Sigurno ste za nju čuli, ako niste barem jednom pratili dodjelu jedne od najvažnijih nagrada uopće u svijetu. Naravno riječ je o nagradi američke Akademije filmskih umjetnosti i nauka, zlatnom kipiću koji se zove Oscar.
Možda niste zaljubljenik u sedmu umjetnost i film vam nije jedno od interesovanja, ali će se u svakom ćošku nakon razgovora o tome šta je ko gledao ili nije, kao nacionalni ponos istaći činjenica da je i jedan bosanskohercegovački film, sada već davne 2002. godine, dobio tu nagradu. Naravno, riječ je o filmu Ničija zemlja Danisa Tanovića, koji je nagrađen u kategoriji najbolji film na stranom jeziku (ovo stranom se odnosi na filmove koji dolaze izvan engleskog govornog područja).
Ako vam je i ta informacija nepoznata, onda ste barem čuli za incident kada je na ovogodišnjoj dodjeli nagrade jedan glumac “opalio” šamar drugom. To je bila udarna vijest na društvenim mrežama, pa će se dići kuka i motika koja će šamar opravdavati u ovom slučaju kao odbranu od napada jeftinog humora ili će braniti komičara koji je šalu izrekao, pravdajući njegov postupak, sada već tradicionalnim vođenjem tih i takvih manifestacija, gdje je normalno da vas voditelj, barem malo, “opere na ruke”.
Valjda se tako običnom čovjeku ispred malog ekrana, zaslijepljenom sjajem šljaštećih haljina, markiranih odijela i ostalog demonstriranja velikog broja jedinica i nula na bankovnom računu, poručuje da su i ti, odabrani, poznati i priznati, živeći svoj san, ipak obični ljudi s manama i pehovima, pa ih ni status “selebritija” od toga ne može spasiti. No krenimo od početka i nastanka same nagrade.
Ljubav prema filmu u službi profita
Ideja o uspostavljanju nagrade došla je od vlasnika producentske kuće Metro-Goldwyn-Mayer Louis B. Mayera, koji je iskoristio umjetnost i ljubav prema filmu zarad velikog profita, jer su se u to vrijeme filmovi prikazivali samo u kinima, pa će oni, koji kontrolišu produkciju i vlasnici su kinosala najviše profitirati. Ljudi se vole osjećati bitno, pa će im dodatna motivacija za rad biti borba za nagradu, koja će tako potvrditi da vrijede, a producentskim kućama donijeti basnoslovne količine novca.
Pod krinkom osnivanja organizacije koja će biti posrednik u rješavanju mogućih sporova radnika, ali bez sindikata te poboljšanju imidža filmske industrije, Mayer je stvorio poslušnike, kojima će jedini cilj postati dobijanje nagrade, a on, kao producent, moći će producirati šta želi, pa ćemo tako i danas čuti da producentske kuće zapravo kontrolišu šta će se snimati i ko će biti na velikom platnu, a glumci i režiseri su samo statisti u cijelom procesu. Zapravo, radnici koji imaju slobodu, ali samo onoliko koliko im odredi producentska kuća.
Mayer je 11. januara 1927. u hotelu Ambasador u Los Angelesu prezentovao ideju o Internacionalnoj Akademiji filmskih umjetnosti i nauka. Svi prisutni te noći, postali su članovi Akademije. Do službene objave o osnivanju “Internacionalna” je izbačena iz naziva i tako smo dobili Akademiju filmskim umjetnosti i nauka.
Prva dodjela nagrade Oscar održala se 16. maja 1929. godine u hotelu “The Hollywood Roosevelt”. Ceremonija je trajala petnaestak minuta, na kojoj se okupilo oko 270 osoba. Podijeljene su nagrade u nekoliko kategorija. Emil Jannings i Janet Gaynor su prvi glumac i glumica dobitnici Oscara, a Frank Borzage i Lewis Milestone su nagrade dobili u kategoriji režiseri. Borzage je nagradu dobio u kategoriji drama, a Milestone u kategoriji komedija. Najboljim filmom na prvoj dodjeli proglrašen je film Wings, jedini “nijemi” film koji je dobio ovu nagradu.
