Kako Turska može pomoći u odbrani Evrope

U svjetlu promjene sigurnosnih prioriteta SAD-a, europske države razmatraju načine za poboljšanje vlastitih odbrambenih sposobnosti.

Međutim, u kratkom roku to možda neće biti izvodivo, piše Ali Mammadov u tekstu na National Interestu.

Kao prvo, to bi zahtijevalo značajne finansijske resurse, koje neke članice NATO-a još teško uspijevaju izdvojiti za odbranu. Sedam evropskih članica NATO-a nisu čak ni dostigle prag od dva posto. Drugo, trenutni nivo evropskih industrijskih kapaciteta može otežati proizvodnju vojne opreme u potrebnom obimu.

S obzirom na ove izazove, potencijalna uloga Turske u evropskoj sigurnosti privlači pažnju, posebno nakon posljednjeg sastanka čelnika Ukrajine i Turske u februaru, piše autor. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski izrazio je interes za raspoređivanje turskih snaga u Ukrajini kako bi se povećala odbrambena vjerodostojnost potencijalnog mirovnog sporazuma s Rusijom.

Razvijena odbrambena industrija

Uključivanje Turske u pitanje evropske sigurnosti nije novo. Turska je dugogodišnja članica NATO-a, a odbrambena saradnja s Evropom proširila se posljednjih godina. Naprimjer, u 2023. godini, Velika Britanija potpisala je sporazum o bližoj vojnoj saradnji s Turskom. Osim toga, Francuska je u pregovorima za prodaju sljedeće generacije projektila Meteor u Tursku uprkos zabrinutosti iz Grčke. Osim nedavnog samita u Londonu, očekuje se da će Turska biti dio sljedećeg samita EU-a na koji ju je pozvao njemački kancelar Olaf Scholz.

Kao druga po snazi vojska u NATO-u, s gotovo 402.000 vojnika, Turska ima mnogo toga za ponuditi u pogledu sigurnosti. Prvo, moglo bi se postići odvraćanje od potencijalne buduće ruske agresije protiv Ukrajine. S obzirom da je članica NATO-a, raspoređivanje turskih trupa u blizini ukrajinskih granica moglo bi djelovati kao sredstvo odvraćanja, jer bi svaki napad na njih mogao izazvati širi odgovor NATO-a.

Osim toga, Turska ima dobro razvijenu i rastuću odbrambenu industriju koja bi mogla doprinijeti obnovi ne samo ukrajinske vojske nego i oružanih snaga drugih nerazvijenih evropskih zemalja. Samo u 2024. godini, turski izvoz u oblasti odbrane i zrakoplovstva premašio je sedam milijardi dolara, a značajan dio prodaje usmjeren je u Istočnu Evropu i na Balkan. S obzirom na hitnost trenutne prijetnje, jačanje saradnje s Turskom moglo bi pomoći ubrzavanju vojne spremnosti Evrope, što bi u suprotnom moglo potrajati godinama.

Međutim, dublja sigurnosna saradnja s Turskom ima i svoje izazove. Unutrašnji problemi Turske jedan su od razloga za zabrinutost. Drugi razlog za zabrinutost su bliske veze Ankare s Moskvom, odnos koji donosi i strateške mogućnosti i rizike. Gledano s pozitivne strane, turski diplomatski kanali s Rusijom mogli bi služiti kao most za upravljanje krizom između NATO-a i Moskve.

To je bilo očigledno tokom rata u Ukrajini, kada se Bidenova administracija često oslanjala na napore Turske za posredovanje. Istovremeno, blizina Turske Rusiji dovodi u pitanje njenu pouzdanost. Ako Evropa postane sve više ovisna o Turskoj, šta će se dogoditi ako Moskva ponudi Ankari povoljniji dogovor? Osim toga, sposobnost Turske da uravnoteži odnose između Zapada i Rusije daje joj polugu, koju je često koristila za unapređenje vlastitih interesa.

