Dodikovih pola milijarde eura: Pare koje će pasti sa neba

Ima ona stara narodna, pogruba, ali pokazalo se to bezbroj puta, istinita narodna mudrost, bolje reći – doskočica: „Što fukara može namisliti, niko ne može platiti.“ Ili, da je moderniziramo i aktueliziramo u današnje vrijeme: „Što Milorad Dodik može obećati, ni Jeff Bezos, Bill Gates, Mark Zuckeberg, Bernard Arnault, Warren Buffett, Elon Musk… zajedno sa svojim stotinama milijardi ne mogu ispuniti, pa da su tri puta veći finansijski genijalci nego što jesu“. I da, odmah da se razumijemo: aktuelni predsjednik bh. entiteta Republika Srpska nije (finansijska) fukara, naprotiv.

Bilo je „dirljivo“ gledati fotografiju nastalu prije nekoliko dana u Stambolu na Bosforu i pročitati objavu na društvenim mrežama kako je Dodik „finalizirao razgovore u vezi s izgradnjom dionice autoputa i brze ceste Beograd – Sarajevo, i to od Donjeg Vardišta do Istočnog Sarajeva, dužine 130 km, kao i kroz Brčko distrikt u dužini od 33 kilometra“. Očekuje, kako piše, da će biti „završene sve neophodne procedure kako bi radovi mogli početi sljedeće godine.“

Jednostavna izborna ‘logika’ – što masnije laži i obećavaj

Kasnije će „nadograditi“ objavu za bh. medije kako je „obezbijedio“ više od 500 miliona eura preko jedne turske banke (mora ostati u „ilegali“, naravno), „finansijski uslovi za nas prihvatljivi […] u razgovorima je učestovala i kompanija u ime turske države“. Sve super, sve pet, reklo bi se, a onda baciš pogled na fotku snimljenu na terasi nekog istanbulskog kafića i „zalediš“ se kad vidiš koji su to građevinski i svaki drugi giganti sklopili, za bh. prilike, posao desetljeća.

У Истанбулу сам финализирао разговоре у вези с изградњом дионице ауто-пута и брзе цесте Београд – Сарајево, и то од Доњег Вардишта до Источног Сарајева, дужине 130 км, као и кроз Брчко дистрикт у дужини од 33 километра.
Очекујем да ће бити завршене све неопходне процедуре како би… pic.twitter.com/oL4jm57sRQ

— Милорад Додик (@MiloradDodik) August 15, 2024

Dodika svi znamo, šta i kako može, bliže mu se moguće i sudbonosni lokalni izbori u oktobru, a izgubi li slučajno sunovrat će se dogoditi vrlo brzo. Da ne zna „mentalitet“ naroda ne bi (nad njim) vladao dva desetljeća i svjestan je da se, suprotno svakoj logici, do bola primio princip da što masnije slažeš, više obećaš i pojačaš nacionalističku retoriku bolje prolaziš na izborima. Ko su mu u pohodu na 500 miliona eura bili u delegaciji? Entitetski premijer Radovan Višković, ministrica finansija entiteta Republika Srpska Zora Vidović, državni ministar finansija i trezora i novi favorit njegovog Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), Srđan Amidžić?

Svi su oni ostali kod kuće, da ubjeđuju narod kako kasa nije prazna, kako entitet finansijski odlično stoji, da „kauboji u američkoj ambasadi u Sarajevu, kojima treba reći ‘pa, pa i goodbye’, kleveću i lažu“, da pojasne kako neko nije dobio platu, socijalna primanja ili mu nije uplaćeno zdravstveno i penziono osiguranje posljedica „greške u knjiženju“ ili sličnih birokratskih začkoljica… Zar nema u entitetu Republika Srpska kvalitetnih ekonomista, privrednika, bankara, građevinaca, eksperta za investicije, transfere? Sigurno da ima, ali očito da nisu sposobni (čitaj: podobni) za kapitalne projekte vrijedne stotine miliona eura, ali moguće da ne trebaju, jer će te pare pasti sa neba.

Put uspjeha – obesmisliš i uništiš javni servis, izgubiš obraz

Zato je u Istanbulu asistent bio Dodikov nerazdvojni pratilac i otvarač vrata na službenom crnom Mercedesu Brane Okuka, osamdesetih jedan od simpatičnijih honorarnih uposlenika tombole („štele“). Početkom rata, u aprilu sigurno, bio je jedan od kontrolora i provjeravao je ko se vozi sarajevskim tramvajem od Ilidže do Energoinvesta (pod srpskom kontrolom), obučen u maskirnu uniformu, s beretkom na glavi i grbom sa četiri „c“ (ovdje moram biti ličan: prema meni je bio korektan i nisam primijetio da maltretira nekoga čija je (lična) karta bila „pogrešna“).

