Koja naučna metoda objašnjava Kolumbovo porijeklo

O dokumentarcu emitovanom na španskoj nacionalnoj televiziji ovog mjeseca pisalo se širom svijeta jer iznosi revolucionarnu tvrdnju da je Kristofor Kolumbo bio sefardski Jevrej s Pirinejskog poluotoka, suprotno općeprihvaćenoj teoriji da je poticao iz Đenove u Italiji.

Tim forenzičara na Univerzitetu u Granadi koristio je DNK analizu da istraži porijeklo poznatog istraživača iz 15. stoljeća u nastojanju da stave tačku na dugogodišnju debatu o porijeklu čovjeka čije su ekspedicije otvorile put Evropljanima da koloniziraju Ameriku.

Iako upotrijebljena naučna metoda još nije obznanjenja javnosti, tvrdnje koje mijenjaju historiju, a sadržane su u dokumentarcu Kolumbov DNK: njegovo pravo porijeklo ukazale su na to da DNK može biti ključ za rješavanje misterija iz prošlosti.

Kako funkcioniše ‘arheogenetika’?

Arheogenetika proučava drevnu DNK ili DNK stariju od 70 godina.

Rodrigo Barquera, istraživač iz oblasti arheogenetike na Institutu za evolucijsku antropologiju Max Planck u Leipzigu, objasnio je da se genetski materijal sakuplja iz ljudskih arheoloških uzoraka, a zatim se pročišćava i sekvencira prije nego što se ispituje.

„Što je više vremena prošlo od smrti osobe, to je teže naći genetički materijal“, Al Jazeeri je kazao Barquera, dodajući da uvjeti u kojima su ostaci sačuvani, također, igraju ključnu ulogu.

Ova analiza može otkriti informacije o spolu i porijeklu osobe kao i o bolestima koje je prebolovala. Osim toga, može odrediti koje populacije su bliže povezane sa uzorkom i na taj način sugerisati geografsku oblast porijekla.

Ono što se ne može zaključiti ovom analizom jesu kulturni elementi kao što su nacionalnost ili vjerska i etnička pripadnost.

Šta je otkriveno o Kolumbu?

U dokumentarcu emitovanom na Dan državnosti Španije tvrdi se da otkrića (koja još nisu stručno ocijenjena) pokazuju da je Kolumbo „porijeklom sa zapadnog Mediterana“, sugerišući genetsku sličnost s ljudima koji su naseljavali Pirinejski poluotok, na kojem je smještena današnja Španija.

Taj zaključak u suprotnosti je s općeprihvaćenim stavom da je Kolumbo bio iz Republike Đenove, lučkog grada na sjeverozapadu Italije.

U dokumentarcu se, također, navodi da je Kolumbo bio sefardski Jevrej, dio specifične jevrejske dijaspore povezane s Pirinejskim poluotokom.

Međutim, kako Barquera ističe, „ne postoji gen za jevrejstvo“, s obzirom na to da kulturne značajke kao što su vjerska pripadnost ne sadržava DNK osobe.

Tim sa Univerziteta u Granadi, koji je predvodio istraživanje o Kolumbu, nije objavio detalje o korištenoj naučnoj metodi. To će biti otkriveno tek kada nalazi budu zvanično objavljeni u novembru.

Barquera, koji nije povezan s ovim projektom, međutim, smatra da su istraživači, možda, pronašli sličnost s nekim osobinama koje su dijelili pripadnici jevrejske populacije.

Iako je jevrejstvo kulturna, a ne genetska osobina, možda su imali „klaster“, ili grupu, Jevreja sa kojima su mogli uporediti genetske informacije.

„Čak i u tom slučaju“, kazao je, „testovi se obično rade s nekoliko ljudskih grupa i sve bi pokazale određenu statističku privlačnost.“ Stoga bi bilo nenaučno ukazati samo na jednu poveznicu, a ne na više vjerovatnih.

Zašto su proučavali Kolumbove ostatke i zašto je to važno?

Porijeklo čovjeka koji stoji iza evropskog „otkrića“ Amerike 1492. dugo je predmet rasprava.

