Piše: Amela Jordamović
“Da li bi voljela učestvovati na jednom kongresu u Turskoj?”, upitao me Omer.
“Što baš ja”
“Potrebni su i novinari koji znaju turski. Alma će ti poslati program da vidiš o čemu je riječ. Sve se odvija u Konyi.”
“Ok, hoću onda”, odgovorih mu.
Nekoliko sati kasnije sjedila sam sa Samirom i planirala ko i kad će čuvati djecu. Pred nama je bilo obilježavanje godišnjice genocida u Srebrenici, gdje će Samir provesti nekoliko dana. Nakon toga će dobiti dva slobodna dana, slijedi vikend i taman se poklapa, kad on stigne predajem mu djecu i putujem.
Tu noć desio se teroristički napad na aerodrom u Istanbulu. Broj mrtvih i ranjenih je rastao.
“Ja ću osijediti dok se ti vratiš”, pokušavao me odgovoriti.
Nećeš, nemaš kose – bila sam uporna. I u pitanju je Konya, Mevlanin grad, grad ljubavi, grad derviša, grad susreta. Oduvijek sam htjela tamo otići.
Na istanbulskom aerodromu dočekale su nas ruže. Dobrodošlica, poruka da se ne brinemo, da neće dozvoliti još jedan napad. Kažem Arijani da sam pokušavala napraviti neku logičnu vezu između datuma napada u Turskoj.
“Mislim da sljedeći napad neće biti u Turskoj”, reče ona. Bila je u pravu. Napad u Francuskoj desiće se dan kasnije. Saznali smo detalje gledajući TRT.
Nezaboravna tri danaIz priče sam izostavila bezbrojne uspaničene poruke i pozive rodbine i prijatelja, javljanje za matične medije, poznanstva s novinarima iz Tunisa, Katara, Rusije, Turske. Također, ponudu za brak. Nusretu je za svog sina zaprosio jedan ugledni turski mislilac. Učtivo ga je odbila. Alma je nakon jednogodišnjeg izbivanja iz novinarstva, javljajući se za Al Jazeeru, ponovo osjetila da joj kuca srce. Dino nam je na panelu osvjetlao obraz, Ajdin je bio beskrajno strpljiv družeći se s Adelom, a imao je i vesele momente u busu. Uživali smo i u Arijaninim zanimljivim pričama. Sve u svemu, bila su to nezaboravna tri dana.
Put do Konye trajao je oko sat. Pred nama se ukazala velika pustinjasta ravnica, ispresijecana zelenim poljima žita. Domaćini su nas odveli u tradicionalni restoran: čudna, bijela supa, meso s kajsijama kao glavno jelo (računa se kao slano, mada je bilo slatko) i halva s orasima.
Sljedeći dan proveli smo prisustvujući panel diskusiji. Veze Balkana, Rusije s Turskom, utjecaj terorizma na turizam – bile su neke od tema. Britanski novinar s prebivalištem u Finskoj dade zanimljiv zaključak da terorizam nema prevelik utjecaj na turizam, barem ne u onoj mjeri u kojoj mi mislimo. O vezama Balkana s Turskom pričao je Dino.
Ostatak dana proveli smo obilazeći Mevlanino turbe. Na samom ulazu u harem zapahne vas miris lavande, koja proviruje iza nišana. S lijeve strane niz, nekada derviških soba u kojima je sada stalna muzejska postavka predmeta iz perioda osmanske vladavine: ručno pisani Kur'ani, stoljećima stari pribor za pisanje, košulja sultana Veleda, zatim slijedi posebna prostorija s voštanim figurama derviša okupljenih oko sinije i ognjišta ispred kojeg je staro, bakreno posuđe. U jednom ćošku su figure derviša, dok zaneseni izvode sema, poznati derviški ples. Odmah pored je i mjesto za namaz, za one koji požele baš tu da obave molitvu.
S desne strane ulazi se u prostoriju, gdje su smještena turbeta, najveće – Mevlanino, a odmah pored, turbeta njegovih učenika. U ostakljenoj vitrini Mevlanin ogrtač i kapa. Veliki broj turista, a opet mir i spokoj u svakom kutku.
Građani okupljeni na trgu pratili su situaciju [Ustupljeno Al Jazeeri]
Broj građana na ulicama polahko se povećavao kako je odmicao dan. Spontano su se formirale kolone ljudi koji su uzvikivali: “Turska je naša zemlja, tako će i ostati”. Kupile smo poklone i krenule nazad. Ljubazni mladić nam je objasnio kako da stignemo do hotela. Kartu nismo morale platiti, pojasnili su da je taj dan za Tursku praznik, svi autobusi voze besplatno.
I tu noć proveli smo spavajući dva, tri sata. Narod je ponovo bio na ulicama, živi prijenos s trgova svih većih turskih gradova, trajao je gotovo do jutra. Uz sve to saznali smo i da nam je sutrašnji let iz Konye za Istanbul otkazan. Alma je do četiri ujutro bila na aerodromu pokušavajuci da nas smjesti na neki drugi let. Bezuspješno.
Ujutro smo za Istanbul krenuli autobusom. Negdje na prvoj trećini puta saznali smo da su svi letovi iz Konye otkazani i da je došlo do obračuna vojske i policije.
Valjalo je nastaviti put. Glavobolja me mučila sve do popodne. Arijanu isto. Makedonka nam je podijelila kafetine. Almi se vrtilo pred očima, jer je nakon dva dana nespavanja, prevodila. Dino je povremeno komunicirao s kolegom Sudancem, koji je porijeklom Palestinac, a živi u Istanbulu. Ajdin i ja smo prepričavali posljednje događaje. Sejhan, Makedonka broj dva, spavala je na podu autobusa. Živost nam je, svojim komentarima, unosio Adel, o kojem su se svi zdušno brinuli. Truckanje u autobusu, kunjanje, trošenje posljednjih lira na kupovinu pišmanija tokom kratkih odmora, i na kraju smo nakon 12 sati vožnje stigli na aerodrom Ataturk u Istanbulu.
Planirani avion za Sarajevo već je bio otišao. Sljedeći je bio rano ujutro. Čekala nas je još jedna besana noc. Proveli smo je na stolicama, u kafiću s besplatnim wifijem i preskupom kafom.
Da smo iznad Bosne shvatila sam po ozarenom pogledu Saudijca koji je sjedio do prozora. “Ovo je dženet, dženet, ni Meka ni Medina, samo Bosna”, kaže mi, radostan.
U redu za provjeru pasoša nismo čekali dugo, mada je vrijeme, nakon ova tri dana izgledalo kao potpuno relativan pojam.
“Je li se tebi čini kao da smo otišli prije mjesec?”, upita me Ajdin dok smo stajali i čekali.
“Aha, baš tako”, odgovorih mu.
Izvor: Al Jazeera