Antifašista Muhamed Musić – čovjek koji je preživio Dachau

Neobjavljeni rukopis Muhameda Musića otkriva priču o partizanu i antifašisti koji je preživio nekoliko godina po zatvorima i logorima – od Crne Gore, Italije do Njemačke.

Iako je prošao put od pakla do nazad, u njemu nisu izumrli oni humani ideali o jednakosti ljudi, socijalnoj pravdi, bratstvu naroda, piše autor (Ustupljeno Al Jazeeri)

Nedavno sam dobio na čitanje od prijatelja Kemala Musića rukopis njegovog amidže Muhameda Mula Musića (1915-2004). Rukopis je naslovljen sa Sjećanja i podijeljen je u tri dijela.

Ono što šira javnost u Crnoj Gori zna jeste da je Muhamed Musić rođen 1915. godine u selu Godijevu kod Bijelog Polja. Potiče iz ugledne ulemanske porodice koja je kroz nekoliko generacija davale imame i koja je uživala ugled kod lokalnog stanovništva obje vjere. Poslije završene osnovne škole dalje školovanje je nastavio u Velikoj medresi kralja Aleksandra, gdje će drugovati, između ostalih, i sa Ćamilom Sijarićem i Rifatom Burdžovićem Tršom. Dalje školovanje će nastaviti u Beogradu gdje će završiti Pravni fakultet.

Još u Skoplju, Musić će se upoznati sa idejom komunizma i postati nepokolebljivi član Komunističke partije Jugoslavije. Zbog svojih aktivnosti još kao student postaće meta vlasti koje će ga stalno pratiti sve do sloma Jugoslavije 1941. godine.

Rukopis Sjećanja podijeljen je u tri dijela. Prvi dio počinje Musićevim povratkom u rodni kraj sa ciljem da u njemu organizuje otpor i ustanak protiv okupacionih vlasti. Musić u ovom djelu odlično opisuje stanje u Bijelom Polju i okolini. Potpuno moralno i ekonomsko posrnuće svjedoči o tome i koliko je država koja se zvala Kraljevina Jugoslavija bila na staklenim nogama i zašto se propast jedne tolike države (u Evropi tog doba Jugoslavija je bila sedma država po broju stanovnika) desila za svega 12 dana aprila 1941.godine.

Stanje i strahovi običnog naroda

Musić prikazuje stanje i strahove običnog naroda, ali i interese lokalnih vlastodržaca, koji u svakom vremenu, a posebnom smutnom odlično plivaju. Opisujući prilike u Bijelom Polju i okolini, Musić ne štedi nikoga. Ni okupatore, ni njihove saradnike, ali ni svoje drugove komuniste.

Iako do groba vjeran ideologiji komunizma, Musić nijednog trenutka u svojim sjećanjima ne prelazi iz pozicije objektivnog posmatrača u poziciji propagatora ideologije kojoj pripada. Zato je ovo djelo, iako napisano iz subjektivne perspektive, izuzetno važno i za istoriografiju.

Musić odlično demaskira sve predrasude koje vladaju u ovim krajevima na početku Drugog svjetskog rata. Iako o njemu lično imaju visoko mišljenje, mnogi ugledni članovi muslimanske zajednice Musiću okreću leđa jer je on, između ostalog po zanimanju i hodža, pristalica jedne “bogohulne” stranke.

Sa druge strane, prelaskom na teritoriju pod kontrolom partizana u okolini Berana, susreće se sa odbacivanjem od strane dijela partizana koji ga nazivaju Turčinom, zbog čega Musić često skriva svoje pravo ime.

Prvi dio Sjećanja Muhameda Musića završava se hapšenjem od strane muslimanske milicije koja će ga predati Italijanima koji će ga sprovesti u zatvor u Beranama.

Drugi dio Sjećanja prati Musićev put od zatvora u Beranama, preko zatvora u Podgorici, Cetinju, Kotoru, preko Rijeke, Kopra, Trsta, Venecije, Ankone, Riminija sve do mjesta zatočeništva u Italiji, u Sulmoni.

U kompletnom užasu Drugog svjetskog rata, iako okupatori, Italijani mi iz Musićevog Sjećanja izgledaju najhumanije od svih aktera.

Dachau – najstrašniji dio priče

Treći, i najstrašniji dio ove priče je svjedočanstvo iz koncentracionog logora Dachau, druge najveće fabrike smrti poslije Auschwitza. U njemu će Musić provesti 11 mjeseci, gdje će biti deportovan iz Italije nakon njene kapitulacije u Drugom svjetskom ratu.

Na 30-ak stranica Musić je prikazao pakao na Zemlji koji se dešavao unutar logora. Zli SS-ovci, kapoi, obični zatvorenici koji su spremni da izdaju ili ubiju samo zbog komada hljeba ili da bi živjeli dan duže. Musić će opisati i užas in vivo eksperimenata koji su vršeni u logoru.

Pakao Dachaua okončan je ulaskom saveznika u logor krajem aprila 1945. godine. Ali to nije bio kraj Musićevih muka. I pored želje da se odmah vrati u Jugoslaviju, on i ostali zatvorenici nailaze na niz prepreka. Tek će u junu 1945. godine biti organizovan prvi konvoj kojim će se preživjeli logoraši početi vraćati kući.

Sudbina je Muhamedu Musiću i pored svih životnih iskušenja namijenila dug život. Po završetku rata će se nastaniti u Beogradu. Jedno vrijeme će raditi u Ministarstvu spoljnih poslova Federativne narodne republike Jugoslavije u Moskvi. Ali zbog problema sljepila, koje je nastalo zbog mučenja i uslova boravka u logoru Dachau, Musić će morati u prijevremenu penziju.

Vjerovao da nisu izumrli humani ideali

Ostatak života Muhamed Musić će provesti u pisanju. Objaviće dva romana: Vrtlog i Mutne vode Vardara. U oba se bavi mukom običnog čovjeka koji pred naletom istorije pokušava da nađe svoje mjesto pod suncem. Posebno je interesantan roman Mutne vode Vardara u kojima Musić opisuje sudbinu iseljenika iz Sandžaka koji su se između dva rata zaputili u Tursku i čekaju vize u Skoplju. Siguran sam da je i sam Musić, s obzirom da je pohađao u tom periodu Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju, bio svjedok mnogih drama ovih nesrećnih ljudi.

Muhamed Musić je napustio ovaj svijet 16. avgusta 2004. godine u Beogradu. Imao je 89 godina. U njegovoj zaostavštini ostalo je nekoliko neobjavljenih rukopisa, među njima i Sjećanja.

Nadam se da će se ubrzo pronaći mogućnost da ovaj rukopis ugleda svjetlo dana. Pored doprinosa istoriografiji, ovo djelo je i važno jer nam svjedoči o užasu rata. Iako lišeno lirskih momenata, ono nam jasno govori jednu činjenicu: svako sa minimumom etike je u zlim vremenima na gubitku. Takođe nas uči i da dobar čovjek u tim vremenima obično nema stranu, jer je prava istina da ideale ubrzo zamijeni bespoštedna borba za vlast.

Ono što Sjećanja, kao i kasniji život otkrivaju o ličnosti samog Musića je, da, iako je prošao put od pakla do nazad, u njemu nisu izumrli oni humani ideali o jednakosti ljudi, socijalnoj pravdi, bratstvu naroda.

Muhamed Musić, čvrsto sam u to uvjeren, i pored svega što je doživio, vjerovao je da je bolji svijet od ovoga moguć i nužan.

Zašto bismo onda mi sumnjali u to?

Izvor: Al Jazeera