Od Amerike do Kine: Zašto meso postaje sve skuplje

Cijene govedine u Kini naglo rastu. S druge strane Pacifika, stočari u Sjedinjenim Američkim Državama upozoravaju da njihov posao postaje sve neodrživiji. U Indiji uzgajivači peradi smanjuju planiranu proizvodnju jer ne mogu priuštiti stočnu hranu.

Više od 90 posto svjetskog stanovništva jede meso u nekom obliku, a kriza koja se nazire mogla bi utjecati na ono što ljudi kupuju u trgovinama i na pijacama, kuhaju kod kuće i stavljaju na trpezu.

U pozadini je lanac odluka i neizvjesnosti koji potrošači rijetko vide. Govedo se uzgaja godinama prije nego što dospije na tržište kao govedina. Peradi je potrebna hrana, čija je cijena velikim dijelom vezana uz globalna tržišta žitarica i soje. Poljoprivrednicima su potrebni zemlja, voda i vremenski uvjeti koji im omogućavaju da održe životinje na životu i da budu produktivne.

Kada se poremeti bilo koja karika tog lanca, nastane kriza koja se nekontrolirano širi.

Šta onda vrši pritisak na proizvodnju mesa i šta to znači za milijarde ljudi širom svijeta?

Smanjenje stada u Brazilu, SAD-u i Kini

Brazil, SAD i Kina tri su najveća svjetska proizvođača govedine i zajedno su zaslužni za više od polovine globalne proizvodnje. Međutim, broj grla stoke istovremeno se smanjuje u sve tri zemlje.

Prema procjeni Američkog ministarstva poljoprivrede (USDA) iz marta, ukupan broj goveda u Brazilu ove godine iznosi blizu 177,4 miliona grla, što je gotovo osam posto manje od 192,5 miliona 2024. godine.

U SAD-u je broj goveda na historijski niskom nivou.

USDA je 1. januara 2026. na farmama evidentirala 86,2 miliona goveda i teladi. Broj krava namijenjenih za proizvodnju mesa, odnosno ženki potrebnih za budući podmladak, iznosio je 27,6 miliona, što je jedan posto manje nego godinu ranije. Broj teladi u 2025. također je manji za dva posto.

U Kini je USDA u januaru 2026. procijenila broj goveda na 94 miliona, što je 14 posto manje u odnosu na 105 miliona u januaru 2024. godine.

U sve tri zemlje se i tokom 2026. očekuje pad proizvodnje govedine.

USDA predviđa da će proizvodnja govedine u Brazilu pasti dva posto, a izvoz pet posto. U SAD-u bi proizvodnja govedine ove godine mogla biti četiri posto manja nego lani. Ukupna ponuda govedine u Kini, najvećem svjetskom potrošaču i uvozniku, procjenjuje se na 12 posto ispod nivoa iz 2024. godine.

Pad domaće proizvodnje, uz manju količinu mesa dostupnog za uvoz, doveo je do snažnog rasta cijena u Kini.

Zašto opadaju stočni fondovi i proizvodnja govedine?

Razloga je više i razlikuju se od zemlje do zemlje.

Kina i Evropska unija među najvažnijim su tržištima za brazilski izvoz govedine. No, obje su uvele ograničenja na uvoz, što je obeshrabrilo brazilske proizvođače, navodi se u analizi Augusta Neta iz kompanije S&P Global. To je djelomično doprinijelo smanjenju broja grla u toj zemlji.

Brazil je, uz to, u fazi ciklusa obnove stada: uzgajivači smanjuju klanje životinja te pokušavaju očuvati krave kako bi povećali priplodni fond i obnovili stada, navodi USDA.

U SAD-u je suša pogodila 60 posto područja u kojima se uzgaja stoka, prema izvještaju Sampada Nandyja iz S&P Globala. Kako se smanjuju površine za ispašu, rastu troškovi stočne hrane.

Tri velike organizacije koje predstavljaju uzgajivače iz Teksasa, Oklahome i Kansasa ove sedmice su saopćile da racije američke imigracijske službe ICE dodatno ometaju njihove već opterećene poslove. Mesna industrija SAD-a u velikoj se mjeri oslanja na radnike useljenike.

Ako cijene rastu, zar proizvođači ne bi htjeli proizvoditi više govedine?

Teoretski – da. U praksi, visoke cijene ne znače automatski da se broj grla može brzo povećati.

