Penzioneri na more ne mogu ni zimi

Penzioneri s mjesečnim primanjima teško da mogu preživjeti kod kuće; svi i da hoće u januaru na Jadran – neće moći, jer su im odmarališta i hotele rasprodali ‘majstori privatizacije’.

U Federaciji BiH najniža mjesečna penzija je 290 eura, a zajamčena 350 eura; u Republici Srpskoj od 150 do 300 eura (Al Jazeera - Ilustracija)

Penzioneri na more idu zimi
Penzioneri na moru beru mimoze…

„Skandalozni“, za ta „vunena“ vremena, a 1983. je u pitanju, stihovi Elvisa J. Kurtovića (Mirka Srdića) i najava eksplozije novih primitivaca, uključujući „Zabranjeno pušenje“, nisu baš uzdrmali jugoslovensku političku, društvenu i svaku drugu scenu. Uostalom, Elvis nije rekao / napisao ništa novo, neočekivano, provokativno, subverzivno – penzići u to doba nisu mogli ni „primirisati“ Jadranu u ljetnoj sezoni.

Razloga za to bilo je više – (pre)visoke cijene za plitke džepove, radnička klasa (sve sa ženom, djecom, nerijetko s punicom i svastikom) imala je prednost, pogotovo nova „komunistička / socijalistička“ kasta, koja je, polako ali sigurno, najavljivala dramatičnu podjelu u društvu jednakosti. Ni zdravstveni bilten nije bio na strani penzionera – šta će umirovljeni na toj vrelini, nije to dobro za njihove godine, dijabetes, visok pritisak, srčane tegobe…

‘Dobro nam je, ekstra se živi’

I, logično, penzioneri su na more išli u zimskim mjesecima, kada nije bilo vrućine i gužve, kada su hoteli, odmarališta, pansioni, koji su značajnim dijelom napravljeni od novca koji su oni zaradili, bili prazniji, mirniji i, što je najvažnije, mnogo jeftiniji. A bilo je tih penzionerskih kutaka na Jadranu bukvalno na stotine, mnoga odmarališta, banje i hoteli visoke kategorije finansirani su iz njihovog, penzionog fonda, moglo se na more tada i na dugoročni kredit, i to bez kamata i žiranata…

Bilo je to davno, u neka druga vremena i kada su nas “odgajale“ druge ideologije i svjetonazori, kada je bilo više empatije, jednakosti, saosjećanja, brige za druge, pogotovo za stariju populaciju, uključujući penzionere.

A danas?

„Oni nama ne mogu malo dati koliko mi možemo malo potrošiti. I nama ne treba više, nek’ oni imaju. Kud ćeš bolje, mi, penzioneri, ekstra živimo. Ne plaćamo lijekove, struju, vodu…. Dobro nam je, nek’ ništa ne daju, nek’ oni samo imaju“, poruka je jednog sarajevskog penzionera, kojem, očito, ne manjka duhovitosti i sarkazma, mada i nije vrijeme za pošalice kada je u pitanju ova populacija.

Koliko je to konkretno novca, koliko iznose penzije od kojih „nam je dobro“ i od koji se „ekstra živi“ u Bosni i Hercegovini? U Federaciji Bosne i Hercegovine najniža mjesečna mirovina je 290 eura, a zajamčena 350 eura; u Republici Srpskoj od 150 do 300 eura. I to sve nakon što su penzije nedavno uvećane ili – kako to vlasti vole lijepo upakovati – redovno usklađene prema akontacijskom modelu, na osnovu pokazatelja o rastu bruto domaćeg proizvoda te indeksa potrošačkih cijena.

Manje ne znači i jeftinije

I nije ključ u tom „usklađivanju, akontacijama, indeksima“ i povećanju penzija za ovu godinu (u Federaciji BiH 6,55 posto, u Republici Srpskoj 9,2 posto), greška je u sistemu, kako kaže Fuke (Senad Bašić) u filmu Kod amidže Idriza. U siromašnim društvima i državama uvijek najgore prođu oni na marginama, a penzioneri to jesu.

