Koliko hidrocentrale ugrožavaju dolinu Neretve?

Velike hidrocentrale u Hercegovini su izgrađene u drugoj polovini prošlog stoljeća u slivovima Neretve i Trebišnjice. Ekonomija je od njih dobila prijeko potrebu energiju za obnovu nakon Drugog svjetskog rata, a lokalno stanovništvo je izgubilo velike obradive površine te se moralo iseliti iz potopljenih naselja.

Kasnije su vodene površine dobile turistički značaj, ali sve češće prirodne nepogode generišu pritisak na objekte hidrocentrala. Posljednja dešavanja na području Jablanice potakla su strah lokalnog stanovništva i šire javnosti od havarija.

Prof. dr. Suad Špago sa Građevinskog fakulteta Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru, je sarađivao u brojnim projektima s tehničkom službom Hidroelektrana na Neretvi čije je sjedište u Jablanici.

„U toku rata desila su se određena oštećenja hidrocentrala. Međutim, nakon rata je obnovljen kompletan sistem i on se u kontinuitetu zanavlja u skladu sa zakonskim obavezama i novim tehničkim dostignućima. To radi jedan tim vrlo kompetentnih inženjera, od elektroinženjera do mašinskih, geodetskih i građevinskih. Oni taj posao rade konstantno, a za pojedine segmente angažuju vanjske saradnike, među kojima sam i ja kao univerzitetski profesor“, pojašnjava Špago.

Strah od Neretve

U javnosti se posljednjih dana sve češće može čuti pitanje što se mora dogoditi, odnosno kakva katastrofa, da puknu brane i naselja budu potopljena u dolini Neretve.

„Svaki aspekt sigurnosti je uvijek pod maksimalnim monitoringom. Za rušenje brane bi se morao desiti događaj kataklizme širih razmjera. Početkom ovog stoljeća, nakon poplava na kraju prošlog, osmišljen je sistem osmatranja cijelog sliva Neretve“, dodaje Špago.

Geomorfologija gornjeg sliva Neretve je izuzetno složena.

„Kako se radi o velikim antropogenim zahvatima u prostoru, kada su prirodni faktori u pitanju tu se prije svega misli na značajne tektonske aktivnosti. Međutim, brane mogu da ‘popuste’ i zbog obilne količine padavina, koje uzrokuju poplave, čega smo bili svjedoci u proteklom periodu i u nekim mnogo razvijenim zemljama od naše. Posebno se ističe opasnost ako se radi o starijim branama ili branama novijeg datuma za koje nisu urađene vrlo detaljne studije procjene utjecaja na okoliš ili one nisu uvažavane prilikom izgradnje ovih objekata“, kaže dr. Edin Hrelja, šef Odsjeka za geografiju Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.

Gornji horizonti – višestruka opasnost

Ovog ljeta javnost je bila uznemirena zbog početka rada hidrocentrale na Neretvi u Ulogu, a bosanskohercegovački entitet Republika Srpska godinama radi na realizaciji megaprojekta „Gornji horizonti“ kojeg je osmislila i pokrenula bivša Jugoslavija.

„Sve aktivnosti koje se poduzimaju u prostoru mogu biti potencijalno opasne, te je s tog aspekta veoma važno izvršiti procjene uticaja na okoliš prije bilo kakve antropogene aktivnosti. Prikupljanje vode u ‘Gornjim horizontima’ ima i negativan efekat iz razloga što se na taj način sprečava procjeđivanje voda kroz krško podzemlje u niže hipsometrijske nivoe, ne samo na teritoriji Bosne i Hercegovine, nego i na prostoru susjedne nam Republike Hrvatske. Ovakve aktivnosti doprinose nedostatku pitke vode, smanjenju mogućnosti vodosnabdjevanja poljoprivrednih površina, zaslanjivanju slatke vode i slično“, pojašnjava Hrelja.

S obzirom na složenu hidrologiju i geomorfologiju krša u Hercegovini, sve je više poziva da nauka da mišljenje da li je opravdano graditi nove hidroelektrane.

„Hidroelektrane prema definiciji predstavljaju obnovljivi izvor energije, međutim to je jedan od najnepoželjnijih načina dobijanja električne energije. S obzirom na implikacije koje izazivaju i mogu izazvati u prostoru, daleko bolje bi bilo okrenuti se nekim drugim oblicima proizvodnje energije zasnovanih na obnovljivim izvorima“, smatra Hrelja.

