A zašto ‘amidžići’ dug ne isplate iz entitetske kase

Nekome je to možda bilo simpatično i zvučalo je kao čin dobre volje, ali nedavna izjava državnog ministra finansija i trezora Srđana Amidžića po kojoj on i ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Staša Košarac „vole Bosnu“ (i Hercegovinu) trebala je valjda biti dokaz da je sada jasno kako ne stoji epitet da njih dvojica nešto koče.

Istina, priznao je Amidžić kako je nesporno da njihove kolege iz reda bošnjačkog naroda u Vijeću ministara, prije svih Edin Forto (komunikacije i promet) i Elmedin Konaković (vanjski poslovi), više „vole Bosnu“ od ministara iz bh. entiteta Republika Srpska, ali da to ne pokazuju na djelu, jer dovode u pitanje funkcioniranje svih institucija tako što nisu dali podršku izmijenjenom budžetu institucija Bosne i Hercegovine.

Otkud odjednom nemjerljiva ljubav prema državi dužnosnika čiji šef Milorad Dodik čini sve kako bi je uništio i izvršio secesiju, u čemu mu gore navedeni ministri nesebično pomažu?

Kao i obično, suština je u novcu, jer ministri iz „Trojke“ u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine nisu za to se dug Republike Srpske u „slučaju Viaduct“ isplati iz državnog budžeta, koji još nije ni usvojen, jer se presuda arbitražnog suda iz Washingtona mora izvršiti i slovenskoj kompaniji (?) isplatiti (za sada) 55 miliona eura. Ako ministri Bošnjaci ne daju da se „zagrabi“ iz budžeta, ministar finansija se odmah „dosjetio“ kako ima još državnih institucija gdje ima (značajnih) para.

Centralna banka – bedem koji se ne smije preći

I onda je izmijenio nacrt budžeta i „rješenje“ našao u Centralnoj banci Bosne i Hercegovine, iz čije će godišnje dobiti „inkasirati“ 100 miliona eura: za isplatu obaveza po osnovu sudskih presuda 55 miliona eura, a „resto“ entitetima, „da im se nađe“ – 30 miliona eura Federaciji Bosne i Hercegovine i 15 miliona eura Republici Srpskoj. Osokoljen podrškom „doživotnog“ partnera, Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, Amidžić je slavodobitno saopćio da očekuje rješenje problema koji je već par mjeseci udarna vijest na svim medijima, ali je zaboravio samo jednu „sitnicu“: odluku Vijeća ministara trebaju potvrditi Predsjedništvo i oba doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Što je nemoguća misija – prije će Viaduct oprostiti dug Republici Srpskoj nego što će ova odluka biti operativna.

No, da ne bi čekao sjednice i odbijenicu zakonodavne i (formalno) izvršne vlasti, Amidžića je samo dan nakon (preglasane) odluke Vijeća ministara na početne pozicije vratila Centralna banka, koja je decidno poručila kako neće uplatiti 123 miliona eura sve dok joj je ugrožena imovina. A imovina (uredi, odnosno nekretnine, u Mostaru i Banjoj Luci) ugrožena joj je upravo zbog toga što je Republika Srpska dužna platiti 55 miliona eura, pa Viaduct nastoji naplatiti ono što mu se duguje upravo od Centralne banke. Od koje ministar finansija traži 100 miliona eura kako bi država Bosna i Hercegovina platila ono što je zakuhala i proćerdala Republika Srpska. Tako je zatvoren naopaki krug, naum bez logike, pameti i poštenih namjera, s motom „svoje ne damo – tuđe hoćemo“.

Centralna banka, nezavisna institucija monetarne vlasti u državi, spremna je, „u skladu sa zakonskim normama, mandatom i ovlaštenjima, odgovoriti na prijetnje ugrožavanju […] imovine i osigurati nesmetanu provedbu svih njenih zakonskih nadležnosti […] Ostaje i dalje dosljedna svom osnovnom zadatku – očuvanju monetarne i finansijske stabilnosti Bosne i Hercegovine te politici investiranja u skladu sa zakonski definiranim ciljevima i zadacima, što podrazumijeva da se službenim deviznim rezervama upravlja prvenstveno na siguran način“, poručeno je iz finansijske institucije na sarajevskoj adresi Maršala Tita 25.

