Dobar balans između privatnog i poslovnog je ključan za mentalno zdravlje, a sve dok nije tako, normalno je da će se ljudi suočeni sa sagorijevanjem boriti za svoje ciljeve – u cilju boljeg sutra.

Mirza Softić je nezavisni novinar iz Sarajeva. Završio je žurnalistiku na sarajevskom Fakultetu političkih nauka, a magistrirao na Univerzitetu u Amst... erdamu, i to u oblasti političkih komunikacija. Pisao je za nekoliko online i pisanih medija u regionu. Posljednjih deset godina živi na relaciji Sarajevo - Amsterdam i uglavnom se bavi turizmom, dok pored toga nastoji održati novinarsku kondiciju pisanjem u slobodno vrijeme. Izbjegava politiku i sve se češće bavi lajt temama, poput reportaža, kratkih priča, intervjua itd. Kao i svaki dijasporac, Bosnu je zavolio čim je otišao iz nje, pa onda cinično priča okolo kako nigdje Bosne nema, ali zasad se drži Zapada.
Dobar balans između privatnog i poslovnog je ključan za mentalno zdravlje, a sve dok nije tako, normalno je da će se ljudi suočeni sa sagorijevanjem boriti za svoje ciljeve – u cilju boljeg sutra.
Ne treba čuditi što postoje ljudi koji žive paralelne živote, radeći na Zapadu, a u glavi bivajući na Balkanu, ali i oni koje Balkan više ne interesuje i koji su se potpuno uklopili u svoj novi život.
Na holandskom javnom servisu emitovana je dokumentarna serija o Balkanu u kojem je ta regija prikazana sa svim svojim nedostacima i vrlinama; o seriji govori naučna istraživačica Iva Bićanić.
Amsterdam je jedan od najsigurnijih gradova u Evropi, po statistikama kriminala daleko iza engleskih, francuskih, belgijskih i njemačkih gradova; razlog tome je razbijanje getoiziranih dijelova grada.
Kada dođe do biranja škole, za djecu želite najbolje, a u Holandiji je taj izbor prilično šarolik, posebno ako živite u ne baš najpopularnijem dijelu grada, odnosno manje-više među drugim imigrantima.
Sve dok je prirodno i dok jezik ne postane tegoba, lijepo će zvučati i jedno i drugo, a tako bismo mogli i da ne odbacujemo ni voz, a ni vlak, ni tisuću, a ni hiljadu, pa ni ćirilicu, niti latinicu.
Na ulicama nema ni toliko predizbornih plakata, ni nekog pretjeranog ubjeđivanja glasačkog tijela, a posebno nema ispiranja mozga jednim te istim ljudima već nekoliko decenija.
U neke stereotipe se i povjeruje, i to uglavnom zbog loših iskustava, ali od života je potrebno uzeti najbolje, pa te stereotipe, ako već u njima ima istine, pretvoriti u nešto korisno.
Ni 30 godina poslije rata izgleda kao da se u BiH nismo opametili; i sad kad gledamo agresiju na Ukrajinu, nadamo se samo da će biti manje uništenih djetinjstava, manje uplakane djece i manje nesreće.
Ako je nešto dobro u tome što Bosna i Hercegovina ima nekoliko nivoa vlasti, to je činjenica da se od svih njih mogu tražiti novci, ali… dalek je put do toga.