Vlada Velike Britanije punom parom je ovih dana išla naprijed da zabrani Palestinsku akciju (Palestine Action) – pokret mladih ljudi sa savješću – kao terorističku grupu. Neki od članova ove grupe već su iza rešetaka; drugima predstoji suđenje ili čekaju izricanje kazne. Uprkos etiketi „teroristička“ i prijetnji zatvorom, deseci hiljada ljudi širom države izašli su na ulice skandirajući „Svi smo mi Palestinska akcija“.
Ako je cilj vlade bio da zastraši ljude kako bi utihnuli – da bi britansko saučesništvo u genocidu moglo biti nastavljeno bez posljedica – onda se itekako preračunala. Nedavna anketa je pokazala da je 55 posto Britanaca protiv izraelskog rata u Gazi. Značajan broj tih protivnika – 82 posto – smatra da su izraelski postupci ravni genocidu. Nešto se iz temelja mijenja. Prisutan je nepremostiv jaz između medijskog narativa i stavova običnih ljudi, koji odbijaju vladin spin i predstavljanje otpora tiraniji i fašizmu kao terorizma.
I ja sam, kao i prkosni mladi ljudi iz Palestinske akcije, nekada bio etiketiran kao terorista. Godine 1981, bio sam član grupe United Black Youth League. Bili smo svjesni da je pravljenje benzinskih bombi zakonski „pogrešno“, ali smo vjerovali u svoje pravo da branimo svoju zajednicu – ako treba i oružanim putem – protiv fašističkih prijetnji u Bradfordu. Uhapšen zajedno s još 11 osoba, suočio sam se s optužbama za terorizam koji je nosio moguće doživotne kazne u slučaju poznatom kao slučaj dvanaestorice iz Bradforda.
Šuplje fraze Keira Starmera
Naša je borba bila protiv lokalnih fašista, a borba Palestinske akcije je plemenitija: oni se bore da na vidjelo iznesu i zaustave genocid u Palestini koji provodi izraelski neofašistički režim uz britansku podršku. Za razliku od nas, oni nisu pribjegli oružju. Tamo gdje smo mi gradili improvizovano oružje u samoodbrani protiv neposrednog nasilja, Palestinska akcija je koristila samo nenasilnu direktnu akciju – sprejevima su bojili ratne avione, okupirali tvornice i remetili uobičajeno poslovanje – kako bi se suprotstavili britanskom saučesništvu u genocidu. Prepozajem njihov bijes – i sam sam izgubio glas vrišteći o genocidu. Koliko još djece u plamenu trebamo vidjeti da bismo znali da je to što se događa pogrešno? Koliko još izgladnjelih porodica mora biti pobijeno da se održi aparthejdna država?
Bol je još oštriji zbog saznanja da se oružje koje ubija Palestince proizvodi u Velikoj Britaniji. Još je gore gledati kako licemjerni političari preokreću riječi – od premijera Keira Starmera koji je u početku opravdavao genocid, a sada se krije iza šupljih fraza poput one o „izraelskom pravu na samoobranu“. No, kao što je specijalna izvjestiteljica Ujedinjenih naroda za okupirane palestinske teritorije Francesca Albanese i mnogi drugi više puta objasnili: „Izrael nema pravo braniti se od onih koje okupira“.
Svako ko je povezan sa Palestinskom akcijom, bit će etiketiran kao „terorista“. Tokom suđenja dvanaestorici iz Bradforda, i nas su predstavljali na isti način. I mi smo se, poput aktivista Palestinske akcije, u svoje vrijeme borili za pravedniji i pošteniji svijet.
Palestinska akcija je proistekla iz neuspjeha beskrajnih protesta koji su zahtijevali okončanje vječitih ratova i pravdu za Palestinu. Kao što kažu: „Palestinska akcija je direktni akcioni pokret posvećen okončanju globalnog učešća u izraelskom genocidnom i aparthejdnom režimu. Koristeći remetilačke taktike, ciljamo one koji omogućuju izraelski vojno-industrijski kompleks, onemogućavajući im da profitiraju od ugnjetavanja Palestinaca“.
Moralna nužnost, a ne krivično djelo
Mi, dvanaestorica iz Bradforda, nastali smo iz neuspjeha policije da nas zaštiti od fašističkog nasilja. Uzeli smo oružanu samoodbranu u svoje ruke u činu organizovane odbrane zajednice. Ne činiti ništa bio bi veći zločin. Slično tome, britansko saučesništvo u genocidu zahtijeva djelovanje. Remećenje ratne mašinerije nije krivično djelo; to je moralna nužnost.
Na našem suđenju održanom 1982. godine na Kraljevskom sudu u Leedsu, deseci hiljada ljudi izašli su da traže naše oslobađanje. Prozreli su laži države – znali su da bi osuđujuća presuda za nas značila represiju protiv omladinskih pokreta, sindikata i svakog ko se bori za pravdu. Porota se suočila s ključnim pitanjem: U kakvom svijetu želite živjeti ako oslobodite ove ljude? Svjedočio sam da bismo, suočeni s istim prijetnjama, ponovili sve isto. To pitanje odjekuje danas; ako kriminaliziraju Palestinsku akciju, rizikujemo da skliznemo u svijet bezakonja u kojem genocid postaje norma, a ne izuzetak.
Mi smo oslobođeni, uspostavljajući pravni presedan za oružanu samoodbranu zajednice. Palestinska akcija ne treba presedan da opravda svoj cilj jer su njihovi postupci već utemeljeni na zakonitosti, moralu i nenasilju. To nije prijetnja, to je moralni kompas. Velika Britanija ga mora slijediti, a ne zabraniti.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.