Ivar Petterson, aktivist koji je život posvetio Srebrenici

Ivar Petterson je aktivista od početka ‘90-ih godina koji kroz različite organizacije, projekte i događaje konstantno radi na afirmaciji Bosne i Hercegovine u Švicarskoj i drugim evropskim zemljama.

On je bio pokretač Marša mira od 2000. do 2004. godine u Švicarskoj, iz kojeg je kasnije, kroz saradnju sa Udruženjem preživjelih Srebreničana, nastao Marš mira od Nezuka do Potočara.

Rođen je u Stockholmu 1945. godine, a od svoje 20 godine života živi u Švicarskoj. Godine 1966. posjećuje Jugoslaviju i otkriva Bosnu i Hercegovinu kroz druženje s jednom porodicom u Mostaru i Sarajevu koja ga je upoznala s dugom i bogatom historijom tada malo poznate zemlje. Prva posjeta Mostaru i plivanje u Neretvi su ga trajno vezali za ovaj grad u kojeg se rado vraća svakog ljeta.

Njegova organizacija je početkom novembra u Ženevi obilježila 31. godišnjicu rušenja Starog mosta u Mostaru, a svake godine učestvuje na različitim obilježavanjima genocida u Srebrenici.

Pomjeren fokus na Ukrajinu i Palestinu

„Općenito, među švicarskim stanovništvom postoji vrlo malo zanimanja za ono što se dogodilo tokom rata 1992 – 1995. i što se trenutno događa u Bosni i Hercegovini. Mediji su fokusirani na sukobe u Ukrajini i Palestini. Nadamo se da će odluka UN-a o obilježavanju genocida u Srebrenici od 2025. godine otvoriti mogućnosti za promišljanje i informiranje o cijeloj Bosni i Hercegovini, prošlosti i sadašnjosti te doprinijeti sprečavanju drugih zločina i genocida širom svijeta“, kaže Ivar Petterson na početku razgovora.

Njegova prva saznanja o pripremama za agresiju na Bosnu i Hercegovinu sežu u 1991. godinu.

„U jesen 1991. godine, kao član Komiteta za mir u Ženevi, dobio sam obavijest od jednog Sarajlije da Miloševićeva Srbija sprema agresiju na Bosnu i Hercegovinu. No, političke stranke u Švicarskoj su ostale ravnodušne, što je značilo da sam se u aprilu 1992. godine našao gotovo izoliran jer je cijela ljevica tada smatrala, prema medijima, da je riječ o građanskom ratu“, prisjeća se Petterson.

On se ubrzo udružuje s nekoliko ljudi s kojima pokreće izdavanje novina pod nazivom Mirna Bosna, koje su plasirale informacije i drugačiju analizu od one koja je bila dominantna u medijima. Takav medijski projekt koristio je značajnu platformu unutar francuskog pokreta “Citoyens-građani za Bosnu” koji je djelovao kontra prosrpske politike vlade Françoisa Mitterranda.

Od protesta do Marša mira

„U septembru 1992. godine organizirao sam demonstracije solidarnosti s napadnutom Bosnom ispred UN-a u Ženevi koje su okupile hiljade Bošnjaka i nekoliko stotina Kosovara. Nakon toga sam s vlastima i policijom ispregovarao odobrenja za stalne demonstracije ispred UN-a tokom agresije, koje su okupljale državljane Bosne i Hercegovine, Kosovare i njihove prijatelje“, dodaje Petterson.

Njegov glavni motiv za višedecenijski aktivizam je borba za cjelovitu i jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu.

„Smatram da je važno nastaviti ovu borbu jer je cjelovitost Bosne i Hercegovine i dalje ugrožena svim ustupcima koje je Dayton dao srpskim i hrvatskim nacionalističkim agresorima. Želim i dalje da afirmišem Marš mira, čiji sam inicijator. U oktobru 2004. godine Udruženje preživjelih genocida iz Srebrenice dalo mi je povjerenje da se sastanem s vlastima Srebrenice i prenesem Marš za Srebrenicu koji sam organizirao u Švicarsku između 2000. i 2004. godine. Moja preporuka je bila da ovaj marš simbolično organizira u pravcu povratka, što se i čini od 2005. godine“, ističe Petterson.

Od tad Patterson koordinira francusko-švicarskom grupom koja svake godine učestvuje u Maršu mira između Nezuka i Srebrenice, na kojem pješače 80 kilometara u tri dana.

S obzirom na dinamiku geopolitičkih sukoba jako je izazovno održavati pažnju javnosti i aktivista na Bosni i Hercegovini, u čemu, nažalost, doprinosi i inercija bosanskohercegovačke dijaspore.

„Nije lako, pogotovo što je pažnja usmjerena na Ukrajinu, odnosno Izrael i Palestinu, a bosanskohercegovačka dijaspora, koja je dosta zatvorena u sebe, također nema otvorenosti prema drugima i angažmana na javnom prostoru. Odnosi ostaju nasumični, intenzivni kad je Bosna i Hercegovina ugrožena, a kasnije nastupa distanca. Imamo mnogo više veza, pouzdanih partnera i prijatelja u Bosni i Hercegovini i na području Srebrenice“, pojašnjava Petterson.

Kada je riječ o odnosu vlasti i medija prema njegovim aktivnostima i projektima, Petterson ističe negativnu posljedicu izostanka kontinuiteta u radu.

„Kontinuirane saradnje nema jer se vlast i novinari mijenjaju. Na početku na Maršu su me novinari intervjuirali, ali više ne.“

Težak položaj Bošnjaka povratnika

Osim Bosne i Hercegovine, Petterson je aktivan i na palestinskom pitanju. Na pitanje da nam uporedi svoja iskustva iz 1990-ih u vezi s Bosnom i Hercegovinom i današnja u vezi s Gazom, ističe stratešku razliku u položaju i mogućnostima odbrane Palestinaca i Bošnjaka.

„Razlika je u tome što je stanje Palestinaca očajno, za razliku od Bošnjaka koji su uglavnom imali priliku za otpor i organizovanje. S druge strane, položaj Bošnjaka u [entitetu] Republici Srpskoj ostaje težak, zbog teškog ekonomskog stanja.“

Ukazuje da mediji, javnost i vlasti u Evropi zaboravljaju Bosnu i Hercegovinu i zaglavljuju se u zamci međunacionalnog sukoba.

„Rezolucija izglasana u UN-u 23. maja 2024. godine ne spominje srpsku, a ni hrvatsku odgovornost 1993 – 1994. godine, kao agresora. Nadalje, odbacuje svjedočanstva preživjelih u srebreničkom genocidu, pa čak i izvješća ICTY-ja, tvrdeći da je masakar/genocid ‘počinjen u Srebrenici 11. jula’ (i sljedećih dana), što ne odgovara činjenicama. Razni masakri i masovna pogubljenja koja je ICTY priznao kao srebrenički genocid dogodili su se u susjednim općinama Bratunac i Zvornik, na trasi ili u blizini Marša mira“, smatra Petterson.

Na kraju, na pitanje je li “slobodni svijet” iznevjerio u Bosni i Hercegovini, u Ukrajini, u Gazi, s čuvenim “Nikad više” nakon holokausta, Petterson odgovara da je „posvuda na sceni pad ljudskih prava, demokratije i napredovanje dominantnih, autokratskih, kapitalističkih i fašističkih snaga“.