Kako je Yazan umro od gladi usred izraelskog rata u Gazi

Piše: Redakcija Al Jazeere

Gubitak devetogodišnjeg Yazana ili Yazoune, kako ga je majka zvala, još visi kao tamni oblak nad malenim prostorom za život porodice el-Kafarna.

Sćućurili su se u skloništu koje je Sharif el-Kafarna napravio od komada drveta, kartona i čaršafa ispred lifta na trećem spratu u UNRWA-inoj školi u Rafahu.

Unutra je uredno i čisto i na zidu su okačeni ramazanski ukrasi, ali ništa ne može sakriti činjenicu da petočlana porodica jede, spava, moli se i provodi cijeli dan u prostoru od otprilike osam kvadratnih metara.

Majka, koja nije izdržala i rasplakala se, jecajući je kazala: „Ovo je naš prvi ramazan bez Yazana, Bog je ovo odredio za nas i ne možemo se žaliti, možemo Ga samo hvaliti i imati vjere.“

Yazan je umro 4. marta u bolnici Abu Youssef al-Najjar, priključen na aparate za disanje i infuzije, a njegovo tijelo je iskopnilo tokom pet mjeseci nemilosrdnog rata u kojem se njegova porodica selila sa jednog navodno „sigurnog mjesta“ na drugo, prestravljena, osiromašena i gladna.

Četvrtog juna bi napunio 10 godina.

Zaštićeno djetinjstvo

Yazanu je dijagnosticirana cerebralna paraliza kada je imao svega mjesec dana, u vrijeme još jednog izraelskog napada na Pojas Gaze 2014.

Njegovi roditelji su uložili velike napore da organizuju njegov život u Beit Hanoonu gdje su živjeli prije rata, kako bi on imao hranu, suplemente i zdravstvenu njegu koja mu je bila potrebna.

„Yazan je trebao posebne vitaminske mješavine za mentalnu oštrinu i injekcije od kojih mu je tijelo bilo snažno, kao i fizioterapiju koju je trebao redovno.“

„Potrebni su mu bili zdrava hrana, jaja, voće, povrće, mliječni proizvodi. Jeo je i žitarice za bebe i pasirali smo mu hranu da bi mogao jesti“, kazao je njegov otac Sharif.

Fizioterapiju je radio i kod kuće sa terapeutima iz raznih udruženja koji su redovno posjećivali njihov porodični dom. S njim su radili i terapeuti koji su mu pružali psihološku podršku i podučavali ga osnovama.

„Uživao je u sesijama, to mu se vidjelo na očima. Smiješio bi se, ponekad bi i zapljeskao, pogledom je pratio šta se dešava, trenere koji su mu govorili ili nešto pokazivali na ekranu, što bismo mu i mi kasnije pokazivali“, priča njegov otac.

Dječak je napredovao i roditelji su slavili njegove uspjehe onoliko koliko su ga i štitili.

„Pravili smo mu rođendanske zabave. Smijao se, pljeskao kada bi začuo muziku, dobro se kretao, hvala Bogu.“

„Pravili smo mu zabave kao i ostaloj djeci, s tortom i svim“, ispričala je njegova majka.

Razumijevanje i ljubav

Par ima još troje djece, osmogodišnjeg Mouina, četverogodišnjeg Waela i četveromjesečnu bebu Mohameda, koji je rođen nekoliko sedmica prije početka izraelskog napada na Gazu 7. oktobra.

Yazan je bio najbliži s Mouinom, kazala je njegova majka.

„Sjedio je s njim i pazio na njega kada sam ja morala nešto završiti u drugoj sobi. Nije mu mijenjao pelene i takve stvari, ali je provodio sate s njim, posmatrajući ga ili komunicirajući s njim“, ispričala je.

Yazan nije govorio, ali je ispuštao različite zvukove za različite potrebe, ispričao je otac.

„Ja nisam mogao razumjeti šta želi, njegova majka je to znala prepoznati na osnovu zvuka koji je ispuštao“, dodao je.

Yazanova majka se ozareno nasmiješila na pomen svog odnosa s najstarijim sinom.

„Bio je bliskiji sa mnom … tako dobro dijete, imali smo divan odnos i uvijek sam ga razumjela. Ispuštao je specifičan zvuk kada je bio gladan, drugi kada bi se uplašio.“

„Vodila sam ga posvuda, u market, kod mojih roditelja, išao je svuda sa mnom. Išli smo i na plažu, ali se nije kupao u moru jer sam se plašila da mu ne bude hladno, pa sam ga kupala u kadi.“

Sjećanja na taj prošli život izmame joj osmijeh na lice dok opisuje njihov dom s dvije spavaće sobe, velikim dnevnim boravkom i kuhinjom u kojoj su djeca imala prostor za igru – a sada su sćućureni s roditeljima u ovom malom prostoru po cijeli dan.

„Petkom smo imali obilan obiteljski ručak, nakon kojeg je slijedio popodnevni odmor, a potom posjeta porodicama, mojoj ili onoj moga muža“, prisjetila se.

Sharif je radio kao vozač i zarađivao je dovoljno novca za potrebe porodice, posebno Yazana.

„Pokušao sam isto to ovdje“, rekao je. „Mi smo iz Beit Hanoona, raseljeni smo u Jabaliju, potom Nuseirat, pa Deir el-Balah, a kada smo došli ovdje, pobrinuo sam se da imamo svoj prostor, kako bi Yazanu bilo što komfornije, koliko sam mogao pružiti svome sinu“, nastavio je Sharif.

Rat donosi početak kraja

„Bio sam tako sretan gledajući sina kako raste u vrijeme kada je imao hranu i lijekove koji su mu bili potrebni. Ali, kada je počeo rat, nije mogao dobiti odgovarajući tretman ili potrebnu hranu“, kazao je Sharif.

Pokušali su, nastavio je, koliko su mogli osigurati Yazanu ono što mu je trebalo da preživi – mekanu, nutritivno bogatu hranu koju je mogao jesti – ali, prvo su se zalihe smanjile, potom su cijene na crnom tržištu alarmantno porasle, a na kraju hrane više uopće nije bilo.

Yazanovo zdravstveno stanje počelo se pogoršavati pred užasnutim očima njegovih roditelja dok su ga nosili u naručju od jednog navodno „sigurnog“ mjesta za raseljene do drugog.

Nikakve količine omekšalih ostataka hljeba koje su skupljali za njega nisu mogle pomoći da ostane budan i jak, a njegovo ionako mršavo tijelo počelo je slabiti.

„Kopnio je sa svakim danom. Nismo imali dovoljno lijekova, pa sam preskakao dane, kako bi nam zalihe koje smo imali što duže trajale“, ispričao je njegov otac s tugom u glasu.

„Odveli smo ga u bolnicu i posljednje dane je proveo na aparatima u bolnici Abu Youssef al-Najjar. Nije više reagovao ni na šta, ni na majku.“

Yazan je proveo 11 dana u bolnici prije nego što je umro 4. marta.

„Nikada ga neću zaboraviti“, kazala je njegova majka, u suzama.

„U srcu mi je i u mislima svake minute svakog dana. Pogledajte šta se dešava našoj djeci!“