Ne zna se tačan datum rođenja Mehmeda Šakira Kurtćehajića. Zna se da se rodio 1844. godine u Bijelom Polju, tako da se u ovoj godini navršava 180 godina od rođenja ovog velikana, pionira novinarskog posla u Bosni i Hercegovini, ali i jednog od onih koji je najavio početak društvenog preporoda Bošnjaka.
Godišnjice su uvijek dobra prilika da iznova preispitamo određene stavove i vrijednosne sudove o određenim događajima, procesima i ličnostima, ali i da novim istraživanjima i publikacijama kažemo nešto novo ili bar opet skrenemo pažnju na ono već poznato, a zaboravljeno.
Šakir (ili Šaćir) Kurtćehajić je, nažalost, gotovo potpuno zaboravljen u Crnoj Gori, iako rođenjem a i tekstovima koje je pisao o rodnom Bijelom Polju, ali i ostalim mjestima u Crnoj Gori, pripada i kulturnom identitetu i pamćenju i ovog prostora. O tome koliko razumijemo značaj Kurtćehajićevog djela u Crnoj Gori najbolje govori to da nemamo nijednu ulicu niti instituciju koja nosi njegovo ime. Takođe, čak i udruženja i institucije koja okupljaju Bošnjake u Crnoj Gori nisu priredili makar jedan stručni ili naučni skup njemu u čast.
Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, svjedočimo ponavljanju onog što se već odavno zna. Rekao bih da uglavnom nema podrške, a često ni volje za ovakve poduhvate.
A do nekog sistemskog bavljenja zaslužnim koje će nepogrešivo postaviti prioritete ostaje nam podsjećanje na Kurtćehajićev lik i djelo iz onoga što nam je za sada dostupno.
Prvi novinar među Bošnjacima
Kurtćehajić se rodio u porodici koja je imala tradiciju sticanja i prenošenja znanja stoljećima. Otac mu se zvao Emin i bio je kadija u Bijelom Polju.
Kurtćehajići (što i samo prezime kazuje) su bili pismeni ljudi. Prema porodičnom predanju, došli su iz Male Azije. Od osmanskog preko austro-ugarskog do perioda Jugoslavije, Kurtćehajići su dali značajne intelektualce Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini.
Naravno, posebno mjesto pripada Mehmedu Šakiru Kurtćehajiću, prvom novinaru u Bošnjaka. Iako je živio svega 28 godina, može se kazati da je u stvaralačkom pogledu Kurtćehajić uradio posao koji daleko nadilazi prosječan ljudski vijek.
Po šturim podacima iz Kurtćehajićeve mladosti, u državnu službu je stupio u Pljevljima, a kasniju karijeru nastavio u Novom Pazaru. Kako se brzo istakao u radu, pozvan je da radnu karijeru nastavi u Sarajevu, u tom trenutku glavnom gradu Bosanskog vilajeta.
Osmansko carstvo je u vremenu u kojem živi i radi Mehmed Šakir Kurtćehajić sila u opadanju i preduzimaju se očajnički koraci za reformu i opstanak države.
Kurtćehajić je imao sreću da se tada na mjestu bosanskog valije nalazi Topal Osman paša, pristalica reformi. Upravo će u vrijeme njegove uprave 1866. godine biti osnovana vilajetska štamparija i sedmična revija na bosanskom jeziku Bosna, koja je bila zvanično glasilo vilajetske uprave. Prvi urednik lista bio je Mustafa Refet Imamović da bi početkom 1868. godine na ovu poziciju došao Mehmed Šakir Kurtćehajić.
Pod uredništvom Kurtćehajića, Bosna će informisati građanstvo o događajima u zemlji i inostranstvu. Bit će tu novosti iz kulture, vjerskog života, ekonomije, politike… S obzirom da je gotovo kompletna produkcija lista Bosna sačuvana, to je danas važno pisano svjedočanstvo o životu, društvenim i političkim prilikama Bosni i Hercegovini, dijelovima Crne Gore i Srbije. Ipak, ono što nikako ne treba zaboraviti jeste da je to bilo državno glasilo i da je samim tim i uredništvo moralo zastupati interese osnivača.
Zagovornik društvenih reformi
Šakir Kurtćehajić je bio zagovornik korjenitih društvenih reformi. Tako je ubrzo shvatio da je koncepcija lista Bosna takva da ne zadovoljava potrebe narastajuće čitalačke publike, pa se tako odlučio da osnuje list Sarajevski cvjetnik. List je izlazio sedmično, dvojezično, na turskom jeziku arebicom i ćirilicom na bosanskom jeziku.
Kao vatreni zagovornik reformi i narodnog preporoda, uviđao je svu zaostalost tadašnjeg osmanskog društva, rigidne i konzervativne stavove koji su bili zapravo najveća prepreka tome da Bosna uhvati korak sa naprednim svijetom.
Iako se divio napretku Zapada, Kurtćehajić je insistirao na očuvanju onih vrijednosti i običaja kod Bošnjaka koje je smatrao vrijednim, ali i nužnim za opstanak u onim vremenima koja je Kurtćehajić odlično predvidio.
Kurtćehajićev munjeviti društveni uspon prekinula je česta bolest tog vremena – tuberkuloza.
Po lijek se zaputio na zapad, tačnije u Beč, ali ni za tadašnje prilike, napredna medicina nije mogla naći lijek za njegovu bolest jer je u momentu kada je stigao tamo, bolest bila u poodmakloj fazi.
Mehmed Šakir Kurtćehajić je preselio u vječnost u septembru 1872. godine.
Modernista koji se vodio razumom, ali i slušao srce
Sa ove distance, od 180 godina, može se reći da je Kurtćehajić bio među prvima koji je bez kompleksa i potpuno racionalno, prihvatao kao dio svog identiteta i ono što mu je donio istok i ono što mu je donio zapad.
Kurtćehajić je preteča onih koji će kasnije simbiozu istoka i zapada, koji se baš tu u Bosni prepliću i sudaraju, smatrati prirodnom i nečim što samo može biti prednost, a nikako izvor kompleksa, odbacivanja i suprotstavljenosti.
Najkraće kazano, Mehmed Šakir Kurtćehajić je bio modernista koji se vodio razumom, ali nikada nije prestajao da osluškuje i kako mu kuca srce.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.