Musabegović: Tito bi imao odlučniji stav o genocidu u Gazi nego današnji političari

Gotovo sve zemlje u Nesvrstanima bile su muslimanske, pa je Tito bio jedan od najvećih lidera za emancipaciju muslimanskog svijeta u borbi protiv imperijalizma, kaže Senadin Musabegović.

Proučavajući proces razvoja etnonacionalnističke ideologije Musabegović se bavi fenomenom raspada imperije (Ustupljeno Al Jazeeri)

Knjiga Senadina Musabegovića Odsutno tijelo moći spada u red onih koje svojim suočavanjem sa neuralgičnim tačkama prošlosti donosi neke nove uvide u historijska zbivanja i društvene fenomene.

Proučavajući proces razvoja etnonacionalističke ideologije, Musabegović se bavi fenomenom raspada imperije, bilo da je riječ o Osmanskom carstvu ili Austrougarskoj monarhiji, na čijim ruinama nastaju nacionalne ideologije i države.

Sličan proces desio se i prilikom raspada socijalističke Jugoslavije kada se nadnacionalna ideologija „bratstva i jedinstva“ odbacuje u ime partikularnih etnonacionalnih kolektivnih identiteta.

Analizirajući cijeli spektar fenomena, Musabegović u knjizi, koju je objavila izdavačka kuća Buybook iz Sarajeva, nastoji objasniti povezanost religijskih elita sa nacionalističkom ideologijom i zloupotrebu vjerskih simbola u ratno-propagandne svrhe.

„Vjerske elite su imale jednu od ključnih uloga u formiranju nacionalnog identiteta i time su one svoj univerzalizam pretakale u nacionalni partikularizam. Često religiozna elita koristi mit o ‘izabranom narodu’, kao i naraciju o ‘svome narodu’ kao permanentnoj žrtvi raznih historijskih procesa“, kaže Musabegović.

  • Postoji li neka unutrašnja veza sa procesima pada imperije i rađanja etno-nacionalizma?

– Naravno da postoji. Naime, poslije raspada imperija, kao što su Otomanska i Austrougarska imperija, nastaju mali nacionalizmi opsjednuti da sebe izgrade kroz neki veliki državni projekat. Kako je primijetila Hannah Arendt, ti mali nacionalizmi svoju mržnju spram carstva poslije nestanka samoga carstva usmjeravaju jedni protiv drugih. Naime, tada nastaje problem sa manjinama, sa izbjeglicama, sa ljudima koji se ne uklapaju u politički trougao narod – država – teritorija. Često historičari smatraju konstituisanje nacionalnih država kao moderni proces emancipacije i borbe protiv feudalnog transnacionalnog feudalizma.

(Buybook/Facebook)

Nacionalno ujedinjenje za njih predstavlja vladavinu naroda koji samoga sebe determiniše, unutar kojeg je prisutna svijest o jednakosti, pa i o građanskim slobodama. Ali, kao što je rečeno za vrijeme italijanskog Risorgimenta, kada je Garibaldi ujedinio Italiju: stvorili smo Italiju, sada treba da stvorimo Italijane. Odnosno, potrebno je bilo homogenizirati narod, ujediniti ga, te sve kulturološke varijante unificirati preko jednog kulturnog obrasca.

Inače za formiranje nacionalne homogenosti nerijetko se koristi mitska fantazija. Mitska imaginacija, čija nakana je da uspostavljaju vezu za duhovnim korijenom, prapočetkom, iz kojeg se formira nacionalno biće, često se koristi kao alatka za isključivanje drugačijeg, za demoniziranje Drugog. Ukratko, imperije, koliko god u njima možemo prepoznati nasilne mehanizme, posjeduju više smisao za multietničnost, nego male nacionalne države.

  • Kakva je uloga vjerskih institucija u stvaranju novog nacionalnog identiteta?

– Vjerske elite su imale jednu od ključnih uloga u formiranju nacionalnog identiteta i time su one svoj univerzalizam pretakale u nacionalni partikularizam. Često religiozna elita koristi mit o ‘izabranom narodu’, kao i naraciju o ‘svome narodu’ kao permanentnoj žrtvi raznih historijskih procesa. Naime, kao što je poznato, nacionalno jedinstvo se često uspješno formira i preko mita o narcisoidnoj žrtvi. Zapravo, možda svi mi u svojoj intimi mislimo da smo zaslužili neki bolji život, neko veće uživanje u životu, ali da nam ga neko drugi krade, oduzima. To intimno osjećanje nacionalizam pretvara u kolektivno osjećanje.

  • Da li je religija korištena u ratno-propagandne svrhe tokom raspada Jugoslavije?

– U velikoj mjeri je religija korištena za ratnu mobilizaciju. Na primjer ona je korištena i za vrijeme Prvog svjetskog rata. Iako su većina zavađenih evropskih zemalja za vrijeme Prvog svjetskog rata bile hrišćanske, neki svećenici su tvrdili da je pogibija na bojnom polju ravna Hristovom žrtvovanju. Ono što možemo zapaziti je da u današnjem društvu postoji masovni povratak ka religiji, ali je pitanje koliko ljudi uistinu vjeruju. Ko je istinski vjernik? Da li je religija za njih samo jedna forma koje se pridržavaju? Ako vidimo koliko je velika korupcija, kriminal, nepotizam onda možemo zaključiti da su rijetki istinski vjernici. Izgleda da je vjera za mnoge sredstvo za oprost njihovih zemaljskih grijehova.

