Razlozi i posljedice propasti Credit Suisse banke

Iako su finansijski stručnjaci dijem svijeta još uvijek zabrinuti oko daljeg razvoja situacije, većina ih se slaže da je prodajom Credit Suisse banke UBS-u izbjegnut veliki globalni finansijski kolaps.

UBS je posredovanjem švicarskih vlasti kupio Credit Suisse banku u sklopu ugovora o svim dionicama za oko 3,25 milijardi dolara (EPA)

Krajem marta, nakon teških pregovora, UBS Group AG pristala je kupiti Credit Suisse banku u sklopu ugovora o svim dionicama za oko 3,25 milijardi dolara.

Prodaja uz posredovanje švicarske vlade označila je konačan pad švicarske banke, ali i izbjegavanje krize koja je prijetila da se proširi na globalna finansijska tržišta.

Tokom 166 godina duge historije postojanja, Credit Suisse je pomagao Švicarskoj da se pozicionira kao oslonac međunarodnih finansija. Dok je propadanje trajalo godinama, kraj je došao vrlo brzo.

Označena kao jedna od 30 sistemski najvažnijih banaka u svijetu, Credit Suisse je najveća žrtva finansijskih previranja koje su pokrenule centralne banke pooštravajući monetarnu politiku kako bi obuzdale inflaciju.

Iako su finansijski stručnjaci diljem svijeta još uvijek zabrinuti oko daljeg razvoja situacije, većina ih se slaže da je prodajom Credit Suisse banke UBS-u izbjegnut veliki globalni finansijski kolaps.

Sistem pun rupa

Peter Bofinger, profesor ekonomije na Univerzitetu Würzburg i bivši član njemačkog Vijeća ekonomskih stručnjaka, u zajedničkoj publikaciji koju su uradili Social Europe i IPS-Journal naveo je da, „iako se bankom zaista loše upravljalo, njezin kolaps je također otkrio sistem regulacije pun rupa poput švicarskog sira“.

Credit Suisse banka ima dugu historiju lošeg upravljanja. Izdvajaju se neki primjeri iz prošlosti poput upletenosti banke u poslove bugarske mafije od 2004. do 2007. godine, zatim sumnjivi poslovi koji uključuju britansku podružnicu u Mozambiku 2011. i gubitke u hedge fondovima Archegos i Greensill 2021.

Švicarski mediji također navode i nevjerovatno visoke plate, honorare i druge troškove koje su imali menadžeri banke, ali ekonomski stručnjaci ističu da, bez obzira na pretjerane menadžerske naknade, to nije dovelo do propasti banke.

Banka nije djelovala u vakuumu, bila je pod stalnim nadzorom i praćenjem Švicarskog nadzornog tijela za finansijsko tržište (FINMA) i Švicarske nacionalne banke (SNB). U slučaju hronične zabrinutosti, te su institucije bile dužne potaknuti korektivne mjere.

U svom izvještaju o finansijskoj stabilnosti prošlog septembra, pozivajući se i na UBS, SNB je objavio da se kapitalna pozicija obje banke dodatno poboljšala od posljednjeg Izvještaja o finansijskoj stabilnosti.

„Omjeri kapitala Credit Suisse i UBS-a premašuju zahtjeve prema švicarskim propisima o ‘prevelikim da bi propali’ i iznad su prosjeka u međunarodnoj usporedbi. Izvještaj je također vrlo pozitivno predstavio rezultate testova otpornosti na stres koje je proveo SNB: ‘rezultati analize scenarija stresa pokazuju da su, zahvaljujući svojim kapitalnim rezervama, dvije globalno aktivne švicarske banke u dobroj poziciji da se nose s ozbiljno nepovoljnim ekonomskim razvojem i finansijskim uslovima“.

I uprkos svom lošem upravljanju, godišnji izvještaj CS-a objavljen u martu pokazao je da je banka još uvijek imala 45 milijardi švicarskih franaka u kapitalu na kraju 2022. Njezini revizori, PricewaterhouseCoopers, potvrdili su u tom izvještaju da je sve bilo u redu. Budući da je CS ubrzo nakon toga prodan UBS-u za samo tri milijarde švicarskih franaka, postavlja se pitanje kako se može objasniti tako veliki gubitak vrijednosti u manje od tri mjeseca.

Problem u vlastima

Profesor Bofinger u svojoj analizi ističe kako stvarni razlozi za propast banke leže u nesposobnosti švicarskih vlasti da se na pravi način nose s finansijskim izazovima.

„Nema sumnje da je propast potaknuta masovnim povlačenjem sredstava od strane štediša koji su se bojali da će izgubiti svoj novac suočeni s toliko negativnih vijesti. Ali time se bavio i SNB u svom izvještaju o stabilnosti. U slučaju ‘likvidnosnih šokova’, rekao je da će osigurati dodatnu likvidnost, u svojstvu ‘zajmodavca u krajnjoj nuždi’, uz dovoljan kolateral. To odgovara udžbeničkom postupku za rješavanje bankovne krize, koji se temelji na razlikovanju problema solventnosti i problema likvidnosti.

