Bez ispaljenog metka: Kako Kina ruši američku hegemoniju

Svijet je iz Drugog svjetskog rata izašao s dva nova pola – Sjedinjenim Američkim Državama i Sovjetskim Savezom – nakon što je završeno razdoblje britansko-francuske dominacije. Njemačka se, poslije poraza, podjele i poniženja, povukla s međunarodne scene.

U to vrijeme Kina je završavala građanski rat pobjedom komunista nad nacionalistima i osnivanjem Narodne Republike Kine u oktobru 1949. godine, pod vodstvom Mao Zedonga, koji je ostao na vlasti više od četvrt stoljeća.

Tokom naredne četiri decenije svijet je bio zarobljen u bipolarnoj podjeli, dok je Kina ostajala po strani, posebno zbog vlastitih unutrašnjih i regionalnih pitanja. Zatim su uslijedili modernizacija i otvaranje koje je krajem 1970-ih pokrenuo Deng Xiaoping.

Kada se Sovjetski Savez raspao 1991. godine, bipolarni sistem je nestao, a počela je era nezapamćene američke dominacije. SAD je imao najveću ekonomiju, najjaču vojsku, valutu koja je upravljala svjetskom trgovinom i ekonomijom, te mrežu savezništava koja se protezala od Evrope do Azije.

Na drugoj strani svijeta, međutim, polako se oblikovala drugačija sila. Njeno najvažnije oružje bila je ekonomija. Nakon otvaranja 1978. godine, Kina je decenijama bilježila prosječni godišnji rast veći od devet posto, a gotovo osamsto miliona njenih stanovnika izašlo je iz krajnjeg siromaštva.

Početkom ovog stoljeća, ulaskom Kine u Svjetsku trgovinsku organizaciju, počeo je njen spektakularni uspon. Kineska roba preplavila je globalna tržišta, a mnogi su počeli smatrati da je Kina sljedeći pol koji će se suprotstaviti SAD-u, pa možda čak i potisnuti ga s vrha.

Razmjeri tog uspona jasno se vide u bruto domaćem proizvodu. Prošle godine američki BDP iznosio je 29.000 milijardi dolara, a kineski 19.000 milijardi. Početkom stoljeća iznosili su otprilike 10,2 hiljade milijardi dolara za SAD, naspram samo 1,2 hiljade milijardi za Kinu.

Jednostavno rečeno, kineska ekonomija je prije četvrt stoljeća bila na nivou od 12 posto američke, a danas je na gotovo 65 posto. Zato se postavlja pitanje gdje bi taj odnos mogao biti za sljedećih 25 godina – ili čak i ranije.

U drugim oblastima situacija se ne razlikuje mnogo: SAD i dalje prednjači, ali razmjeri kineskog napretka govore da bi se odnos snaga mogao snažno promijeniti, ako se sadašnji trendovi nastave.

Industrija i tehnologija

Industrija je ključni kineski adut. U jednoj generaciji zemlja se transformirala iz baze za proizvodnju jeftine robe u cjelovit industrijski sistem koji proizvodi mašine, elektroniku, automobile, baterije, opremu za obnovljivu energiju i proizvode potrebne fabrikama širom svijeta.

Vrijednost kineskog izvoza robe 2025. približila se iznosu od 3,8 hiljada milijardi dolara. Kina je posljednjih godina držala blizu 15 posto vrijednosti ukupnog svjetskog izvoza.

Iako je kineski izvoz prema SAD-u prošle godine opao zbog američkih carina, Peking je to nadoknadio širenjem prodaje u Evropi, Aziji i ekonomijama u razvoju. Time je pokazao da carine mogu promijeniti trgovačke pravce, ali ne mogu izolirati ogromnu kinesku izvoznu mašinu.

Kineska nadmoć još je vidljivija u industrijama budućnosti. Prošle godine proizvela je gotovo tri četvrtine električnih automobila u svijetu – otprilike 16 miliona od globalno proizvedena 22 miliona vozila. Također proizvodi više od 80 posto litijskih baterija na svijetu.

U lancima proizvodnje solarne energije Kina je dominantni dobavljač. Međunarodna agencija za energiju procijenila je da je 2024. držala gotovo 85 posto lanca solarne proizvodnje, dok njen udio u proizvodnji silicijskih pločica za solarne panele doseže 95 posto.

