Jutro na pješčanoj plaži u Guaruji bilo je sunčano, valovito i bajkovito.
Dok sam u sebi ponosno likovao zbog dolaska u Brazil u pratnji nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine pred učešće na prvom velikom takmičenju u historiji naše mlade države, tadašnji selektor Safet Sušić smrknuto je gledao prema gomili igrača u plavom koja se trčeći probijala kroz gomile pijeska na jutarnjem razgibavanju na plaži pred našom bazom u hotelu Casa Grande.
Čekala nas je Argentina, prva utakmica na Mundijalu za BiH ikada. Da sve izgleda još ljepše, bh. historija se pisala na Maracani, sinonimu nogometne poezije koju su decenijama ispisivali brazilski majstori igre. Može li bolje od toga, pitao sam se. Možda i može – progovarao je neki optimizam u meni – ovo može biti samo početak.
‘Uživajmo sada’
No, Sušićeve misli, kad god bi pogledao prema nepreglednoj pučini Atlantskog okeana, bile su daleko i od optimizma i od Maracane. Iz pogleda mu se čitala zabrinutost, o kojoj je tada malo ko u deliriju zbog nastupa BiH na Mundijalu razmišljao. Niti se usudio razmišljati u trenucima koje smo s razlogom željeli živjeti punim plućima.
„Sve je sada divno, krasno… Uživamo u Brazilu, Svjetskom prvenstvu. A šta će biti kada jednom ne bude ovih igrača? Uživajmo onda…, ko zna da li ćemo ikada više doživjeti ovakvo nešto… Uživajmo“, govorio je Sušić u zanosu neočekivanog pesimizma.
Izgledalo je čudno – ko bi se tada mogao prepustiti negativnim mislima, kada smo, valjda, morali usmjeriti pogled i planove ka mnogo ljepšoj budućnosti, nakon toliko godina jada?
No, vjerovatno naš najbolji nogometaš svih vremena itekako je bio upravu, jer bi ta epizoda veoma lako mogla biti jedina blistava stranica u knjizi naše tegobne nogometne historije prepune nade, prevelikih očekivanja i razočarenja, koje bi, ako izuzmemo Brazil, uvijek iznova zatvaralo neprobojni crni krug.
Brazil je prošao, ali Papetovo predskazanje je ostalo zlokobno lebdjeti nad reprezentacijom BiH. Umjesto da taj silni zamah i njegovi marketinški i finansijski benefiti budu iskorišteni za još jače iskorake naprijed, reprezentacija BiH strmoglavo se sručila na tlo.
Deset godina poslije Papeta i Guaruje, nogometna reprezentacija BiH u Njemačkoj je doživjela potpuno poniženje. Ispraćena sa sedam golova u mreži u utakmici Lige nacija, BiH se zakucala za fudbalsko dno na koje je upozoravao Sušić, bez naznake da će se pojaviti neki feniks koji bi nas poveo ka novom ostvarenju snova, poput onih brazilskih.
Umjesto sjajne tačke, ogledalo opšte nemoći države
Nakon Brazila, desilo se upravo ono što su tadašnji „neprijatelji bh. fudbala“ nagovještavali. Odliv igrača koji su kalili umijeće u dijaspori i zajedno sa patriotizmom ga donosili u BiH, neodgovorno upravljanje i loši izbori u Nogometnom/Fudbalskom savezu BiH, prečeste smjene selektora, te zagovaranje ličnih interesa nauštrb nogometnih, u kombinaciji sa političkim trvenjima koja su podijelila Savez na one željne uspjeha i one koji ga zapravo sprečavaju, rezultirali su povratkom na nogometne margine sa kojih će ovoga puta biti mnogo teže iskočiti.
Više nema nogometaša koje smo dobijali nakon što su talent pretočili u kvalitet u velikim evropskim klubovima, poput Sergej Barbareza, Zvjezdana Misimovića, Edina Džeke, Miralema Pjanića… Nema niti nogometno kompetentnog vodstva Saveza koje bi donijelo ispravne odluke o tome kako dalje. Nema kvalitetnog omladinskog fudbala koje bi ponudilo neke buduće pjaniće ili džeke, dok se dijaspora sužava u navali novih generacija kojima BiH sve manje znači.
Uz to, nema niti političke volje za prosperitetom nogometa u BiH, a sve je to dovelo do toga da je reprezentacija Bosne i Hercegovine, umjesto najsjajnije tačke države, postala najobjektivnije ogledalo njene opšte nemoći i beznađa.
Poraz u Njemačkoj možda i ne bi bio toliko bolan da nije začinjen sa sedam golova. Također, možda bi se mogao podvesti pod incident kakav se svakome može dogoditi, pa i Brazilu, no, od njega je bolnije sve ono što mu je prethodilo i sve utakmice u kojima je BiH prosipala teško stečeni ugled, iznova rušeći naša uporna nerealno velika očekivanja.
Mentalitet neutemeljenih optimista
Kakva bi nam ona sada trebala biti? Da pobijedimo bilo koga i to, po običaju koji nalaže naš mentalitet, slavimo kao prekretnicu i novi početak? Tako će vjerovatno i biti, sa ponekom pobjedom nad mizernim protivnikom dok opet ne uslijedi novi bolan pad na zemlju koji će nas u mukama ponovo podsjetiti na ljepotu vjerovatno neponovljive brazilske rapsodije.
Pape je znao. Da li smo to i mi, obični smrtnici, tada morali znati dok smo proživljavali najljepše trenutke naše nogometne historije? Možda i nismo. Zašto kvariti sve?
No, neko drugi jeste, neko u N/FSBiH ko bi znao iskoristiti snažan vjetar u leđa koji smo imali i izgubili. Čini se da je jedino što nažalost nismo uspjeli izgubiti – Papetovo sumorno predskazanje.