Banka koja je insolventna, prezadužena, mora se odmah zatvoriti ili restrukturirati. S druge strane, solventna banka, koja postaje nelikvidna zbog povlačenja depozita potaknutog psihološkim faktorima, predstavlja scenarij u kojem centralna banka uskače kao zajmodavac u krajnjoj instanci. Sve dok je banka dovoljno kapitalna, centralna banka trebala bi je moći održavati na životu uz pomoć likvidnosti“, pojašnjava ugledni ekonomski stručnjak iz Njemačke.

Ako su računi tačni, dodaje Bofinger, CS je bila solventna banka s natprosječnom adekvatnošću kapitala, barem do kraja 2022. Napominje da su još 15. marta 2023. godine SNB i FINMA izričito potvrdili da CS ispunjava kapitalne i likvidnosne zahtjeve.

„Temeljni je problem stoga što švicarske vlasti nisu bile u mogućnosti spasiti CS, uprkos njihovim suprotnim izjavama, što je rezultiralo velikim gubitkom kapitala za dioničare i nositelje podređenog duga. Za Švicarsku to otvara pitanje kako reformirati svoje vlasti, koje nisu bile sposobne prepoznati probleme banke i osigurati njezin opstanak, kako bi mogle adekvatno nadzirati novi, iznimno veliki UBS i učinkovito ga stabilizirati u slučaju bijega“, navodi profesor Bofinger.

Prijetnja globalnim tržištima?

Navodi da ovo predstavlja prijetnju i izvan Švicarske, jer kolaps CS-a pokazuje da čak ni iznadprosječna kapitalna baza nije nikakva garancija stabilnosti banke u krizi, i da testove otpornosti na finansijski pritisak ne treba precijeniti. Naprotiv, ako se švicarske vlasti nisu mogle nositi s ozbiljnim problemom likvidnosti, ne bi li se nešto slično moglo dogoditi i u drugim zemljama?

„Nagli porast kamatnih stopa centralne banke od prošle godine veliki je izazov za bankarski sistem. U godinama niskih kamata mnoge su institucije bile izdašne u odobravanju dugoročnih kredita, posebno stambenih, koji sada donose slabe povrate. Istodobno su se refinancirali vrlo kratkoročnim depozitima. Sve dok su štediše mirni, to nije problem. Ali ako povjerenje u banku padne, jedini način da privuče nova sredstva jest da za njih plaća trenutno vrlo visoke kratkoročne kamate.

Problem likvidnosti može brzo postati problem solventnosti. To stvara sukob ciljeva centralnih banaka. Još uvijek neobuzdana ‘temeljna’ inflacija (bez energenata i hrane) argumentira održavanje restriktivne monetarne politike, ali to povećava napetosti u finansijskom sistemu“, piše profesor Bofinger u svojoj analizi.

Taj se kompromis ne može riješiti, ali ga, prema njegovim navodima, banke mogu ublažiti sarađujući s vladama kako bi jasno stavile do znanja da solventne institucije mogu računati na punu podršku likvidnosti. Konkretno, opseg državnog osiguranja depozita mogao bi se povećati, barem privremeno, kako bi se prije svega smanjio rizik od destabiliziranja povlačenja.

„S obzirom na složenost globalnih finansijskih institucija, postavlja se temeljnije pitanje kako bi autsajderi koji povjeravaju svoj novac banci mogli procijeniti njegovu kvalitetu i tako nametnuti ono što literatura naziva ‘tržišnom disciplinom’. Svjetska banka to ovako definira: ‘tržišna disciplina odnosi se na proces kojim učesnici na tržištu, poput deponenata i dioničara, prate rizike banaka i poduzimaju radnje za ograničavanje pretjeranog preuzimanja rizika’. Kupci svakako mogu nadzirati svoje majstore za pravljenje pizze, ali kada je riječ o bankama, deponenti nisu u mogućnosti nadzirati sigurnost usluge ništa više od putnika aviona. Dizajn institucionalnih aranžmana koji osiguravaju apsolutno sigurnu imovinu za velike deponente stoga je otvoreno pitanje“, navodi se u analizi.

Opcija držanja depozita direktno kod centralne banke – digitalna valuta centralne banke – bila bi vrlo dobrodošla. Ali do sada, planovi Evropske centralne banke za digitalni euro predviđaju gornju granicu od samo 3.000 eura, kako bi se izbjeglo zaobilaženje bankarskog sistema, zaključuje profesor Bofinger.

Međunarodni mediji duže vremena pisali su o staromodnom načinu vođenja banke i upozoravali da bi takav način upravljanja u današnjem modernom dobu mogao dovesti banku u probleme, ali niko nije mogao ni zamisliti da može doći do propasti.

„Kolaps Credit Suisse banke služi kao oštar podsjetnik na važnost prilagodljivosti i brze reakcije u današnjem poslovnom svijetu. Prihvaćanjem hibridnog rada i davanjem prioriteta dobrobiti zaposlenih, organizacije mogu izbjeći zamke stagnirajuće kulture i uspješno se pozicionirati u stalno promjenljivom okruženju rada. Neprilagođavanje može dovesti ne samo do gubitka vrhunskih talenata i smanjene produktivnosti, već može rezultirati i ozbiljnijim posljedicama, kao što se vidi s propašću Credit Suisse“, smatra Gleb Tsipursky, savjetnik za upravljanje u kriznim situacijama.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada