Mojoj nani, koju smo svi zvali Majka sa velikim „M“, nedavno bi bio 116. rođendan. Rođena je 1908. godine, preživjela je najprije Prvi svjetski rat, pa period između dva velika rata, zatim Drugi svjetski rat i onda, na kraju, agresiju na Bosnu i Hercegovinu, te umrla 2001. godine u petoj državi od rođenja, a da se nije pomakla iz Sarajeva.
U periodu od 93 godine života izgubila je četiri sina, jednog kao bebu, jednog sa pet godina, jednog nakon teške bolesti na radnoj akciji, te mog oca tokom posljednjeg rata.
Osim toga, najstarijeg unuka joj je odnijela saobraćajna nesreća 1988. godine. Nijedan sistem joj nije donio ništa dobro, a nekako je plivala u svemu tome, te je, iako bez dana škole, bila pismena i napredna čak i za današnje vrijeme. Umrla je netom nakon što sam postao punoljetan, a kad god je se sjetim, bude mi žao što nismo proveli više vremena zajedno. Posljednje godine živjela je kod tetke, a danas me na nju najviše podsjećaju upravo dvije tetke koje su u svojim osamdesetim.
Ova starija je uvijek bila dama i držala je do izgleda. Radila je cijeli radni vijek u Energoinvestu, te je imala sreću da je već bila penzionisana nakon posljednjeg rata, jer bi se teško snašla u kapitalističkom poraću. Mlađa je provela većinu života u Kanadi, a tamo je i sada, te se u svojoj 83. godini upravo vratila s Kube i to s nogom u gipsu. Ona se rijetko i na šta žali, cijeli život je radila za sebe i svoju porodicu, te je uvijek bila ispred svog vremena. Prije samo nekoliko godina je promijenila nekoliko aviona unutar Indije tokom dvomjesečnog putovanja po toj zemlji, a u samoj Indiji je ulazila u kafane u koje nikad nijedno žensko biće nije kročilo. Živi život punim plućima, sve suprotno od žena njenih godina s Balkana.
Postsocijalizam ne podrazumijeva ništa
Dakle, dvije žene rođene unutar devet godina, u devetoj deceniji žive dva potpuno različita života. Obje pripadaju istoj, postratnoj generaciji, ali se pristup životu drastično razlikuje, valjda zbog toga što je jedna živjela na Zapadu, a druga nije. S tetkom iz Kanade se danas bolje razumijem nego s mnogim mlađim ljudima.
Njihova djeca su takođe veoma različita, pripadaju generaciji X, ali osim ljubavi koje svi imamo jedni prema drugima, nemamo mnogo zajedničkog. Pošto sam odrastao uz starije sestre i zeta, koji su takođe pripadnici generacije X, nekako sam uvijek osjećao da više pripadam tom pristupu nego ovom mlađem, ali me život u Holandiji naučio nekim sasvim drugim stvarima, a to je da postsocijalizam ništa ne podrazumijeva, odnosno da moramo uzeti onoliko koliko smo sposobni, da nam niko ništa neće servirati, a pošto su nas zakačili još jedan rat, gubici članova porodice, nestanak imovine, nesigurne i sirotinjske ‘90-te, tranzicija kao eufemizam za sveopštu pljačku i mnoge druge nedaće, malo smo toga mogli dobiti od generacije prije nas. I pored toga, mnogi su naslijedili stanove ili kuće, a oni koji su se bolje snašli su došli i do mnogo više.
Umirali lojalni firmama
Oni koji se na našim prostorima nisu znali snaći su uglavnom bili baby boomers, kako nazivamo generaciju rođenu poslije Drugog svjetskog rata. Mnogo njih nije znalo plivati u kapitalizmu, odnosno ostajali su lojalni svojim starim firmama, dok su te iste firme propadale iz raznih razloga. Gledali su tako članovi generacije naših roditelja kako šefovi pljačkaju kompanije u kojima su radili decenijama i nikako se nisu mogli navići da je ono vrijeme prošlo, te da se vratiti neće. Mnogi su tako oboljeli, pa često i umirali, a da im njihove kompanije ne vrate dugove koji su nastajali ‘90-ih i početkom narednog vijeka. Toga je na Zapadu bilo mnogo manje i to, uglavnom, zato što je tržište bilo liberalizovano mnogo prije našeg.
Svi ovi primjeri ne znače mnogo i mogu predstavljati samo iskustvo jedne velike familije, ali ako pogledamo karakteristike svake generacije, vidimo da ima istine čak i u tako malom uzorku. Iako su predrasude i stereotipi po definiciji često negativni, ne možemo ne primijetiti da većina generacija ima problem jedna s drugom, posebno ove koje zajedno obitavaju na radnom mjestu, kao što je danas slučaj s generacijama X, milenijalcima i generacijom Z.
Nas koji pripadamo generaciji X ili milenijalce stariji su optuživali da smo nekulturni, a meni se to isto danas čini za ove mlađe od mene. Nekad imam osjećaj da sve žele servirano, da im se uvijek čini da su najpametniji, a da zauzvrat ne pružaju mnogo. Dugo se pokušavam riješiti tog stereotipa, ali me primjeri i dalje ubjeđuju da je tako. Ipak, vjerujem da ne smijemo generalizovati.
Četverodnevna radna sedmica za isto novaca
Ako pretražimo internet i ubacimo pojam sukob generacija, naići ćemo na mnogo članaka koji govore o tome, od istoka do zapada, i svugdje su nekako problemi slični. Tako, recimo, CNN Money još 2007. godine piše kako se stariji žale da ih mlađi ne poštuju, a da mlađi opet govore kako to nije istina.
Deutsche Welle spominje kako upravo postoji predrasuda o tome da su Nijemci marljivi i radni, a da se po istraživanjima tu ustvari najviše misli na poratnu generaciju, one ljude koji su, u strahu od nacionalsocijalizma, izgradili državu od nule. Za razliku od njih, koji su i u našim zemljama važili za ljude predane poslu, mlađi zaposlenici u procentu od 88 posto žele uvođenje četverodnevne radne sedmice, ali za isto novaca.
Oni upravo iskorištavaju situaciju u kojoj postoji manjak radne snage, pa pokušavaju natjerati tržište da im se prilagodi time što će moći birati gdje će raditi. Samo Njemačkoj će, zbog odlaska u penzije, uskoro nedostajati sedam miliona radnika, a ako se nastavi taj trend, tržište će morati odgovoriti drugačije nego dosad. S pandemijom smo vidjeli da je moguće raditi i od kuće, čak i iz druge zemlje, a i kraće, pa se logično postavlja pitanje zašto bi mladi pristajali na manje ako mogu birati. Ironija života govori kako smo dosad slušali da će sve riješiti tržište, pa se postavlja pitanje hoće li sad tržište riješiti i manjak radne snage tako što će konačno ponuditi uslove dostojne čovjeka.
Mogu reći da sam proveo deceniju radeći, a da mi niko nije odgovorio na pitanje zašto ne bismo ponekad mogli raditi od kuće. Kad je došla pandemija, u roku od dva dana je odjednom sve to bilo moguće, iako su stariji i tradicionalniji dotad kočili tu promjenu. Tu sam se i zapitao jesu li pripadnici generacije Z možda i u pravu kada zahtijevaju odgovore i postavljaju pitanja, nenaučeni da poštuju hijerarhiju koja je svrha samoj sebi.
Uvijek birali loše
Pored konflikta između generacija na poslu, vrlo je interesantno da i u drugim aspektima života stariji s mlađim ne funkcionišu uvijek baš najbolje. Jedan moj drug kaže kako je generacija naših roditelja uvijek između dobrog i lošeg birala ovo drugo, mada bi nepravedno bilo optužiti ih i za rat, a i za sve loše poslije rata, s obzirom da većina nije imala nikakvog utjecaja ni na šta. Tu se takođe ponavlja ista priča o odgoju mlađih, dok stariji sebe nikad ne pitaju da li oni poštuju mlađe. Kada neko napuni 40 godina, on ili ona baš i nisu više djeca, da bi im neko od 65-70 argumentovano prodavao priču o tome kako je stariji i iskusniji, a siguran sam da nam se to svima mnogo puta desilo.
Bilo kako bilo, u mnogim člancima se autori slažu da je ključ u komunikaciji između starijih, sredovječnih i mlađih, te da bi jedni drugima trebalo da objasne kako se osjećaju, te sjednu za isti sto i nađu rješenje za zajednički cilj. Međutim, za to je potrebno da svi jedni druge saslušaju, a ne da se komunikacija odvija jednosmjerno, gdje bi stariji mlađima govorili šta i kako treba, nego da uvaže ideje i onih manje iskusnih. Znajući koliko je ta generacija otporna na promjene, teško je mnogo očekivati, ali ono što je činjenica je da svaka generacija živi bolje nego prethodna, a to nije samo slučaj kada gledamo individualno jednu familiju, nego o tome govore i sve statistike, pogotovo kada se isključi element nostalgije, kada smo bili mlađi, ljepši i izdržljiviji.
Kako drugačije objasniti činjenicu da je dječija smrt nekad bila nešto sasvim uobičajeno, a da je to danas tragedija? Ko može danas reći nešto osobi koja je prošla tri rata? Ili da je prije bila velika konkurencija u poslu, a danas to ipak više nije slučaj? Zapad je sve te boljke prošao malo ranije nego naši prostori i to vjerovatno zbog demokratizacije i industrijske revolucije, ali je svejedno i kod njih danas bolje nego ikad prije. I nije to samo slučaj kod moje dvije tetke. Rijetki su primjeri gdje nije tako, a i kod nas je bilo uobičajeno da ne idu baš svi u školu, kao spomenuta Majka s početka teksta, dok je danas takva stvar uvijek izuzetak. Tetke su različite jer su živjele u dva potpuno drugačija sistema, ali boljke nerazumijevanja generacija su prisutne i u Kanadi, a i na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Razlika je samo u tome što su na Zapadu i stariji neke stvari mnogo ranije shvatili, ali je međugeneracijski gap ostao isti.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.