Tokom gotovo jednog stoljeća SAD je svoju snagu i prosperitet gradio na industrijskoj superiornosti i izuzetnoj sposobnosti da izmišlja, razvija i primjenjuje tehnologiju. Danas tu osnovu ozbiljno ugrožava rastuća konkurencija, naročito kineska.

Zato se na Zapadu sve češće govori o „drugom kineskom šoku“. Za razliku od prvog, koji se odnosio na jeftini izvoz, novi šok predstavlja kineska tehnološka nadmoć.

Kina otvoreno teži globalnom vodstvu u naprednim industrijama: umjetnoj inteligenciji, računarstvu, svemiru, obnovljivoj energiji i biotehnologiji.

Profesor Jack Sullivan, šef Kissingerove katedre za državnu upravu i globalni poredak na Harvard Kennedy Schoolu, u tekstu za Foreign Affairs navodi da je Kina do tog napretka došla izgradnjom širokog, decentraliziranog sistema inovacija finansiranog uz podršku države. Kapital se usmjerava u prioritetne tehnološke sektore, dok se kompanije podstiču na oštru konkurenciju.

Tako je Kina stvorila tržište pod kontrolom države, uz sposobnost svojih kompanija da grade proizvodne kapacitete veće od onih koje imaju američke kompanije i njihovi saveznici te da preplave tržišta proizvodima prije nego što konkurenti uspiju povećati proizvodnju.

Peking je taj pristup koristio i za kontrolu nad strateškim lancima opskrbe, a time i za geopolitički pritisak na rivale. Tako je prošle godine ograničio izvoz rijetkih minerala prema Washingtonu, što je, prema tekstu, primoralo predsjednika Donalda Trumpa da smanji visoke carine na kinesku robu. Sličan pristup Kina je primijenila i prema Japanu 2010. godine.

Dok je Kina jačala industrijski kapacitet, Washington je dopustio da veliki dio njegove proizvodne baze ode u inozemstvo. Kao posljedicu toga, SAD je platio visoku cijenu odvajanja inovacija od proizvodnje: premještanjem tvornica izgubio je dio kvalificirane radne snage i znanja potrebnog za brzu proizvodnju velikog obima.

Sullivan, koji je bio američki savjetnik za nacionalnu sigurnost od 2021. do 2025, upozorava da bi SAD, ne promijeni li kurs, mogao izgubiti tehnološku prednost, a s vremenom i šire globalno vodstvo u korist Kine.

Oružje rijetkih minerala

Ako postoji sektor u kojem Peking može „ugušiti“ svoje velike konkurente, uključujući SAD, onda su to rijetki zemni elementi.

Kina proizvodi gotovo 60 posto rijetkih zemnih elemenata koji se koriste u proizvodnji magneta, ali njena kontrola je mnogo veća kada je riječ o rafiniranju i preradi – otprilike 90 posto.

Upravo je to najosjetljivija tačka. Nije dovoljno imati rudnik; potrebno je moći razdvojiti, pročistiti i pretvoriti minerale u industrijske komponente. U toj oblasti Kinu je teško zaobići.

Tokom trgovinskog sukoba s Washingtonom prošle godine, Kina je ograničila izvoz sedam teških rijetkih zemnih elemenata. To je izazvalo velike poremećaje u lancima opskrbe, dok su zapadne industrijske kompanije upozoravale da bi morale smanjiti ili privremeno obustaviti proizvodnju.

Međunarodna agencija za energiju procijenila je da bi potpuna primjena šireg kineskog ograničenja mogla ugroziti industrijsku proizvodnju izvan Kine. Iako je Kina proširena ograničenja suspendirala do novembra, zabrinutost je ostala.

Paradoks je u tome što Washington putem finansijskog sistema, dolara i sankcija može zatvarati vrata finansiranja svojim protivnicima. Peking, s druge strane, u pojedinim sektorima može kontrolirati materijale koji su tim protivnicima potrebni da proizvode avione, automobile, čipove i oružje.

Savezništvo bez formalnih saveza

SAD i dalje ima jasnu prednost u vojnim savezima: NATO, bliske odnose s Japanom, Južnom Korejom, Australijom i drugim državama, kao i stotine vojnih baza i objekata širom svijeta.

Kina nema ništa slično i, čini se, ne pokušava kopirati taj model. Umjesto toga, odabrala je izgradnju fleksibilnih političkih i ekonomskih krugova saradnje, koji državama omogućavaju da sarađuju s njom bez nužnog pretvaranja u saveznike u zapadnom smislu.

Kroz BRICS, Šangajsku organizaciju za saradnju i inicijativu „Pojas i put“, Peking gradi široku mrežu odnosa s državama koje možda ne žele biti kineski saveznici, ali isto tako ne žele potpuno ovisiti o Sjedinjenim Američkim Državama.

BRICS se posljednjih godina proširio novim članicama, dok Šangajska organizacija okuplja Kinu, Rusiju, Indiju, Iran, Pakistan i druge zemlje.

Ti forumi nisu „kineski NATO“ i opterećeni su unutrašnjim nesuglasicama. Ipak, Pekingu daju nešto izuzetno važno – međunarodne platforme koje Washington ne kontrolira.

Tiho širenje u Latinskoj Americi

SAD je Latinsku Ameriku dugo smatrao svojim „dvorištem“, pa mu kineski prodor u tom prostoru izaziva zabrinutost. Američka strategija nacionalne sigurnosti iz Trumpovog prvog mandata, objavljena 2017, upozoravala je da Kina nastoji „uvesti regiju u svoju orbitu kroz investicije i kredite koje predvodi država“.

Kina je privukla pažnju velikim projektima, poput luke Chancay u Peruu, kojom upravlja velika kineska brodarska kompanija, te brane Coca Codo Sinclair u Ekvadoru, koju je također izgradila Kina.

No, prema analizi Foreign Affairsa, Kina je promijenila strategiju u Latinskoj Americi. Više se ne oslanja prvenstveno na višemilijardske projekte radi jačanja utjecaja na zapadnoj hemisferi, već pokušava učvrstiti prisustvo kroz manje i diskretnije projekte.

Kineske kompanije razvijaju projekte eksploatacije litija u više argentinskih pokrajina, upravljaju svim mrežama distribucije električne energije u peruanskoj prijestolnici i isporučuju policijsku opremu i sisteme nadzornih kamera brojnim općinama Latinske Amerike.

Tokom druge decenije ovog stoljeća Kina je uložila milijarde dolara u infrastrukturu Latinske Amerike: luke, velike brane, pa čak i projekt transkontinentalne željeznice koja bi trebala povezati peruansku pacifičku sa brazilskom atlantskom obalom – koji još nije realiziran.

Ulaganja su bila dio inicijative „Pojas i put“, kroz koju je Peking trošio velike svote na projekte u zemljama globalnog juga. Ciljevi su bili osigurati opskrbu ključnim sirovinama, otvoriti tržišta kineskim kompanijama i ekonomsku težinu pretvoriti u diplomatska savezništva, uključujući uvjeravanje država koje priznaju Tajvan da priznanje prenesu na Peking.

Početkom ove decenije Kina je, posebno na zapadnoj hemisferi, promijenila pristup. Zaključila je da su veliki projekti skupi i izazivaju negativne geopolitičke reakcije, pa se usmjerila na ono što naziva „malim, ali lijepim projektima“: ulaganja koja ne traže upadljivo kinesko prisustvo, a istovremeno su popularna među lokalnim stanovništvom i s vremenom stvaraju snažnu povezanost s Kinom.

Kinesko djelovanje u Africi

Sličan obrazac postoji i u Africi. Trgovinska razmjena Kine s afričkim kontinentom dostigla je rekordnih 348 milijardi dolara 2025. godine, u odnosu na blizu 296 milijardi godinu ranije.

Od maja 2026. Peking je proširio bescarinski tretman na 53 afričke države s kojima održava diplomatske odnose, čime jača sliku Kine kao alternativnog tržišta za afričke ekonomije.

Kina ostaje najveći ekonomski partner Afrike, a izvještaji govore da na kontinentu trenutno posluje više od 10.000 kineskih kompanija u različitim sektorima.

Prema studiji Al Jazeerinog centra za studije, Kina je najveći bilateralni kreditor Afrike. Kineski zajmodavci su između 2000. i 2023. odobrili više od 182 milijarde dolara kredita za 49 afričkih vlada i sedam regionalnih zajmoprimaca.

Studija zaključuje da rast kineskog političkog utjecaja prati ekonomsko širenje: od klasičnih diplomatskih odnosa i finansijskih ulaganja prema aktivnijem angažmanu kroz institucionalne inicijative, odnose s vladajućim strankama te sve veću ulogu u posredovanju u afričkim sukobima.

Inicijativa „Pojas i put“ je strateška platforma za jačanje političkog utjecaja kroz infrastrukturu i finansijsku podršku, dok rastuće kinesko vojno prisustvo i ugovori o prodaji oružja dodatno podržavaju taj cilj.