  • Kakve mjesto zauzima ‘zlatno doba prošlosti’ u nacionalističkoj ideologiji?

– Za mene, utopijski mit komunizma o izgradnji nove budućnosti, novog čovjeka dobrano zamjenjuje mit o povratku na ‘zlatno doba prošlosti’, koja je mahom bila u Srednjem vijeku. Za mnoge nacionaliste Srednji vijek je bio izraz istinske vjere i asketizma, koja se nije uprljala modernim racionalizmom i instrumentalnim umom. Taj mit o Srednjem vijeku je, po mome mišljenju, invencija, što ne znači, da mi ne treba da cijenimo srednjovjekovnu tradiciju kao dio našeg historijskog iskustva.

  • Kakav karakter imaju nacionalni ustanci u 19. vijeku?

– Historičar Milorad Ekmečić tvrdi da nije bila jasna razlika u srpskom narodu između pravoslavlja i islama prije Prvog srpskog ustanka. Naime, uz pomoć Prvog srpskog ustanka, kojeg on naziva revolucijom, nastaje svijest o nacionalnom jedinstvu iz kojeg se isključuje islam. Dakle, islam za njega predstavlja feudalizam, orijentalnu despotiju i nešto što se ukorijenilo u srpskom narodu, a izrazito je antimoderno. A kako se od njega ‘oslobađalo’ u ime modernosti? Odgovor: kroz etničko čišćenje muslimanskog stanovništva, pa i kroz nasilje nad sopstvenom kulturom, u kojoj se prepoznaje uticaj islama.

  • Mogu li se partizani smatrati istinskim nacionalnim borcima?

– Za mene su istinski nacionalni borci bili Titovi partizani, jer tada prvi put u njihovoj borbi naši narodi nisi ratovali za tuđe interese, za neku imperiju, već su zajedno stvarali novu budućnost. Sasvim mi je logično što se Tito poslije NOB-a suprotstavio Staljinu, ali kada se suprotstavio Staljinu, on nije pobjegao u NATO i postao sluga američkom imperijalizmu. Mnogi tvrde da je Jugoslavija pristupila NATO-u kada je 1952. godine potpisala sporazum sa Grčkom i Turskom o nenapadanju. Možemo reći da se tu ispoljava Titova nekoherentnost, jer je on samo par godina podržavao Markosove partizane u Grčkoj.

Ipak, preko teritorije tadašnje Jugoslavije nisu mogli da prelijeću NATO avioni, niti je mogao neki visoki rukovodilac unutar Partije samovoljno da ode u neku stranu ambasadu i da ga savjetuje neka druga država. Otišao je bio Sreten Žujović, samovoljno, u sovjetsku ambasadu 1948. godine i bio je uhapšen.

Socijalistička Jugoslavija je imala svoj suverenitet i bila je jedina neokupirana teritorija u Evropi između Istočnog i Zapadnog bloka. Naravno, bile su i druge evropske zemlje neutralne, ali njihova neutralnost je upitna. Isto tako, Tito je predvodio politiku Nesvrstanih, koja je počivala na antiimperijalizmu, miroljubivoj koegzistenciji, pa i na socijalističkoj jednakosti.  A mahom su gotovo sve zemlje u Nesvrstanima bile muslimanske, pa možemo zaključiti da je Tito bio jedan od najvećih lidera za emancipaciju muslimanskog svijeta u borbi protiv imperijalizma.

Stoga me ne čudi što je, na primjer, prije nekoliko mjeseci ljevičarska partija u Sloveniji podržala sankcije protiv Izraela, jer Tito od 1967. godine nije imao nikakve diplomatske odnose s Izraelom. On bi sigurno imao odlučniji stav o genocidu nad Palestincima nego što ga imaju današnji političari u našoj zemlji.

  • Na koji način se popunjava praznina nakon Titove smrti?

– Niko nije popunio Titovu prazninu, zbog toga se moja knjiga zove Odsutno tijelo moći. Naime, potrebno je da neko ko odrasta na simboličkom nivou ‘ubije svoga oca’, ali naši naši narodi nisu ‘ubili svoga oca’ da bi se od njega oslobodili. Zbog čega ga nisu ubili? Zbog toga što su postali podanici, što nastoje samo da se asimiliraju, ili pak, getoiziraju. Puna su im usta nacionalne slave, junaštva. Ali kada pažljivije analiziramo vrijednosti koji oni zastupaju, zapažamo da one nisu ni prisutne.

Naime, nacionalisti govore o porodici, tradiciji, zajednici, ali nikada nije bila toliko uništena porodica, zajednica i tradicija kao danas. Sve te vrijednosti su bila zastupljenije za vrijeme socijalizma. Našim narodima Tito je stvorio osjećanje bitnosti. Izgleda da to oni ne mogu da mu oproste. Pokazalo se da u velikoj mjeri u našima kolektivnim matricama vlada podanička svijest. Što ne znači da se ona ne može zamijeniti, da ne možemo ponovo postati značajan politički subjekt.

  • Zašto je Milošević nastojao postati srpski Tito?

– Milošević je u neku ruku imitirao Tita, ali kroz tu imitaciju ga je i rušio. Nikako nije mogao da dosegne i da premaši njegovu harizmu. Iako je bio socijalista, on je u velikoj mjeri rušio socijalizam.

Izvor: Al Jazeera