Alma Jeftić: Zbog vraćanja prošlosti još ćemo dugo ‘plutati’ u mraku

‘U Bosni i Hercegovini se rad psihologa stavlja na margine, baš kao i mentalno zdravlje populacije’, smatra Alma Jeftić, doktorica socijalne psihologije.

Otpornost je potrebno individualno razvijati što je gotovo nemoguće u društvu u kojem se većina stanovnika bori za preživljavanje ili planira odlazak iz zemlje, kaže Alma Jeftić, doktorica socijalne psihologije (Pixsell)

„Predrasude su duboko ukorijenjene u društvu, ali to nažalost nije tako samo u Bosni i Hercegovini. Na primjer, neke od najrazvijenijih zemalja svijeta imaju te probleme, ali ih to nije spriječilo da budu u potpunosti ekonomski nezavisne“, govori Alma Jeftić, doktorica socijalne psihologije koja je trenutno, kao postdoktorantica, istraživačica na Univerzitetu u Kopenhagenu i Institutu za istraživanje mira na Internacionalnom hrišćanskom univerzitetu u Tokiju. Osim toga, Jeftić je i direktorica Odbora za mlade istraživače i studente Odjela za mirovnu psihologiju Američke psihološke asocijacije (Division 48), te osnivačica prvog konzorcija psiholoških istraživača iz zemalja u razvoju – ABRIR.

Onog trenutka kada se pojedinac izdvoji iz mase, on se utapa, kaže Alma Jeftić (Ustupljeno Al Jazeeri)

Napominje kako ne opravdava postojanje predrasuda, ali jednako tako ne opravdava i zloupotrebu predrasuda pri obrazlaganju zašto nešto ne može biti završeno na pravi način.

„Mislim da u Bosni i Hercegovini predrasude pojačavaju politički govori i manipulacije onih koji su na vlasti, a koji to iskorištavaju kako bi postigli svoje ciljeve i pri tome skrenuli pažnju stanovnika od osnovnih problema: visoke stope korupcije, odlaska mladih iz zemlje, nezaposlenosti, integracije u Evropsku uniju, siromaštva i tako dalje (lista je duga)“, kaže sagovornica.

Nije sigurna da li u Bosni i Hercegovini zaista postoji jedan proces izgradnje pomirenja koji bi mogla komentirati.

„Imamo sjajne naučnike i naučnice koji intenzivno rade na analizi i istraživanjima faktora koji utječu na proces pomirenja. Ipak, ti rezultati su često (ili gotovo uvijek) zanemareni od onih koji su na vlasti i koji bi trebali da (ako ništa drugo), pomognu taj proces. Rad pojedinaca (naučnici, pojedine nevladine organizacije koje sarađuju s istraživačima) je jako važan, ali nažalost gubi na intenzitetu i ekspanziji zbog nedostatka sredstava i podrške vlade“.

Izloženi negativnim pojavama

Potom se osvrnula i na to kakve posljedice ostavljaju ratnohuškačke politike i narativi političara.

„Radi se o dvije strane: političarima kojima pomirenje i zajednički život nije cilj i medijima koji forsiraju tu tematiku i daju joj isuviše prostora. Građani prate ono što im se nudi putem medija. Ono što trenutno dominira su političari i njihovi govori (s jedne strane) i reality show/zadruge/zvijezde i sličan nepedagoški sadržaj (s druge strane). U takvoj situaciji, svi oni koji nisu u stanju pronaći neki svoj svijet kvalitete su izloženi vrlo negativnim pojavama“, ukazuje Jeftić.

Prema njenom mišljenju, psihološka struka i praksa su jako obezvrijeđene u društvu.

„Otpornost (resilience) je potrebno individualno razvijati što je naravno gotovo nemoguće u društvu u kojem se većina stanovnika bori za preživljavanje ili planira odlazak iz zemlje. Bojim se da će, ako nekada i dođe do osvještenja onih na vlasti (ili do neke bitne promjene na bolje), Bosna i Hercegovina biti gotovo napuštena zemlja“, kaže sagovornica.

Smatra da se u Bosni i Hercegovini rad psihologa stavlja na margine, baš kao i mentalno zdravlje populacije.

„U jednom od posljednjih radova istraživala sam kako ljudi koji su preživjeli rat u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine doživljavaju pandemiju. Saznali smo da postojeći simptomi posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) mogu dodatno intenzivirati negativne doživljaje tokom pandemije, čime se povećava stres. Također, stepen izloženosti podsjetnicima na ratne traume (kao što su policijski sat, gomilanje hrane) doveo je do pogoršanja postojećih simptoma PTSP-a“.

