Gotovo 10 mjeseci od početka izraelskog genocida u Gazi, zvanični broj ubijenih sada premašuje 40.000. Iako je i ova cifra dovoljno šokantna, ona ne uzima u obzir različite oblike smrti s kojima se Palestinci suočavaju, a koje nisu direktno uzrokovane izraelskim mecima ili bombama.
U getu Gaze, u kojem žive Palestinci, a koje je čak i američki predsjednik Joseph Biden opisao kao „čisti pakao“, Palestinci umiru od vrućine, žeđi, gladi i bolesti izazvanih opsadom koja oslabljuje Pojas.
Među ovim nezabilježenim smrtima je i smrt Inshirah Badrasawi, članice moje šire porodice. Bila je udata za rođaka mog oca, Abdelfattaha i bila je ključni dio zajednice izbjeglica iz Beit Darasa (Badrasawi znači onaj koji je iz Beit Darasa) – palestinskog sela smještenog 32 km sjeveroistočno od Gaze, koje su cionističke milicije uništile 1948.
Inshirah nije bila obična žena; bila je stub snage, hrabrosti i ljubaznosti u izbjegličkom kampu u Khan Younisu i u naselju Al-Qarara. Nakon što je Abdelfattah preminuo od srčanog udara u mladosti, sama je podigla šestero siročadi: pet dječaka i djevojčicu. Poznata po izuzetnim socijalnim vještinama i smislu za humor, Inshirah je bila zaštitno, nasmiješeno lice kampa.
Za vrijeme Prve intifade, rizikovala je život u nekoliko navrata, kako si spasila djecu od izraelske vojske i često je bivala pretučena zbog svoje hrabrosti. Jednom prilikom, kada je moj 11-godišnji brat Anwar uhapšen dok se vraćao kući iz škole, Inshirah je hrabro upala među grupu vojnika koji su ga udarali palicama. Čvrsto ga je zagrlila, štiteći ga od bolnih udaraca i vičući na sav glas: „On je moj sin, on je moj sin!“ Njeni povici su alarmirali žene iz kampa koje su brzo došle pomoći. Iako je spasila mog brata, Inshirah su slomili ruku, a imala je i brojne modrice od udaraca.
Kada su joj djeca odrasla i zaposlila se, Inshirah se preselila iz izbjegličkog kampa na komad zemlje u Al-Qarari, istočno od Khan Younisa, gdje je napravila kuću.
Anwar ju je redovno posjećivao nakon što se preselila. Oštroumna, kakva je bila, često ga je podsjećala na onaj put kada mu je spasila život, govoreći mu: „Ova posjeta dio je tvog duga prema meni jer sam ti spasila život“. Svi su se smijali njenim zadirkivanjima.
Živjela u skladu sa svojim imenom
Ovo je samo jedna od mnogih priča koje je podijelila s nama kada smo je posljednji put posjetili u julu 2023. Uprkos teškom oboljenju bubrega koje je imala i danku koji su uzimali tretmani dijalize svake dvije sedmice, i dalje je bila duhovita i vedra, dijeleći uspomene i zbijajući šale za večerom. Njen smijeh je, kao i uvijek, ispunjavao prostoriju toplinom.
Na arapskom, „inshirah“ znači radost i naša Inshirah je živjela u skladu sa svojim imenom.
Al-Qarara je jedno od prvih mjesta u koje je upala i koje je uništila izraelska vojska. Njena je kuća pretrpjela veliku štetu usljed bombardovanja, ali ona i njene četvero odrasle djece koja su živjela s njom, uspjeli su pobjeći. Utočište su potražili u kampu Khan Younis blizu bolnice Nasser, druge najveće zdravstvene ustanove u Gazi, nakon Al-Shife.
Kada je izraelska vojska opkolila bolnicu u februaru, bila je prisiljena ponovo pobjeći, ovoga puta bliže bolnici Al-Amal u Khan Younisu, koju su Izraelci ranije napali i opljačkali. Njenoj djeci je prioritet uvijek bio da budu što bliže bilo kakvoj zdravstvenoj ustanovi.
Tada smo izgubili kontakt s Inshirah i njenom djecom. Preplavili su me strah i tjeskoba, razmišljala sam o njoj bolesnoj usred genocida i ozbiljnog manjka resursa. Sjećanja na gubitak mojih roditelja usljed izraelske blokade Gaze zbog koje nisu mogli dobiti ljekarsku pomoć pojačala su moju patnju. Beskrajna bol koju smo podnosili učinila je pomisao na nju i njenu djecu još nepodnošljivijom.
Tek smo četiri mjeseca kasnije saznali šta se desilo. Moja nećakinja srela je Inshirahinu snahu blizu bolnice Nasser i saznala je da je teško bolesna. Nekoliko dana kasnije, moja porodica u Gazi čula je da je preminula. Inshirahini sinovi su na njenoj dženazi ispričali šta se tačno dogodilo.
Dok su bjesnili izraelski napadi na Khan Younis, odnoseći brojne palestinske živote, Inshirahina porodica odlučila je preseliti se u Rafah. Došli su do naselja Tal as-Sultan u Rafahu, pokušavajući ostati blizu bolnice Abu Youssef al-Najjar.
Inshirahino stanje ubrzano se pogoršavalo, pa je morala ići triput sedmično na dijalizu, ali je transport do bolnice postao noćna mora. Sanitetskih vozila je bilo sve manje i bilo je opasno koristiti ih, pa su je djeca prevozila automobilima, zaprežnim kolima, pa čak i u kolicima kroz razrovane ulice.
Vezane ruke
Suze su se slijevale niz lice njenog sina Iyada dok je prepričavao mojoj braći kako je jednom morao ustupiti iznajmljena zaprežna kola kojim je prevozio majku da prevezu tijela porodice koju su ubile izraelske okupacijske snage (IOF). Morao je napraviti težak izbor između očuvanja života i ukazivanja poštovanja mučenicima.
Inshirah je nastavila svoje mukotrpno putovanje u kolicima grbavim i razorenim putevima, što je ostavilo traga na njenom ionako krhkom zdravlju.
Zbog invazije na Rafah u maju, Inshirahina porodica se ponovo morala seliti. Pobjegli su u Al-Mawasi u Khan Younisu, ranije zoni za rekreaciju pretvorenu u zonu užasa i očaja. Inshirahina patnja se pojačala dok se borila da dođe do dijalize, ovoga puta u bolnici Al-Aqsa u Deir el-Balahu.
Ova porodica se na kraju vratila u djelimično funkcionalnu bolnicu Nasser jer im je putovanje do Deir el-Balaha bilo isuviše komplikovano. U bolnici su resursi, lijekovi i oprema često bili nedostupni ili neupotrebljivi zbog stalnog izraelskog granatiranja Khan Younisa.
Inshirah nije dobijala zdravstvenu njegu koja joj je bila potrebna uprkos najboljim naporima njene djece. Njeno zdravstveno stanje se pogoršavalo. Nije pomoglo ni što je čula da su brutalno ubijeni naš rođak Mohammad, njegova supruga Manar i sedmero male djece u njihovoj kući u Al-Qarari, pored naše razorene kuće.
Uoči Kurbanskog bajrama, Inshirah je primljena na Odjel intenzivne njege u bolnici Nasser, gdje su manjak lijekova i podrške doveli do njene smrti.
Njena djeca su na dženazi detaljno govorila o užasnim uvjetima koje je njihova majka podnosila u šatorima – ekstremna vrućina, manjak hrane i čiste vode, nedovoljno hranjivih suplemenata i potpuno odsustvo potrebne higijene, kisika i struje. Bili su uz nju, brinuli se o njoj i molili se, ali sistemsko uništavanje zdravstvenog sistema u Gazi vezalo im je ruke za nešto više od tog.
Samo jedna žrtva među mnogima
Inshirah je samo jedna žrtva među brojnim drugim usred izraelskog namjernog ciljanja zdravstvenog sektora u Gazi. Izraelska vojska je u više navrata upadala u bolnice i klinike i uništavala ih. Izraelski vojnici su se snimali kako s uživanjem uništavaju medicinsku opremu i zalihe.
Prema podacima vladinog Ureda za medije u Gazi, 34 od 36 bolnica je stavljeno van funkcije zbog izraelskih napada. Ukupno je ciljana 161 zdravstvena ustanova. Više od 500 zdravstvenih radnika je ubijeno, uključujući iskusne ljekare. Organizacija Ljekari za ljudska prava dokumentovala je više od 1.000 izraelskih napada na ljekare, pacijente, klinike i zdravstvenu infrastrukturu, što je, prema njihovim riječima „izazvalo katastrofu javnog zdravstva“.
Uništavanje medicinske infrastrukture Gaze i ubijanje medicinskog osoblja još je jedan smrtonosan pokretač izraelskog genocida. To je rezultiralo neopisivim užasom i patnjom za pacijente i njihove porodice i dovelo do brojnih smrti koje su se mogle izbjeći.
Na početku izraelskog genocidnog rata, u Gazi je bilo 350.000 stanovnika sa hroničnim bolestima poput Inshirah. Koliko ih je preživjelo 10 mjeseci „čistog pakla“ nije poznato, ali jedna procjena ljekara koji su posjetili Gazu kaže da je stvarni broj ubijenih 92.000; druga procjena stručnjaka kaže da je taj broj 186.000.
Ljudi postaju sve slabiji
Izraelsko razaranje zdravstvenog sektora, zajedno s uništavanjem sanitarne infrastrukture i izazivanjem gladi, proizvodi još hiljade hronično bolesnih Palestinaca, jer ljudi obolijevaju od bolesti od kojih postaju slabiji. Vjeruje se da je gotovo 100.000 ljudi već zaraženo hepatitisom A i većina nema pristup liječenju.
Osim toga, više od 90.000 ljudi ranjeno je u izraelskim napadima, od kojih njih 10.000 treba hitno otputovati iz Gaze da im se ukaže adekvatna pomoć. No, oni ne mogu izaći, jer nakon što je Izrael preuzeo kontrolu nad graničnim prijelazom Rafah s Egiptom, on blokira većinu evakuacija iz zdravstvenih razloga.
Uprkos očajničkim povicima civila i osudi izraelskih postupaka od agencija UN-a, Svjetske zdravstvene organizacije i medicinskih organizacija kao što su Ljekari bez granica (MSF), SAD i saveznici nastavljaju snabdijevati Izrael oružjem i zatvaraju oči pred izraelskim genocidom i razaranjem zdravstvenih ustanova u Gazi.
Groteskno je gledati predsjednika Bidena kako tvrdi da želi okončati rat, a zatim ne čini ništa povodom toga. Dok se bliži kraj njegovog mandata, čini se da će iza sebe ostaviti genocidno nasljeđe, s obzirom na to da je glavni sponzor i onaj koji je Izraelu omogućio potpuno razaranje Gaze i istrebljenje njenog naroda.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.