Kad (stvarni i snažni) sindikati zagrme i najave proteste, vlast se, ako ništa drugo, zamisli, gotovo uvijek pristane na razgovore, učini ustupke, jer nije dobro kad ti na ulicama hiljade gnjevnih i ugroženih ljudi zatraži ostavku i zaprijeti „teškim mjerama“. N nakon što penzioneri, primjerice u Federaciji Bosne i Hercegovine, bez obzira što im je „dobro“ i što „ekstra žive“, najave proteste ako ne dobiju veće mirovine, jednokratnu pomoć od „vrtoglavih“ 50 do 100 eura i ako ne bude promijenjen Zakon o penzijskom / mirovinskom osiguranju, vlasti su se, vjerovatno, grohotom nasmijale.

Znaju u Vladi da cijene hrane, kućnih potrepština i komunalija dramatično rastu, kako ni dvije prosječne plate ne mogu pokriti sindikalnu potrošačku korpu, koja se procjenjuje na 1.500 eura (koliko je to penzija sramota je i pomisliti, a kamoli napisati), ali će zato ponosno izvući podatak kako je prošle godine litra jestivog ulja koštala 2,50 eura, a sada je dvostruko manje, kako su „realni efekti i kupovna moć penzionera u ovoj godini praktično veći, iako je nominalno procenat usklađivanja penzija manji u odnosu na 2023. godinu…“

Koliko su „realni efekti i kupovna moć penzionera u ovoj godini praktično veći“ najbolje znaju upravo penzioneri, koji u trgovačkim centrima, granapima, tržnicama i na pijacama svakodnevno registriraju nove, više cijene, ili iste cijene za manju količinu, gramažu. Termin zanimljivog imena – šrinkflacija – proizvođačko-trgovački marifetluk je kada, primjerice, za pakovanje keksa od 200 grama koje ste do jučer plaćali jedan euro danas dajete istu količinu novca, ali je sadržaj kutije omiljenog slatkiša umanjen za 10 posto, odnosno teži 180 grama.

‘Zovu nas ulice’

U Bosni i Hercegovini, kažu nadležni, šrinkflacija nije nezakonita, ali se ne oglašavaju hoće li i kada stati ukraj ovoj drastičnoj i sve više izraženoj, blago rečeno, nekorektnosti prema potrošačima.

Ili, mogu vam penzići, ti najrevnosniji i najrigorozniji svjedoci svakodnevnih prevara, navesti primjer kako ih pojedini trgovački lanci određenim danom u sedmici „počaste“ s popustom od 10 posto, uz pokaz penzijskog čeka. Istina, ne ide popust na sve artikle, pogotovo ne na one osnovne i najvažnije – brašno, šećer, mlijeko, ulje (koje je, ako se sjećate, duplo jeftinije nego prije), nema minus 10 posto na robu koja je već na akciji (a ima je tog dana više nego ikad), najtraženiji artikli su 20 do 30 posto skuplji nego dan ranije, a na policima gdje se nalaze voće i povrće kvalitet ponude je, kako reče jedan od kupaca, „za krivične prijave“.

„Za normalan život nije dovoljno ni više od 1.000 konvertibilnih maraka [500 eura], kamoli prosječna penzija. Ali, eto, živi se. Treba promijeniti vlast, izaći na ulicu, drugačije nema. Mislim da je dotle došlo, to ne valja, ali tako je“, poručio je penzioner iz Sarajeva. Iz strukovnog udruženja dali su rok Vladi da ispuni njihove zahtjeve do septembra.

„Ako ne bude bilo baš nikakvog razumijevanja, onda ćemo održati demokratske mirne proteste, s ciljem ne da rušimo ovu zemlju, jer smo je mi stvarali i branili, nego jednostavno da upoznamo javnost sa svim problemima penzionera koji su na margini…“

‘Kila zejtina’ je i dalje 1,30 eura

A oni koji su finansijski rušili (i još je ruše, s tendencijom beskraja) ovu zemlju, osim što im, umjesto normalne penzije, dijele mizerne iznose, uništili su i mogućnost da penzioneri na more idu (makar) zimi. Ne samo što s ovom crkavicom jedva mogu preživjeti kod kuće, nego su, sumnjivim privatizacijama, mućkama i mahinacijama, rasprodali sva odmarališta, hotele i pansione koji su desetljećima od njihovog rada i novca pravljeni.

Ipak, za utjehu, „kila zejtina“ je i dalje 1,30 eura. I koštat će toliko čak i ako umjesto jednog litra u boce počnu sipati (i prodavati) osam ili devet decilitara, A hoće, pitanje je samo ko će se i kada prvi „dosjetiti“.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Reklama