Prije dvadesetak godina, jedan ponosni brat, sretno mi je objašnjavao da mu je sestra u velikoj konkurenciji dobila posao na kruzeru. Bila je to zaista rijetkost. Samo koju godinu, prije, za “Ženu 21”, intervjuisala sam Antona (Tončija) Malis, koji je kao Kanađanin (izbjegao u ratu u Edmonton,) svirao klavijature na jednom nordijskom kruzeru.
Počela sam maštati tu pojavu grandioznog hotela na vodi. Fasciniralo me sve, od tehnološkog izgleda, do života uopšte. Anton Malis član nekadašnje grupe Iver, kao profesor istorije, uz braću Ivana i Juricu (poznati muzički producent ubijen 1992.) vješto je muziku preuzeo kao profesiju. Živjeli su i u Kreševu. Družila sam se i sa njihovom mamom.
Teta Antonija uvrštena je u Udruženje slikara naivaca BiH. Organizirala sam joj izložbu 1984. koju je vidjelo više od hiljadu učenika. Ivan je i tada živio u Splitu, a njegova kćerka postala je poznata hrvatska operska diva Antonella Malis. U intervju, Tonči mi je pričao o tome kako je tad bilo nemoguće dobiti posao mladima iz BiH…no, zakon tržišta mjenja puno toga.
Vrlo brzo, tržište rada, proširilo se, te je omladina počela aplicirati na radne zadatke na brodu. Ono što me raduje, mnogi mladi našeg Vratnika, odlaze na kruzer raditi. Jedni druge hrabre za nove puteve života, ne samo da nađu svoje mjesto pod suncem, nego pomažu i roditelje. Kako izvještaji navode prosječna plata na brodu do korone bila je nešto oko 800 dolara, te se za nepunu godinu rada uštedi se na hrani i spavanju. Nažalost, iako imaju zdravstveno osiguranje pri samom kruzeru, većini njih ne piše se radni staž. A na kruzeru se puno radi. Kruzer je osvjetljen 24 sata.
Napokon…
Ovih dana dobila sam priliku za putovanje kruzeom.
”I’m sailing”, što bi pjevao Rod Steward, a krenula sam iz luke Split. Na moju veliku sreću, posjetila sam Kulturno društvo Bošnjaka “Preporod” skoro uz samu rivu i tom prilikom promovisala svoju već najavljenu knjigu “Hazreti Hatidža Kubra”, kao i slikovnicu ”Vratničke igrarije”. Zahvaljujući sjajnoj organizaciji uvaženih, Edina Nurkića, Lidije Leskur, akademika dr Stjepana Lepande, te ostalih prisutnih, imala sam nezaboravnu promociju i druženje sa našim svijetom u Splitu. I, to sam čekala, skoro deset godina. Sutradan, preko rive, stigla sam za dvadesetak minuta pred sami taj veliki ploveći hotel.
Na doku prolazite carinu, pokretnim stepenicama ulazite u brod, obrada vašeg ličnog dokumenta “brodska karta”, gotova je za nepunih pet minuta. Brodska karta nema zdravstveno osiguranje, koje putnik sam sebi plaća. Samo jedan pregled (obično mjerenje krvnog prtiska) kosta 140 eura. Ukoliko ne odete na plaćeni izlet, a želite povrat novca, treba ljekarsko, koje također košta 140 eura. I počinje vaš život na brodu. Osoblje, besprijekornog izgleda, skoro su svi mladi i lijepi, osmjeh topao, nikad vas ne napušta. Vi ste u grandioznom hotelu na vodi. To jeste bajka na vodi, no da li je svako spreman za tu bajku…!?
Liftom sam na osmom spratu, debelim itisonima postavljeni uski hodnici, dvoje se ne mogu mimoići, skromno osvjetljen zatvoren prostor, vodi vas u kabinu, no jedini dah vam dolazi klimom i ventilacijom. Shvatiš da ti je jedini “dah”…paluba, na 11. spratu. Tu su i bazeni, i bifei, restorani, picerie, grilovi…
Ulazak u brod počinje u 10.00, te stižem na doručak. Eh, tada zaboravim, onu dole komoru. Ispred vas puca luka Split, na samoposluživanju imate 10.000 raznih vrsta jela i pića, Uzimate koliko želite. Neću pisati koliko se baci te “željene”hrane. Gledala sam ja tako Split i davnih 80-tih sa brodova Liburnija i Ilirija…ali ovo je kruzer…all inclusive, što znači od 06.00 do 02.00, se jede pije, živi vrlo živo, bučno.
Mnoge porodice sa djecom već su navikle na ovaj način odmora. U kasnijem razgovoru sa časnikom (oficirom) za Restoran, saznala sam da se dnevno ispeče 800 pica, koristi 600 jaja, a iz te kuhinje se hrani oko 700 članova posade oko 2.300 putnika. Isplovili smo taj dan u 16:00, i već sutradan ujutro imali smo izlet u Veneciju. Sve savršeno isplanirano, prije toga obavezno dobivate koverte sa informacijama i planom tog dan. Prevoz šatl brodovima i autobusima čeka u svakoj luci, carinska kontrola kao na internacionalnim aerodromima. Sve funkcionira besprijekorno.
Večera nas čeka u luksuznim salama, gdje imate ličnu potrebu da izgledate otmjeno. Birate jelo po vašoj želji. U dijelovima broda određenim za razna kulturna dešavanja, možete pratiti pretstave ili slušati raznu vrstu muzike u raznim salama. Neizbježne su i plesne dvorane. Izlozi skupih brendova su ekskluzivni, a recepcije za pomoć putnicima su redovne. Bifei, kockarnice, bankomati na tim platformama su također na usluzi. Spa, fitness i centri ljepote su skoro uvijek puni.
Sljedeći izlet je štikla italijanskog poluotoka, Brandisi. Prošli smo i Ankonu. T
Sjećam se,e davne ratne 1994, transportnim UNPROFOR avionom sletila sam u Italiju. Moj dragi i plemeniti kolega Vlado Mrkić, bio mi je od velike pomoći. Znao je da će nas u Falkonari dočekati Nedžad, čiji je Alfa Romeo uz nosaće zvuka bio “vanovosvijetski”, bratski mi se obraća.
“i smo ovdje čitali o vašem tekstu u Oslobođenju o poginulom talijanskom mirotvrcu mladom Gabrielle Moreno Locatelli, i evo nas malo da vas sviju provozamo sunčanom Italijom”.
U isto vrijeme moja Snježa (rahmetli) Mulić Softić, otišla je u Rimini, i upozorila me da polahko jedem normalnu hranu, jer su mnogi završili u bolnici.
Vraćam se u sadašnjost.
I Alberobello, ostrvo Mykonas, Atina su predviđeni izleti. Pored velikog vjetra i povremene kiše, sunce je ipak pratilo naš put. Nakon osam dana plovidbe, put se završava u Splitu.
Stigla sam na jutarnji autobus za Sarajevo.
Plovite! Gledajte u beskraj neba i mora. Gledanje u vodu kažu obnavlja bubrege, a u nebo razbija vam tugu. Ja, još kašljem, od svih tih propuha, ali neka sam vidjela to nešto, što sam čekala skoro četvrt vijeka.
Ako krenete, mirno vam i sunčano more.