‘Ubili smo’ Hrvatsku: Ništa se u poljoprivredi ne isplati proizvoditi

Idealna klima, dosta sunca, dovoljne količine vode, a uz to i plodna zemlja za koju je, kako kažu seljaci, dovoljno da se baci nešto da nikne.

Ovo je slika Hrvatske kada se govori o poljoprivredi i poljoprivrednoj proizvodnji. To su isto tako i idealni preduvjeti koji bi trebali garantirati da Hrvatska ima iznimno razvijenu poljoprivredu pri čemu proizvodi dovoljno žitarica, voća, povrća i drugih poljoprivrednih proizvoda za svoje potrebe, a da višak izvozi.

Međutim, to nije tako. Unatoč svim tim idealnim preduvjetima, o kojima brojne države svijeta mogu samo maštati, Hrvatska danas ne samo da nema dovoljno razvijenu poljoprivredu i poljoprivrednu prerađivačku proizvodnju nego bukvalno uvozi gotovo sve.

Uvoz iz cijelog svijeta

Danas su na policama trgovačkih lanaca voće i povrće iz BiH, Srbije, Mađarske, Francuske, Italije, Austrije, Njemačke, Poljske, Ekvadora, Brazila, Južnoafričke Republike, Argentine, Nizozemske, Maroka, Egipta… Uz banane, mango, limun, ananas i slične proizvode koje uvozimo jer klima u ovom dijelu Europe nije pogodna za njih Hrvatska uvozi i jabuke, kruške, krumpir, pšenicu… Uvozi gotovo sve.

U prilog tome govore i službeni podaci prema kojima se uvoz hrane u Hrvatsku znatno povećao od ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Tako je do 2013. godine u Hrvatsku uvoženo hrane u vrijednosti od dvije milijarde eura da bi taj uvoz iz godine u godinu rastao i premašio je šest milijardi eura. Ono što zabrinjava je da taj uvoz raste i dalje.

O bizarnosti svega toga govori i činjenica da Hrvatska, koja je jedna od žitnica Europe, danas uvozi čak i pšenicu pa čak i pekarske proizvode. Ista je situacija i s mesom i mesnim proizvodima, mlijekom, sirom…

Komentirajući takve podatke uvoza hrane predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore Mladen Jakopović kaže kako je to složen problem i da se on ne može objasniti samo s time da je dohodak poljoprivrednika sve manji.

„Osnovni problemi, parametri, su na dvije strane. Jedna je ona primarne poljoprivredne proizvodnje, a drugi izazovi su tržišne prirode. Što se tiče primarne poljoprivredne proizvodnje, mislim da je glavni razlog u padu proizvodnje zapravo nesređeno pitanje našeg zemljišta, kako državnog, tako i privatnog. Naime, Zakon o nasljeđivanju vrlo teško ide u izmjenu privatne pa su tako privatne parcele toliko sitne da se ne isplati proizvoditi, a sređivanje čestica košta izuzetno puno. stoga Zakon o nasljeđivanju svakako treba mijenjati“, rekao je Jakopović.

‘Promjena potrošačkih navika’

Dalje dodaje kako statistička analiza pokazuje i da Hrvatska glavninu poljoprivrednih proizvoda uvozi odakle su trgovački lanci. Dodaje i kako sve to utječe i na kvalitetu jer ne mogu biti isto kvalitetni proizvodi oni koji se uberu i odmah koriste i oni koji do odredišta putuje danima, tjednima ili mjesecima.

„Zaokret se može napraviti nacionalnim subvencijama i jačom zaštitom domaće proizvodnje. Prije svega, mi svi zajedno kao potrošači moramo mijenjati naše potrošačke navike. Moramo pogledati otkud je neka namirnica došla jer kupnjom domaćeg proizvoda sigurno će u konačnici jačati proizvodnja i te namirnice biti i dostupnije, i cjenovno prihvatljivije za naše građane“, rekao je Jakopović.

Sveučilišni profesor i ekonomski analitičar Damir Novotny kaže kako se radi o velikom problemu koji je s godinama postao kritičan te da će se neke stvari jako teško mijenjati ili promijeniti. Novotny smatra kako su problemi višeslojni ali i da su to prije svega usitnjene poljoprivredne vrlo male površine po jednom gospodarstvu koje ne omogućuju korištenje suvremene agromehanizacije i tehnike.

„Ne može se na malim poljoprivrednim površinama, kakve su u Hrvatskoj, koristiti suvremena agromehanizacija i tehnika što onda, samim tim, sve poskupljuje. Hrvatska ima jedino nešto u Baranji poljoprivrednih površina gdje se može koristiti takva mehanizacija. Već samim tim su naši poljoprivredni proizvođači u podređenijem položaju u odnosu na one velike europske poljoprivrednike koji proizvode više ali i svoje proizvode nude po povoljnijim cijenama“, rekao je Novotny.