Još jedan nezaobilazni Dodikov trabant na tuskoj turneji bio je Siniša Mihailović, nekadašnji urednik informativnog programa Radio-televizije Republike Srpske i bh. konzul u Istanbulu. Uostalom, o kakvoj se osobi radi slikovito je opisao profesor sociologije i novinar Srđan Puhalo: „Zamislite, obesmisliš i uništiš javni servis, izgubiš obraz, poništiš se kao novinar i završiš kao konzul u Turskoj. Za pravog Srbina kakav je Mihailović je to poniženje… Čovjek koji je naručio i odobrio bezbroj priloga o islamskom terorizmu, ‘zelenoj transferzali’, doveo Matu Đakovića kao novinara i promovisao [Dževada] Galijaševića u analitičara teško će funkcionisati među takvim i tolikim muslimanima“, E, taj se Mihailović vratio u Istanbul da gazdi pomogne da „finalizira“ pola milijarde eura.

Priča o Dodikovih 500 miliona eura i ambicioznoj gradnji autoputa Sarajevo – Beograd, koji su Turci obećali finansirati / kreditirati / graditi još prije osam godina, samo su podsjetnik kako se politika, bez obzira na entitet, nacion, ideologiju u Bosni i Hercegovini svela uglavnom na preambiciozna i preuveličana obećanja i sumnjivu ili nikakvu realizaciju. Zašto još na bh. teritoriju nije „zakopana nijedna lopata“ budućeg autoputa ka Beogradu (osim nekoliko kilometara pripremnih radova na dionici Rača – Bijeljina) priča je koja ima više pravaca i rukavaca.

Srbija nešto gradi, a šta je s Bosnom i Hercegovinom?

Ranija najava Recepa Tayyipa Erdogana da će njegova zemlja direktno investirati 15 do 20 posto sredstava, a da će ostatak biti „pokriven“ kreditima urušila se zbog finansijske krize u Turskoj, žestoke devalvacije lire, pandemije, pa ruske agresije na Ukrajinu, ali i „očekivanja“ bh. političara i zvaničnika da će turski investitori, kompanije i građevinari „onako“ doći u Bosnu i Hercegovinu i Srbiju i početi graditi autoput. Kompanije iz Turske duže od desetljeća značajno učestvuju na gradnji dionica Koridora 5c u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine, što je jasan pokazatelj šta žele i hoće: dogovorimo se, ugovore potpišemo, vi platite, mi gradimo.

U Federaciji BiH se o „turskom“ autoputu sve manje govori, a jedan od razloga je vjerovatno insistiranje na dovršetku dijela Koridora 5c do izlaza na sjever zemlje, odnosno rijeke Save, do kraja 2026. godine. Istovremeno se radi i gradi na dionicama od Bradine do Počitelja, na jugu, uključujući pripremu za tunel „Prenj“, dug 10,5 kilometara. U entitetu Republika Srpska sve su oči uprte u strane (uglavnom evropske) kredite i grantove, kojih je sve manje, te kineska obećanja da će graditi, ali kada vide novac, a njega nema. Kad ga (i ako ga) bude eto kineskih građevinaca na dionici Banja Luka – Prijedor, čiji je ugovor o gradnji već godinama jedna od najbolje čuvanih tajni.

Srbija na ovom planu stoji mnogo bolje, finišira dionicu od Kuzmina do Rače, na granici dvije zemlje, finansira dalje gradnju autoputa prema Bijeljini. No, više je to politički, nacionalni, (pro)srpski interes povezivanja entiteta Republika Srpska s maticom nego intenzivno i od velikog značaja za obje zemlje spajanje modernim saobraćajnicama dva glavna grada. Nekorektno bi bilo apriori tvrditi kako vlast u Beogradu, kakva god bila (a dobro znamo kakva je) želi saobraćajno povezivanje sa susjednom Bosnom i Hercegovinom (zlo)upotrijebiti za neke „pogrešne“ ciljeve, ali to nećemo ni saznati ako se konačno ne pređe sa potpisivanja memoranduma, pisama namjere i ostalih feasibility studija na konkretnu akciju: izvedi teške mašine i radnike na trasu i gradi autoput.

‘Kad nestane novca, rješenje je da se uloži još novca’

Pregrijale su se društvene mreže nakon objave sa Bosfora, a mora se priznati da je bilo i duhovitih opaski i poruka. Smiješnih sigurno nije bilo, jer nije smiješno ono što nekoga vrijeđa, pravi od njega amorfnu masu koja se lako mijesi i koristi kao glasačko tijelo i objekt manipuliranja i zloupotrebe.

Milorad Dodik je u ovom slučaju samo očit primjer kako političari i politikanti svih fela, s osmijehom na licu i „optimističnim“ porukama „vrijednim“ pola milijarde eura, nekažnjeno poručuju da ne mora značiti da se „onaj ko se posljednji smije – najslađe smije“.

Kad nestane novca, kaže jedna (zapadno)hercegovačka novokomponirana uzrečica, rješenje je da se uloži još novca. Zvuči nerealno, neostvarivo, naopako, čak i nemoguće – kako uložiti još više onoga čega ti nedostaje? No, ako je projekt u koji se ulaže kvalitetan, imate realne procjene i kvalitetne „proračune“ da će kad se okonča biti stabilan i potentan, onda vrijedi tražiti nove investitore, bankare, finansijere, pozajmice, kredite…

A može se i „skoknuti“ do Istanbula, „finalizirati“ 500 miliona eura za projekt koji nije ni počeo i, da završim s narodnim umotvorinama, potvrditi kako je „obećanje ludom radovanje“.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.