Proizvodnju govedine ograničavaju biološki ciklusi, rekao je za Al Jazeeru Kenneth Foster, profesor poljoprivredne ekonomije na Univerzitetu Purdue. Proizvođaču mogu trebati godine da, nakon signala s tržišta, proširi proizvodnju i da životinje potom zaista uđu u lanac opskrbe govedinom.

Najbrži način za obnovu stada jeste zadržati ženke koje bi inače bile prodane i koristiti ih za priplod. Upravo to sada radi Brazil.

Ali to je zahtjevna ekonomska odluka: proizvođač može odmah prodati životinju po visokoj cijeni ili je zadržati za priplod i čekati novu generaciju. To znači da mora preuzeti troškove i rizike držanja životinje dok ne donese podmladak.

Zbog toga snažna potražnja i ograničena ponuda mogu potrajati čak i kada su cijene već visoke.

Primjeri SAD-a i Brazila pokazuju jedan od ključnih problema u proizvodnji mesa: prepreka ponekad nije u tehnologiji, zemlji ili novcu.

Prepreka je vrijeme.

Evropa se okreće peradi

Evropa, u međuvremenu, pokazuje drukčiju sliku. Na kontinentu se događa strukturna promjena u prehrambenim navikama potrošača.

Evropska unija je 2025. proizvela oko 42,7 miliona tona mesa. Ipak, predviđa se da će ukupna proizvodnja mesa u EU između 2025. i 2035. pasti za gotovo tri posto. Proizvodnja govedine mogla bi se smanjiti za deset posto, svinjetine za sedam posto, dok je perad izuzetak: očekuje se rast proizvodnje od pet posto.

Promjena se vidi i u potrošnji.

Do 2035. predviđa se smanjenje potrošnje govedine i svinjetine u EU, dok bi potrošnja peradi mogla porasti devet posto.

Proizvodnja govedine i svinjetine traje duže i izložena je drukčijim ekonomskim i ekološkim pritiscima. Perad se, nasuprot tome, može mnogo brže prilagoditi promjenama potražnje jer pilići dostižu tržišnu težinu za nekoliko sedmica, a ne za nekoliko godina.

Ta razlika postaje sve važnija. OECD i Organizacija Ujedinjenih naroda za hranu i poljoprivredu (FAO) očekuju da će perad u idućoj deceniji biti najbrže rastuća velika kategorija mesa na globalnom nivou, dijelom zbog niže cijene i kratkog proizvodnog ciklusa.

Evropa tako postaje primjer prilagođavanja prehrambenog sistema bez jednostavnog povećavanja proizvodnje svega. Neke vrste mesa postaju skuplje ili ih je teže proizvoditi, dok druge popunjavaju dio tog prostora.

Peradarstvo, također, ima svoje probleme, što pokazuje primjer Indije

Ipak, peradarska industrija suočava se s vlastitim izazovima, što pokazuje primjer Indije.

Veliki dio indijskog peradarskog sektora u junu je najavio planove za smanjenje proizvodnje 25 posto, nakon što je cijena sojine sačme u jednom mjesecu porasla za više od 40 posto.

Odluku je objavilo Sveindijsko udruženje uzgajivača peradi, nakon što su se proizvođači suočili s naglo većim troškovima hrane i sezonskim padom potražnje. Počeli su i smanjivati broj jata za razmnožavanje – ptica potrebnih za proizvodnju budućih generacija peradi.

Sojina sačma važan je izvor proteina u stočnoj hrani. Kada joj cijena naglo poraste, proizvođači peradi imaju tri opcije: preuzeti veće troškove, povećati cijene ili smanjiti broj ptica koje uzgajaju.

U Indiji su se odlučili za smanjenje proizvodnje.

Posljedice su se proširile i izvan pojedinačnih farmi. Reuters je u maju izvijestio da je cijena sojine sačme u Indiji u mjesec dana porasla 41 posto, na četverogodišnji maksimum od 66.000 rupija (687,5 dolara) po toni. Indija je potom otkazala ugovore o izvozu 25.000 tona sojine sačme i počela se okretati uvozu soje iz afričkih zemalja.

Pouka je jasna: potres u jednom dijelu poljoprivrednog sistema može se brzo prenijeti kroz globalni lanac opskrbe mesom.

Dok poljoprivrednici pokušavaju sačuvati egzistenciju, a porodice osigurati hranu za stolom, klimatske promjene, rast cijena, promjene prehrambenih navika i sve izraženije trgovinske prepreke zajedno mijenjaju budućnost mesa – i onoga što jedemo.