Uništeni veleposjednici

Pojasnio je kako je u Hrvatskoj kroz posljednjih stotinjak godina bilo nekoliko događaja koji su Slavoniju i slavonske županije, koje su centar poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj, doveli u nepovoljan položaj. Podsjetio je na agrarnu reformu iz 20-ih godina prošlog stoljeća, kada su uništeni veleposjednici koji su do tada imali vrlo visoku razinu produktivnosti. Potom je, kako je rekao, došla nacionalizacija poslije Drugog svjetskog rata kada su poljoprivredne površine dodatno usitnjene. Na isti način je nastavljeno i u neovisnoj Hrvatskoj kada su svoju snagu i moć, radi daljeg usitnjavanja poljoprivrednih površina, izgubili nekadašnji divovi poput IPK Osijeka, VUPIK-a, PIK Vinkovaca…

„Na taj način mi smo usitnjavali naše poljoprivredne proizvode pa smo došli do toga da jedno poljoprivredno gospodarstvo, u prosjeku, obrađuje 4,5 hektara dok je u Austriji to 40 hektara u prosjeku. Mi smo išli na usitnjavanje, a oni na ukrupnjavanje pa zato oni danas bilježe bolje poljoprivredne rezultate nego mi, imaju razvijenu poljoprivredu od Hrvatske što je apsurdno, i oni nama izvoze niz proizvoda. Ista ta Austrija ima oko 600.000 hektara poljoprivrednih površina dok Hrvatska ima oko 1,5 milijuna. Isto tako fondovi i poticajna sredstva su desetljećima bila usmjerena prema poljoprivredi, a kada se s poticajima krenulo prema malim proizvođačima počelo se premalo ulagati u sjemenarstvo i agrotehniku. Rezultat svega toga je da Hrvatska danas ima najnižu produktivnost ratarskih proizvoda pa tako danas po hektaru proizvodimo manje nego prije 20-30 godina“, rekao je Novotny.

Dodaje i kako se u međuvremenu mijenjala i tehnologija i potrebe tako da danas Hrvatska ne proizvodi pšenicu koja je kvalitetna za pekarske proizvode nego je uvozi dok svoju, koja se koristi za stočnu hranu izvozi. Prema njegovim riječima izostaje i poljoprivredna prerađivačka industrija, koja bi dodatno povukla primarnu industriju, pa tako danas Hrvatska nema tvornica tjestenine, više sirana…

Ekonomski i fiskalni razlozi

Komentirajući porazne rezultate hrvatske poljoprivredne proizvodnje sveučilišni profesor i bivši ministar gospodarstva u Vladi RH Ljubo Jurčić kaže sve zapravo kreće od ekonomskih i fiskalnih razloga.

„Hrvatska je 1993. godina fiksirala tečaj kune što je dovelo do toga da se u Hrvatskoj ništa ne isplati proizvoditi pa tako niti poljoprivredni proizvodi. Pojašnjenja radi Hrvatska je svoj tečaj fiksirala ali iako su troškovi rasli i gomilali se on je i dalje ostao čvrst i nepromijenjen. Na taj način uvozni proizvodi, pa tako i oni poljoprivredni, su postali jeftiniji od hrvatskih koji su polako ali sigurno nestajali. Ta odluka je za hrvatsko gospodarstvo i poljoprivredu napravila više štete nego ratna agresija i šteta je to nikada nije preispitano. Što je najgore takvi smo ušli i u Europsku uniju i sada više nema mjesta za popravak“, rekao je Jurčić.

Sve to, kako je rekao, je i jedan od razloga zašto poljoprivrednici ne idu u ukrupnjavanje poljoprivrednih površina. Ističe kako bi poljoprivrednici sami krenuli u ukrupnjavanje ali ne odlučuju se za to jer znaju da se u Hrvatskoj ništa ne isplati proizvoditi.

„Mi smo ‘ubili’ Hrvatsku i blokirali. Neki su je doveli do toga da naši ljudi, jer se kod nas ništa ne isplati raditi i proizvoditi, mogu samo konobariti, ali u EU gdje odlaze dok kod nas dolaze konobariti ljudi iz siromašnih država svijeta“, istakao je Jurčić.

Kada govore o poljoprivredi u Hrvatskoj stručnjaci ističu i niz nelogičnosti oko dodjele poticaja kao i činjenicu da se vrlo često ne provjerava što tko i koliko proizvodi na poljoprivrednim površinama za koje su dobili poticaje od države. U isto vrijeme se smanjuju poljoprivredne površine koje su s nekih oko 2,5 milijuna hektara nekada pale na oko 1,5 milijuna hektara. Tu je i činjenica da nekoliko stotina tisuća hektara poljoprivrednih površina nije privedeno k svrsi, odnosno stoje zapušteni i na njima se ništa ne uzgaja.