Jedan od najvažnijih događaja godine
Druga dodjela nagrade imala je radijsko prenošenje, a ostalo je historija. Nagrade se vrtoglavom brzinom razvila u jedan od najvažnijih događaja godine, kao i najvrijedniju filmsku nagradu. Bilo bi preopširno pisati hronološki o razvoju nagrade, ali i događajima koji su obilježili neke od ceremonija dodjele, pa ću se u nastavku teksta osvrnuti na nekoliko takvih.
Kao što je već rečeno, osnivač nagrade imao je želju da ona bude internacionalna, ali je ipak ostala američka, što će se promijeniti, ne u imenu, ali sigurno u značenju kada će se 1948. godine biti dodijeljena specijalna nagrada za najbolji “strani” film. Nagradu je dobio italijanski film Čistači cipela (Sciuscià). Ovaj način dodjele zadržat će se sve do 1956. godine, a od 1957. nagrada u ovoj kategoriji postat će službena. Prvi, službeno nagrađeni film bio je Ulica (La Strada) u režiji Federica Fellinija.
Na svečanoj dodjeli nagrada 1973. godine nagradu je dobio Marlon Brando za ulogu Vita Corleonea u filmu Kum. Ni o Brandu, a ni o filmu nije potrebno dodatno pisati. Brando je jedan od najboljih glumaca svih vremena, a Kum jedan od najboljih filmova.
No, na sceni se, umjesto Branda, pojavila glumica iz apačkog plemena Bijela Planina, Sacheen Littlefeather. U Brandovo ime odbila je nagradu zbog tretmana filmske industrije prema pripadnicima njenog naroda, ali i svih “Indijanaca” koji su dio filmske industrije, kao i protesta koji su se te godine dogodili, a poznati su kao “Okupacija Ranjenog Koljena” kada je 200 Oglala Lakota tražilo prestanak kršenja njihovih prava i optužilo tadašnjeg predsjednika SAD-a za korupciju. Brandovo odbijanje možda nije značilo ništa, ali je barem ukazalo na trenutnu situaciju i jedan glas, bitan glas, stao je na stranu onih ostavljenih od svih drugih.
Koja je patanja veća?
Na ovogodišnjoj dodjeli nagrada glumica Jessica Chastain dobila je Oscara za najbolju žensku ulogu. I dok je glumac Sean Penn pozivao na bojkot ceromonije, ukoliko ne dopuste ukrajnskom predsjedniku direktno obraćanje, pa potom zaprijetio da će svoje zlatne kipiće “istopiti”, na sceni se pojavila glumica Chastain, nagradu radosno primila, pa uz lošu glumu i pokoji jecaj, na rubu suza, govorila da je iza nas loše vrijeme, kako je pandemija ostavila mnogo posljedica i da ih treba tretirati govoreći o podizanju svijesti o samoubistvima.
To što se u tom trenutku neko dijete pod granatama u Ukrajini nada da će rat stati, a ono nastaviti putem da postane glumac vrijedan nagrade Oscar, Jessicu savršeno ne zanima, jer njen svijet je izvan našeg, običnog, mučnog i teškog, svijeta koji će veću pažnju dati jednom šamaru, koji je nonsense, a uredno će primiti šamare na svom radnom mjestu, ulici u kojoj živi, državi koju vode nesposobni i podobni, ali će podržati glumca koji će, nakon što je ošamario voditelja ovogodišnje ceremonije, nagradu i sam dobiti, pa će i on zaplakati zbog svog postupka i biti najvažniji na svijetu, tražeći da ga svi mi razumijemo, dok nam iz ratom zahvaćenih država stižu slike stradanja.
Razmislite koja je patnja veća i ko je za solidarisanje: plačljivi milioner koji na ceremoniji dodjele nagrada Oscar šamara voditelja ili uplakana lica koji imaju jednu želju – da rat stane.