Šume kao prevencija prirodnih nepogoda

Dr. Dalibor Ballian, profesor na Šumarskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, podsjeća da Bosna i Hercegovina pripada grupi slabo razvijenih zemalja Evrope, gdje upotreba šumskih i drugih prirodni resursa igra veliku ulogu u nacionalnoj ekonomiji.

„Zahvaljujući šumama, regulira se režim voda u tlu kao i na površini tla, i na taj način nas snabdjeva čistom vodom i sprečava pojavu erozija. Šuma omogućava lakše primanje oborinskih voda u tlo, te tako jedan hektar šume može da primi do dubine od jednog metra od 500 do 2.000 kubnih metara vode, te spriječi pojavu površinskih tokova, erozije i bujica“, podsjeća Ballian.

Gola tla su jedan od ključnih preduslova za pojavu bujičnih poplava.

„Šumsko drveće svojim korijenskim sustavom sprječava pojavu erozije. Na golim padinama veći dio oborina otječe površinski, te odnosi dio tla. Ako u isto vrijeme imamo pojačane dotoke vode sa golih padina, izravna posljedica je pojava poplava. Za razliku od golih površina, u područjima sa šumom poplave su svedene na najmanju moguću mjeru“, dodaje Ballian.

Uništavanje šuma oko Jablanice

Godinama prati stalnu devastaciju šumskih površina i pojavu redovnih ljetnih šumskih požara u okolini Jablanice. Ukazuje, u tom smislu, kako osim požara „ne treba zanemariti ni bespravne sječe, koje su odigrale glavnu ulogu u području Zlata uz rijeku Doljanku i Neretvicu“.

„Da su šume bile njegovane, a ne devastirane, sigurno su mogle bar ublažiti ovu tragediju, odnosno možda su se mogle izbjeći ljudske žrtve. Desila se velika prirodna katastrofa, a svi bili zatečeni, zbunjeni i stigao je račun ispostavljen od prirode, odnosno šume“, ističe Ballian.

Katastrofa na području Jablanice je potvrdila narodnu mudrost koja kaže da nevolja ne dolazi sama.

„Kako nismo mogli utjecati na veliku količinu kiše u kratkom vremenu, a što zemlja nije mogla apsorbirati zbog izgorene šume i nedostatka humusa na kamenoj podlozi, krenuo je na vrhovima Plase proces nastajanja bujice. Kako se spuštala sve više prema podnožju postajala je jača i jača, te sa sobom nosila sve što joj se našlo na putu. Tako je stigla do kamenoloma, te iz njega ponijela sav kamen, što joj je dalo snagu razjarene zvijeri koja je ubrzo nakon toga u Donjoj Jablanici nosila kuće, štale, automobile, a usmrtila brojne stanovnike“, objašnjava Ballian.

Podsjeća i na pogubnu praksu pretvaranja šumskog u građevinsko zemljište, uz povećanje betoniranih i asfaltiranih površina.

„U koritu Doljanke u proteklom periodu su nikle male hidrocentrale. Izbetonirali smo obale rijeka, smanjujući protočni profil, uz komentar: neće se meni ništa desiti. Poseban problem je zasipanje i zatrpavanje vodotokova smećem i ostalim nama nepotrebnim materijalima, što znači da smo od rijeka napravili deponije. Kada se pojavila visoka razina vode, ona je sve to pokrenula u nezaustavljivom valu“, objašnjava Ballian.

Na kraju se postavlja pitanje da li ćemo iz ovoga nešto naučiti.

„Bojim se da nećemo, jer nismo izvukli pouke iz strašnih poplava koje su nas zadesile prije 10 godina. I tada su šume bile posječene i nisu zaustavile vodeni val. Bojim se da ponovo nećemo ništa konkretno uraditi osim otklanjanja posljedica, nastavit ćemo gdje smo stali te uzrok nikada neće biti saniran, a to je devastirana šuma na Plasi. Zbog toga će nam priroda ponovo poslati račun za nebrigu i devastaciju koju na njoj provodimo“, zaključuje Ballian.