Veneciju tokom decembra više ne pritišću lanci masovnog turizma i galebovi slobodnije padaju na svijetlozelenu površinu mora. Na horizontima, osniježeni Alpi podsjećaju na slobodu nas, venecijanske zatočnike. Ulice se konačno prorjeđuju. Među iskusnima, pridošlim u pravom trenutku, nalaze se jedini namjerni zaljubljenici u ovaj grad. Oni, mi, Venecijanci i galebovi. Konačno.
U decembru, zrak je čist i oslobađa, a pod dnevnim svjetlom jasno se razaznaju karakteri ljudi. Ne postoje gužve i redovi ispred muzeja ili palata. Decembarsko sunce jasno osvjetljava crte lica svih venecijanskih duša. Josif Brodski kaže: „Venecija je najljepša zimi“. Arhitektura se jasno ocrtava, osim kada nije magla ili kaigo. Čudna riječ, gotovo japanska, a u potpunosti venecijanska. Označava takvu maglu, višednevnu i upornu, kad sve plovidbe usporavaju. U međuvremenu, sada, trenutak pred njen dolazak, stojim na sjevernoj rivi i posmatram Murano i San Michele, vaporetto (vodeni autobus) između njih, između grada i horizonta, tirkizne vode i Alpa, između podnevnog sunca i jasnoće, ali i magle što nadolazi.
Zimi, kada s ostrva otiču ljudi, vlasništvo nad gradom vraća se svojim stanovnicima. Venecijanci, galebovi i mi. Mi, jedna kategorija između, odrasli izvan njenih piazza i bez uspomena napucavanja lopte o fasade milenijumskih hramova, zatim studenti poneseni ljubavlju, stranci ili Italijani, putnici s namjerom, umjetnici preostali od kakvog festivala, posluga hotela i restorana što uveče žuri na stanicu, u Mestre.
Vjetar koji duva često mijenja pravac. Na njemu, apsolutno se vijori i na ovaj način nastala je i ta riječ, jedna veleljepna zastava, lav s krilima, grifon sv. Marka, na jednoj piazzi. Na njoj, pravi Venecijanci, ljudi teških ruku i od zanata, postavljaju zimske markete na otvorenom, uz grohotan smijeh ljudi odraslih u ovom lavirintu što je sada pod opsadom ledenog vjetra. Meni se uvijek činilo da su u ovom periodu najsretniji ostavljeni sami, svojim barkama i grapi ili briskoli.
Tvrda reputacija
Na ostrvu s kojeg otiču ljudi, njihova djeca odlaze u Milano ili Torino i druge gradove, na sasvim normalnim životnim putanjama, sa sasvim uobičajenim životnim zahtjevima, svime što ova ostrva, ipak, ne mogu da pruže. Oni koji ostaju, svjesni svoje žrtve, čistoga su srca. Potrebna je enormna ljubav da se živi ovdje. Imaju tvrdu reputaciju. Previše grubi za druge Italijane, nedovoljno uslužni, kažu. Ovi su ljudi moreplovci, muškarci od zanata, žene navikle na čekanja, poduzetne u ovom lavirintu i sve ih veže što odrasli su tu, pod vijorećom zastavom lava sa krilima.
Njihov karakter nije jednostavan. Primiti gosta se ne podrazumijeva i njihova se ljubav dugo i teško zaslužuje. Ne sudite im prestrogo. Ponajviše zbog toga što ih vaše mišljenje uglavnom ni ne zanima. Život ovdje zahtijeva jedan izvjestan karakter – biti lav i imati ta krila. Na jarbolima, podsjećajući na skoro pa dvomilenijumsko trajanje, ova crvena boja najjarkija je stvar što podsjeća na ljeto. A ljeto je bilo dugo i nije se prelilo u jesen, a mjeseci prije ovog trenutka bili su ispunjeni tipičnim venecijanskim aferama. Sada, one se privode kraju.
Konačno ostavljeni na miru, Venecijanci i galebovi kao da uživaju u buri, hladnom vjetru s Alpa, nanosima s Jadrana. Ljudi se opet prepoznaju po zavojitim ulicama i ovaj, sada ogoljeni, grad je kao poluispražnjena tvrđava. Jer, mnogi su otišli. Studenti dolaze i prolaze, mješovito uspješno. Osoblje hotela i restorana, ako nije osuđeno na anonimnost vlastitim nedostatkom šarma, neprimjetno se rotira, iz sezone u sezonu. U međuvremenu, usidreni brodovi prodaju povrće, poput barki s Neretve, što spuštaju se do Pelješca. Usidrene, predmet radoznalosti venecijanskih gospođa, pristižu jedni drugima prodati radicchio za euro. To je krajnje lokalna privilegija. Postoje i druge.
Kada se ovdje provede više zima, otvaraju se vrata za koja nisi znao da postoje. Sva grubost galebova i samih Venecijanaca, postaje jedan udoban kaput i njihovi pogledi te prate s nevjerovatno izbalansiranom dozom ravnodušnosti i topline. Ovo nisu ekspresivni ljudi, ali ne zamjeri im na tome. Oni su mornari za velike, bitne i duge plovidbe.
Život se vratio u normalu
Venecija, poput jednog ogromnog broda, sada je prepuštena sama sebi. Sa završetkom ljeta, život se vratio u normalu. Počele su opet tribine o neodrživosti trenutnog stanja, o invaziji turista, okupaciji Airbnba, nedostatku smještaja za radničke porodice i iskrene studente, a na kolone u prolazima i stubove bandera, opet se lijepe plakati o školi plesa, protestima za prava žitelja pod vječitim talasima turističkih opsada, stranih kompanija što otkupljuju stanove i sužavaju životni prostor na oaze beskompromisno ostajućih ljudi. Tokom jeseni, temperature su konstantno visoke i svaki dan je bio sunčan.
U taloženju pod suncem, od dolazaka pripadnika hiljadu nacija, sada se nalazimo, između alpskih horizonta i tipičnog sjeverno-jadranskog tirkiza – galebovi, Venecijanci i mi.
Svaki grad traži svoju žrtvu, ali su ovdje ljudi beskompromisni i neodustajući. Teško je sebi priznati, ali ako svemu ovome jednom dođe kraj, neće mi najviše, tako ranije i snobovski, nedostajati hramovi i palate, arhitektura i noćne iluzije. Nedostajaće mi galebovi, nedostajaće mi Venecijanci. Jednako od bijelog kamena i crvene opeke, vječni i trošni, nekako kao da su obnavljajući, ostajući pritom zauvijek postojani.
Stručnjaci pišu preopširne knjige o građevinskom materijalu temelja ovog grada. Taj temelj su ljudi. Dozvoli mi da stanem ovdje, do narednog pisma, nazad. Bez suviše riječi, jer i to je jedna venecijanska lekcija. Sa jednom jedinom kapljicom što liči na suzu, kao s jednom tačkom, ovako i ovdje.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.