Mekana moć

„Kina nastavlja jačati svoje rezerve meke moći, dok SAD vlastite rezerve potkopava sam“, navodi se u ovogodišnjem izvještaju Carnegiejeve fondacije, koji su pripremili direktor programa za Bliski Istok Amr Hamzawy i njegova kolegica Katherine Selv.

Još glasnije upozorenje stiglo je od američkog istraživačkog centra Pew, koji je objavio da Kina prvi put uživa pozitivniji imidž od SAD-a. Istraživanje je obuhvatilo više od 42.000 ispitanika u 36 država.

Američko Vijeće za vanjske odnose smatra da ti rezultati više pokazuju slabljenje američke meke moći nego uspon kineske. Stručnjak tog vijeća Yanzhong Huang podsjeća da je tokom dvije decenije jedno Pewovo otkriće bilo gotovo nepromjenjivo: svijet je na SAD gledao pozitivnije nego na Kinu. Posljednja anketa pokazuje da je to doba završeno.

To, međutim, nije sasvim novo. Gallupovi podaci za 2025. pokazuju da je prosječna stopa odobravanja Kine iznosila 36 posto, naspram 31 posto za SAD, u više od 130 zemalja. To je najveća prednost Kine u skoro 20 godina Gallupovog mjerenja.

Pewovo istraživanje donijelo je i drugi upečatljiv podatak: u 20 država koje Pew prati svake godine od 2023, prosječno povjerenje u kineskog predsjednika Xi Jinpinga bilo je za deset procentnih poena veće od povjerenja u američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Huang smatra da su ono što opisuje kao „Trumpove autoritarne sklonosti“ ozbiljno narušile imidž Washingtona, ali dodaje da je oporavak moguć pod boljim budućim administracijama.

Stručnjaci kao glavne faktore slabljenja američke meke moći navode: carine koje je uvela Trumpova administracija; smanjenje američke pomoći državama i organizacijama; nestabilnost američke politike i odnos pun prezira prema saveznicima.

Nasuprot tome, kineska industrijska meka moć ostvarila je vidljive političke, ekonomske i kulturne uspjehe. Kineski razvojni model stekao je ugled i postao predmet oponašanja, a ne ismijavanja, zahvaljujući dominaciji na tržištu električnih automobila, baterija, igara i internetskih trgovina.

Pew je utvrdio da je podrška i pozitivan stav prema Kini znatno veći u ekonomijama u razvoju u Africi, Latinskoj Americi, južnoj i jugoistočnoj Aziji nego u bogatim državama. Ove godine rekordno visoke vrijednosti zabilježene su u Kolumbiji, Indoneziji, Maleziji, Meksiku, Nigeriji i Turskoj.

Istovremeno, popularnost SAD-a snažno pada u demokratijama s visokim prihodima, koje su ga nekad posebno cijenile. U Švedskoj je pala s 83 na 31 posto, a u Kanadi s 83 na 35 posto u samo tri godine.

Kako Kina dobija utjecaj i podršku država globalnog juga, a SAD gubi podršku saveznika, ta dva suprotna trenda se produbljuju – jedan napreduje, a drugi slabi.

Govor o tome da Kina „guši“ SAD ne znači da je Peking postao nova dominantna sila. Američka ekonomija i dalje je najveća, dolar i dalje dominira većinom svjetskih deviznih rezervi, dok je kineski juan još daleko iza njega.

Washington i dalje posjeduje mrežu vojnih saveza, baza i globalnog rasporeda snaga kojoj Kina nema ravnu.

Ali Kina je postigla možda i važniju stvar u ovoj fazi: suzila je prostor u kojem SAD može djelovati bez cijene.

Od minerala do baterija, od automobila do trgovine s globalnim jugom, od BRICS-a i Šangajske organizacije do meke moći, Peking je ispleo mrežu zbog koje bi njegovo odvajanje od svjetske ekonomije bilo bolno – ne samo za Kinu nego i za one koji bi takvo odvajanje pokušali nametnuti.

Kina, dakle, možda ne mora istisnuti SAD s vrha međunarodnog sistema da bi promijenila taj sistem. Dovoljno je da američku moć učini manje sposobnom da samostalno nameće volju.

Nakon perioda u kojem je Washington mogao raditi i odlučivati gotovo šta želi, sada prije toga mora razmisliti kakav bi mogao biti odgovor Kine.