Uključivanje Turske u evropsku sigurnosnu infrastrukturu

Kako se globalni poredak mijenja, nedostatak povjerenja između Turske i Evrope sigurno će se pojačati. I Turska je skeptična prema Evropi. Ankara već dugo izražava frustraciju zbog neuspjeha Evropske unije da ispuni svoja obećanja u vezi s članstvom Turske. Drugi izvor nepovjerenja je percepcija Zapada kao faktora koji podržava grupe PKK i YPG, koje Turska smatra najtežim prijetnjama nacionalnoj sigurnosti.

Nadalje, turska odbrambena industrija suočava se s određenim strukturnim izazovima. Monopolizirana priroda i nedostatak kvalifikovanog ljudskog kapitala mogli bi stvoriti dugoročne ranjivosti. U dobro strukturiranom sigurnosnom partnerstvu moraju se uzeti u obzir ti faktori, uravnotežujući potencijalne prednosti s rizicima, istovremeno osiguravajući da međusobni interesi ostanu usklađeni.

Evropa ovom pitanju može pristupiti na dva načina, kao kratkoročnom transakcionom partnerstvu ili može dugoročno uključiti Tursku u svoju sigurnosnu arhitekturu.

Prvi pristup uključuje pragmatičnu razmjenu. Evropa pruža podršku ekonomskom razvoju, a zauzvrat Turska nudi sigurnosnu podršku sve dok Evropa više ne bude trebala pomoć izvana. Taj je dogovor izvodiv i relativno jednostavan, jer zahtijeva minimalno dugoročno obavezivanje s obje strane.

Međutim, s obzirom na trenutne sigurnosne izazove u Evropi i neizvjesnu putanju transatlantskih odnosa, čak i nakon Trumpove administracije, dugoročno partnerstvo mudriji je izbor. Integrisanje Turske u evropski sigurnosni okvir na više temeljnom nivou pružilo bi veću stratešku stabilnost i otpornost pred budućnim neizvjesnostima.

Dugoročna stabilnost i predvidivost mogu se ostvariti samo ako obje strane vide uzajamnu korist. Iako će potencijalni sporazum zahtijevati ustupke s obje strane, Evropa može napraviti kompromise u nekoliko područja. Turska trenutno ima nekoliko hitnih potreba, a na vrhu liste su ekonomske brige.

Evropa bi to mogla riješiti povećanjem ulaganja u Tursku ili, u najmanju ruku, nudeći trgovinske privilegije. Evropa i Turska, od kojih su obje primile veliki broj izbjeglica iz Sirije i susjednih regija, također bi mogle sarađivati ​​na olakšavanju sigurnijeg povratka izbjeglica, što bi moglo biti u koordinaciji s trenutnom relativno prozapadnom i proturskom sirijskom vladom.

Okvir od obostrane koristi

Još jedno potencijalno područje za kompromis uključuje grupe kao su sirijske kurdske Jedinice za narodnu odbranu (YPG ili SDF) i separatističku Kurdistansku radničku partiju (PKK), koje Turska smatra velikim prijetnjama po nacionalnu sigurnost. Historijski gledano, zapadne politike prema tim organizacijama odstupale su od stava Turske. Međutim, promjena geopolitičke dinamike nudi priliku Evropi da preispita svoj pristup.

Pad Assadovog režima, proturska vlada u Siriji, moguće povlačenje SAD-a iz regije, nedavni dogovor između YPG-a i sirijske vlade i potencijalno puštanje vođe PKK-a, praćeno postupnim zbližavanjem, najvjerovatnije će smanjiti regionalni utjecaj ovih grupa. Ova promjena okruženja mogla bi omogućiti Evropi da usvoji fleksibilniji stav koji je bolje usklađen sa sigurnosnim problemima Turske.

Ako se uspostavi okvir od obostrane koristi, obje strane mogu poticati stabilnije i predvidljivije dugoročno partnerstvo. Uostalom, uprkos svojim bliskim vezama s Rusijom, Turska u konačnici vidi Moskvu kao geopolitičkog rivala i ne bi podržavala oslabljenu Evropu suočenu s potencijalnom ruskom ekspanzijom.