Francesc Albardaner, arhitekta i dugogodišnji istraživač Kolumba koji se pojavljuje u dokumentarcu, jedan je od zagovornika drugačije verzije historije od „đenovljanske teorije“ koja se stoljećima navodi u udžbenicima.

„Kolumbo je bio Katalonac, sin čovjeka iz Republike Đenova i Jevrejke iz Valensije“, Albardaner je kazao Al Jazeeri, dodajući da se njegovi zaključci podudaraju s onima predstavljenim u dokumentarcu.

Albardaner tvrdi da se Kolumbo radije predstavljao po očevoj liniji zbog prezira i progona s kojima su se suočavali Jevreji u to vrijeme.

Dodao je da su se zagovornici „đenovljanske teorije“ susretali s činjenicom da dokumenti izdati pod vladavinom Ferdinanda Aragonskog nisu navodili Kolumbovo mjesto porijekla, što je bio običaj u to vrijeme.

„Kada se govorilo o strancima, Kraljevina Kastilja je eksplicitno navodila odakle su“, kazao je Albardaner, navodeći kao primjer dokumente koji su italijanskog istraživača Giovannija Cabota registrovali kao Mlečanina.

„U slučaju Kolumba, navode samo da je stranac“, kazao je Albardaner, dodajući da ova anomalija nikada nije sasvim razjašnjena.

Teorija koja posmatra Kolumba kao rođenog Jevreja pod vladavinom Ferdinanda bi, također, objasnila kako je mogao postati jedan od najviših državnih službenika u kraljevstvu, što je pozicija koju teško da bi mogao obavljati stranac.

Albardaner je dodao da je utvrđivanje historijske istine o Kolumbovom ranom životu imalo posljedice. „Jedna mala greška može dovesti do čitavog niza pogrešnih pretpostavki“, rekao je, dovodeći historičare u zabludu prilikom istraživanja njegovih ranih godina i aktivnosti.

Naprimjer, u istraživačkom radu Albardaner je detaljno obradio Kolumbovu tvrdnju da je posjetio „cijeli Istok i Zapad“ prije 1470, sadržanu u pismu iz 1501. godine, koju su odbacili, posebno italijanski učenjaci, kao izmišljotinu i taštinu.

Albardaner tvrdi da bi stavljanje Kolumbovog života pod Ferdinandovu vladavinu dalo historijski kredibilitet njegovoj pomorskoj službi na Mediteranu i utvrdilo da je, zapravo, počeo ploviti 1461. ili ranije.

Koji su još poznati slučajevi otkrića genealoških istraživanja?

Istraživači koriste DNK da razotkriju mnoge misterije koje i dalje okružuju historiju čovječanstva.

Nekoliko studija se fokusiralo na ostatke neandertalaca, dalekih predaka modernih ljudi, kako bi rekonstruisali koliko je bio blizak njihov odnos s našom vrstom i kako je izgledala njihova društvena organizacija.

Fosil šestogodišnjeg djeteta iz arheološkog nalazišta Cova Negra u pokrajini Valensija, iskopan 1989. godine i pregledan ranije ove godine, čak je nagovijestio znakove saosjećanja među neandertalcima.

Dijete kojem su dali nadimak „Tina“, predstavlja najraniji poznati dokaz osobe s Downovim sindromom, koja je preboljela još neke bolesti. Istraživači na Univerzitetu u Alcali u Španiji zaključili su da je grupa morala kontinuirano pomagati majci u svakodnevnim obavezama kako bi dijete preživjelo najmanje šest godina, što ukazuje na saosjećanje.

Barquera i njegov tim u Leipzigu radili su na posmrtnim ostacima druge historijske ličnosti, njemačkog kompozitora i pijaniste Ludwiga van Beethovena. „Bili smo u stanju rekonstruisati dio genealogije i, iz razloga što je uzorak bio stvarno dobar, mogli smo čak izvršiti neka testiranja vezana za zdravstvene probleme i potvrditi da je imao hepatitis B“, kazao je Barquera.

„Ranije smo se mogli osloniti samo na pisane dokaze, ali sada [zahvaljujući ovim tehnologijama] možemo potvrditi ili isključiti neke pretpostavke“, dodao je. „U nekim slučajevima, mogli bismo pomoći da se sklopi bolja slika specifičnih historijskih događaja.“