Neka plate iz entitetske kase

Šta li će sada izmisliti i ponuditi državni ministar finansija i njegovi nalogodavci, na koja će vrata državnih institucija gdje ima novca zakucati i zatražiti 55 miliona eura, „šta košta da se plati“, da mu se „voljena“ Bosna i Hercegovina više ne bruka po svijetu, da razni mešetari i ovršitelji ne hodaju okolo i u bescjenje kaparišu i izuzimaju državnu imovinu? Kako „namaknuti“ te novce zbog nikad pokrenutog projekta vrijednog 83 miliona eura, dogovorenog s kompanijom koja ima jednog zaposlenog i aktivom od pedesetak hiljada eura? Na koji način vlastiti nemar, javašluk, bahatost (moguće i kriminal i pranje novce – to će, možda, istražiti pravosudni organi) adresirati i račune poslati na druge, pa makar im morali ljubav pokazivati?

A da Amidžić i nalogodavci mu, od kojih su većina na potjernicama i u bijegu od pravde, oni koji su odgovorni i krivi za ovaj i ko zna još koliko ekonomskih promašaja, probaju pokušati najlakšim metodom – da iz entitetske kase prebace tih 55 miliona eura (u konvertibilnim markama, naravno) na državni račun? Ne može to tako, tvrde „matematičari“ iz Saveza nezavisnih socijaldemokrata, jer dug treba platiti Bosna i Hercegovina, koja je tužena, iako je ranije Republika Srpska preuzela sve obaveze: dug, kamate, naknadu prema arbitražnom tribunalu, isplatu advokata – dva tima, jedan iz Londona i jedan iz Beograda (?), svela Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine na nivo konsultanta.

Ako nema para u entitetskom trezoru (a nema, to je izvjesno i bez ovog slučaja), moglo bi se pokušati, naprimjer, direktnim transferom iz Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine. Eksperti kažu da je to jednostavna novčana transakcija (uz privremenu mjeru suda), kojom bi se izvršio prijenos sredstava iz prve naredne raspodjele poreza na dodanu vrijednost. Ta raspodjela se vrši konstantno, mjesečno, po ranije utvrđenim koeficijentima; Republika Srpska je u aprilu ove godine od poreza na dodanu vrijednost dobila oko 160 miliona konvertibilnih maraka (oko 80 miliona eura). Je li problem iz majske kvote odvojiti 55 miliona eura za arbitražnu presudu? Vjerovatno jeste, jer da su mislili iz svojih fondova plaćati „penale“ ne bi vlasti Republike Srpske od ponude vrijedne tri miliona eura za vansudsko poravnanje stigli do 20 puta većeg duga.

‘Nemoj da bi neko dirao novac za kumovu zgradu’

Postoji još jedna izgledna opcija za rješenje ovog problema kojem se kraj (i konačna suma duga) ne nazire, a stigla je u vidu zaključka Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, protiv kojeg su, očekivano, bili zastupnici iz Republike Srpske. U zaključku se „nalaže Vijeću ministara da hitno privremeno preusmjeri sredstva sa višegodišnjeg projekta za nabavku zgrade za smještaj Centralnog ureda i Regionalnog centra Banja Luka Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine u iznosu 103,4 miliona konvertibilnih maraka“, odnosno nešto manje od 53 miliona eura, kako bi se riješio „slučaj Viaduct“. No, iz Vijeća ministara ustrajno šute na poziv svog zakonodavnog (i naredbodavnog) organa, a pogotovo se ušutio Amidžić, jer bi to značilo da se „dira“ u novce koji su „projektirani“ za kupovinu zgrade kuma njegovog gazde.

Kako god i kad god završi „slučaj Viaduct“ (kamata se svakim danom uvećava za 9.000 eura), to će biti tek početak teškog, mučnog i finansijski iscrpljujućeg procesa, koji prijeti da iz entitetskih ili državnog trezora „odlepršaju“ stotine miliona, pa i milijarde konvertibilnih maraka, eura, dolara…

Država Bosna i Hercegovina i oni koji je vode (a ne vole samo zbog novca) stoga moraju biti svjesni da će ako prvi put (a to je „slučaj Viaduct“) pristanu platiti arbitražne presude po principima koje nude Amidžić i oni koji ga podržavaju ući u limb iz kojeg povratka neće biti. Za sada samo finansijskog.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.