‘Nemoguće plivati bez kolektiva’

Imajući u vidu da je i autorica knjige Društveni aspekti pamćenja. Priče o žrtvama i počiniocima iz Bosne i Hercegovine, ističe da je u tom istraživanju kombinirala kvalitativne (intervju) i kvantitativne (skale i testovi) metode, analizirajući kako osobe koje su preživjele rat, kao i nove generacije koje ne posjeduju direktno iskustvo rata iz ’90-ih, pamte taj period.

„Istraživala sam, u Sarajevu i Istočnom Sarajevu, kako su se formirala njihova sjećanja na rat i nasilje i na koje načine odmažu proces pomirenja (to jest, šta možemo uraditi kako bismo doprinijeli pomirenju). Oslanjajući se na ovo opsežno empirijsko istraživanje, analizirala sam veze između sjećanja na značajne ratne događaje, transgeneracijskog prijenosa sjećanja, pristranosti pri procjeni zločina koje su počinili članovi ‘naše’ grupe i spremnosti na pomirenje“, kaže Jeftić.

Uvjerena je da smo svi skloni da nalazimo opravdanja za bilo koja loša djela koja su počinili pripadnici „naše grupe“ (u ovom slučaju radilo se o etničkoj grupi), ali je, kako nadalje kaže, zanimljivo analizirati zbog čega to radimo i zbog čega smo skloni jednom narativu ili interpretaciji čak i onda kada znamo da postoji više objašnjenja.

„Tako na primjer, jedan student je odgovorio: ‘Znam da postoji više interpretacija ovog događaja, ali ja prihvatam ovu, jer to zagovara veći dio moje etničke grupe, a svi dobro znamo koliko je važno uklapati se i koje sve mogućnosti u smislu partijskih angažmana, zaposlenja, stipendija to donosi’. Zato sam te kolektivne narative koje zagovara većina pripadnika iste etničke grupe nazvala ‘plutajućim’. Onog trenutka kada se pojedinac izdvoji iz te mase (na primjer, promijeni narativ i interpretacije), on/ona se utapa (gubi mogućnosti za zaposlenje, stipendije…) jer je nemoguće plivati bez kolektiva“, napominje sagovornica.

Beneficije na osnovu prošlosti

Navodi i kako je pamćenje kognitivni proces koji podrazumijeva unos, obradu i zadržavanje informacija kako bi se kasnije mogle koristiti.

„Ipak, kao što je potvrdio Frederic Bartlett, ono ima i socijalnu komponentu zbog koje i biva iskrivljeno (izmijenjeno). Bartlett je tvrdio da se pamćenje nikada ne priziva onako kako je i usvojeno (u istom obliku), nego se rekonstruira uglavnom u skladu s vrijednostima i uvjerenjima pojedinca. Njegove ideje su ponovo postale popularne kada se tokom sudskih procesa shvatilo da se svjedoci ne sjećaju striktno događaja nego se prisjećaju na osnovu vlastitih rekonstrukcija, što je značilo da iskaz svjedoka nije uvijek bio tačan“.

Uzimajući u obzir da trenutno živi između Kopenhagena i Tokija u kojem je od 2019. godine, napominje da su razlike u mentalitetu – velike, ali i da trebamo voditi računa da Japan i Danska nisu savršene zemlje te da svaka zemlja ima svoje specifične probleme.

„Ranije sam govorila o predrasudama… mogla bih reći da su duboko ukorijenjene u obje zemlje. Prednost bih dala načinu na koji se Japan nosi sa svakodnevnim problemima (kojih je mnogo, od zemljotresa i cunamija do tajfuna tokom ljeta). Kada se desi neka prirodna nepogoda i uzrokuje materijalnu štetu, pravilo je da svi zajedno očiste, poprave i urede što je više moguće kako bi mogli nastaviti dalje kao da se ništa nije dogodilo. U Bosni i Hercegovini mnogi pokušavaju da dobiju beneficije na osnovu prošlosti i dosta toga nam stagnira jer smo ostali na nekom od plutajućih narativa. Jedino sami možemo i moramo naći izlaz. Ali uz korupciju, zapošljavanje podobnih a ne sposobnih i konstantno vraćanje u prošlost bojim se da ćemo još dugo plutati u mraku“, zaključuje Alma Jeftić.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada