Filandra: Naša kriza je vizuelna, možda i više nego politička i ekonomska

Mladi reditelj govori o svom posljednjem kratkom filmu ‘Victory’, projekciji na Bosanskohercegovačkom Film Festivalu u New Yorku, značaju filma te sadašnjosti i budućnosti bh. kinematografije.

Želio sam debitirati na drugačiji način u bh. kinematografiji, kaže Zulfikar Filandra (Ustupljeno Al Jazeeri)

Mladi sarajevski reditelj Zulfikar Filandra iza sebe ima nekoliko djela koje krasi drugačiji filmski izraz u odnosu na onaj konvencionalni – narativni, te je mnogo toga u njegovom filmskom izrazu u vidu eksperimentalnog.

Filandra govori o svom najnovijem kratkom filmu Victory, projekciji na 20. Bosanskohercegovačkom Film Festivalu u New Yorku (BHFFNYC), značaju filma te sadašnjosti i budućnosti bh. kinematografije.

  • Na nedavno održanom 20. BHFF-u u New Yorku Vaš film Victory imao je svjetsku premijeru i ovjenčan je nagradom Zlatna jabuka za najbolji kratkometražni film. Kakve impresije nosite sa Festivala i šta za Vaš rad znači ova nagrada?  

– Drago mi je da je Pobjeda, odnosno Victory, prepoznat. To je moj najbosanskiji i najgledljiviji film u dugo vremena. Senad Milanović, kao Velid, također je bio nominovan za najbolju glumačku kreaciju. Jako mi je drago zbog toga.

New York je stvarno divan, te visoke zgrade… Slušati Brucea Springsteena na slušalicama, gledati u rijeku Hudson, a preko vode se nazire New Jersey, to je izuzetan osjećaj. BHFFNYC je sjajan domaćin i važan festival za našu filmsku kulturu, jer ga vode filmski obrazovani i stručni ljudi koji vole film i žele i mogu bosanskohercegovački film tretirati na ozbiljan akademski način.

  • Film Victory tematizira važno pitanje problema otpuštanja fabričkih radnika, a radnjom je smješten u Goražde. Mislite li da je potrebno da filmom upućujete i upozoravate na ovakve slučajeve? Koliko ste crpili iz stvarnosti, a koliko je Vaš film fikcija?

– Nema puno fikcije u tom filmu, tu su različite pozicije ili preokupacije koje su proživjeli moji prijatelji ili ja, zgusnute u film. Pola, Irfan, David, Velid, Rambo – sve su to figure iz mog života. Naravno, moje iskustva rada sa stranim filmskim ekipama ili umjetnicima koji su fascinirani Bosnom i Hercegovinom i ta razlika u pogledima nas prema nama i “njih” prema nama je ono što je završilo kao ključni motiv u scenariju. Ali, jedna od inspiracija za priču je i moja fascinacija jednom pripovjetkom Franza Kafke.

Zatim, mene je inspirisala recentna historija tog prostora. Nisam mnogo znao o opsadi Goražda i ta historija i krvava historija rijeke Drine su u pozadini ovog filma. Također, kad sam prvi put posjetio Industrijsku zonu Vitkovići bio sam oduševljen jer mi je tada (2015) to djelovalo kao jedno jako optimistično naselje. Mnogo fabrika, mnogo posla. Ako je Jugoslavija bila društvo koje je dalo centralnu poziciju radu i radnicima, jako je zanimljivo da danas u Bosni i Hercegovini to više nije tako. Također, tu je preokupacija temom samoubistva u bosanskom društvu. Odnosno, Pobjeda je za mene pokušaj dokumentovanja subjektivnog osjećaja življenja danas u Bosni i Hercegovini, koji je često jako mučan.

  • Koliko se prvobitni scenarij razlikuje od onoga što je završilo na filmu u finalnoj verziji?

– Prvobitni scenarij je nastao u ljeto 2017. i sadrži sve iste elemente: to su propali štrajk pred fabrikom, susret sa filmskom ekipom, poniženje u hotelskoj sobi, skok u Drinu. Lik splavara iz te verzije je postao lik Ramba, vođe radnika, i jako sam sretan i zahvalan da je Damir Kustura radio sa mnom i bio Rambo u našem filmu.

(Ustupljeno Al Jazeeri)
  • Vaš prethodni projekt je bio srednjemetražni eksperimentalni uradak Minotaur, svojevrsni poetski filmski esej. Nastajao je od godina i godina snimljenog materijala. Šta Vas je ponukalo da se upustite u stvaranje jednog takvog zaista iznimnog uratka?

– Želio sam debitirati na drugačiji način u našoj kinematografiji. Završili smo taj film nekoliko dana prije mog tridesetog rođendana. Minotaur je bio sumiranje moje filmske karijere do tad, sumiranje mog života, ali i pokušaj da se o nekim našim filmskim temama govori na jedan nebukvalni, apstraktniji način. U tom smislu to nije drugačiji film od filma Pjera Žalice, to je također film o Sarajevu i ljudskim odnosima, o protoku vremena i ratnoj traumi našeg društva – samo ispričana na jedan drugačiji način.

  • Da li ima smisla u bh. kinematografiji uopšte upuštati se u bilo kakav drugačiji filmski izraz osim konvencionalnog? Kakva je budućnost eksperimentalnog filma u Bosni i Hercegovini?

– Volim reći da je naša kriza vizuelna, možda i više nego politička i ekonomska. Kako mi vidimo sebe kao stanovnike ovog bosanskog društva i kakvu sliku gradimo i u kakvu sliku želimo da idemo? U svijetu u kojem jesmo vlada slika i pitanje slike i samopercepcije, samodefiniranja je ključno i ne vidim da se neko bavi time kod nas. Ali bih rekao da političari u Srbiji i Hrvatskoj to znaju. Mi kao redatelji se bavimo slikama i velika je odgovornost kakve slike šaljemo u naše društvo. Po meni, potrebne su nove slike.

Bosna i Hercegovina je društvo kriminala, a estetika kriminala je vrlo bukvalna. Boriti se protiv toga znači razmišljati i stvarati apstraktno i slojevito. Zašto bi spomenik Armiji RBiH ili opsadi Sarajeva trebao da bude veliki tenk kad bi to mogao da bude vodopad, kao što predlaže kosovsko-američka arhitektica Violeta Lekutanoy?

  • Kada smo već kod budućnosti bh. filma, kakav nam je prezent i ima li nade u futuru?

– Očigledno je da smo mi kinematografija bez kontinuiteta – u samoj Bosni i Hercegovini. Nakon te zlatne generacije od 2001. do 2010. godine, broj ljudi koji je debitirao u posljednjih deset godina je manji od tri i za tu činjenicu svako je spreman uperiti prst u nekog drugog kao krivca. No, s druge strane, naša kinematografija u dijaspori je nešto jako zanimljivo i vitalno.

Naša kinematografija je uspjela dijagnosticirati i imenovati traumu u kojoj naši ljudi žive, ali gotovo nepostojeći su filmovi koji se bave prevazilaženjem i proradom te traume i generalno pozitivnog modela rada na problemu mentalnog zdravlja ovog društva.

  • Nakon što ste diplomirali režiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, snimili ste nekoliko kratkih filmova za koje ste potpisivali i scenarij i režiju. Kako je izgledalo tada režirati, a kakav je sada osjećaj i kakav je pristup?

– Filmovi kao Zanzibar ili Big Leap su za mene bili važni koraci u otkrivanju svog izraza i pokušao sam u svakom od njih uraditi nešto na drugačiji način. U isto vrijeme, svaki od tih filmova je potencijalno bio moj posljednji film, te godine nisu bile jednostavne u smislu finansiranja projekata – niti se to bitno promijenilo sada.

Mislim da je to sve nastalo uprkos okolnostima, a ne zahvaljujući okolnostima našeg sistema finansiranja. Na kraju, to su bili koraci prema Minotauru jer su svi ti filmovi, uključujući sve drugo što sam snimao prerađeni u novu i nekonvencionalnu formu tog filma – što je bilo super.

Minotaur mi je otvorio vrata Univerziteta u Karlsruheu na kojem sada radim i mislim da me na tu akademiju ne bi primili s nekim konvencionalnijim izrazom, naprimjer.

  • Da li spremate neki dugometražni projekat?

– Za mene svaki novi film koji uspijem završiti mijenja sliku idućih projekata. Dugo sam mislio da će Victory uspjeti biti dugometražni film. Sada razmišljam o filmu na regionu Konjica. Ili s druge strane, kako napisati film koji bi portretirao moj trenutni život u Njemačkoj i odsustvo empatije u tom društvu.

Također, sretan sam reći da sam napravio nastavak Minotaura, film koji se zove Sister i koji se metodom Minotaura bavi periodom pandemije i mojim odlaskom u Njemačku. Sister će imati premijeru na Beldocsu u Beogradu i već razmišljam mogu li napraviti trilogiju Minotaur, odnosno treći film u stilu Minotaura.

  • Koji su Vaši filmski uzori, koje reditelje poštujete i koje glumce preferirate te, za kraj, nabrojite Vaših ‘top 5’ filmova? 

– Najteže pitanje. Prvi film kojeg se sjećam da sam gledao, u ratu nekad rane 1993. godine, bio je Rambo 3, koji je na mene ostavio jako dubok dojam. Prvi film koji sam gledao u kinu, poslije rata, bio je Kralj Lavova. Moje filmske ljubavi su negdje između ta dva filma, što je širok spektar.

Titulu najdražeg bi nekad mogao uzeti neki film Sergija Leonea, neki film Godarda ili neki film Abbasa Kiarostamija… Ili, naravno, nešto iz tradicije eksperimentalnog američkog filma, od Maye Deren do Davida Lyncha ili nešto iz cjelokupnog rada/života opusa Wernera Herzoga. Ali najdraži film posljednjih sedam/osam godina je Pet lakih komada sa Jackom Nicholsonom iz 1973.

Izvor: Al Jazeera