaciji izvora energije, ulaganja u obnovljive izvore energije i strateški infrastrukturni projekti su ključni za smanjenje ove zavisnosti. Historijski gledano, Rusija je koristila zalihe energije kao sredstvo ucjene, ali će se efikasnost takve taktike vjerovatno smanjiti kako Evropa bude jačala svoju energetsku sigurnost i prelazila na raznovrsniji i održiviji energetski miks. Kratkoročno i srednjoročno, neke zemlje zapadnog Balkana mogu i dalje biti ranjive na rusku energetsku polugu dok se u potpunosti ne uspostave alternativni putevi snabdijevanja i izvori energije. Sve dok Evropa nastavi da zavisi od ruske energije, Rusija će nastaviti da koristi profit za jačanje svoje odbrambene industrije, a povećane kupovine iz Rusije će to nenamjerno podržati. Kontrola isporuke prirodnog gasa, posebno u Evropu, daje Rusiji značajnu polugu. Cjevovodi Sjevernog toka i sporovi zbog isporuke gasa Ukrajini naglašavaju strateško korištenje energije u vanjskoj politici.

  • Kakva su Vaša očekivanja u budućnosti kada je riječ o zemljama zapadnog Balkana?

– Na budućnost regiona će utjecati regionalna dinamika, odnosi sa EU-om i vanjske sile poput Rusije, SAD-a i Kine. Napori za podsticanje pomirenja i saradnje su ključni, ali ih ometa rusko uplitanje. Ekonomski rast i povećanje stranih ulaganja mogući su ako pristup EU napreduje. Napredak Bosne i Hercegovine prema članstvu u NATO i EU vjerovatno će biti spor. Stalne etničke tenzije i politička nestabilnost, posebno u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, predstavljaju stalne izazove. Također je važno izbjegavati kineska ulaganja kako bi se spriječila ovisnost o dugu i politički utjecaj. Dejtonski mirovni sporazum je ostavio Bosni i Hercegovini da se oslanja na internacionalnu zajednicu, a da nije potaknuo značajne promjene, držeći zemlju podijeljenom. Lideri su u više navrata pogoršavali nestabilnost kako bi unaprijedili svoje planove. Bosna i Hercegovina se mora oduprijeti samozadovoljstvu, izazvati trenutni sistem, a ne oslanjati se na vanjsku pomoć, što je lekcija koja je naizgled nenaučena iz prošlih sukoba. Dok Zapad snosi određenu odgovornost, Bosna i Hercegovina, također, mora preuzeti odgovornost za svoju situaciju i boriti se za svoja prava kako bi izbjegla sudbinu sličnu onoj u Palestini.

Izvor: Al Jazeera