Palestinska porodica: Naš novi početak u Sarajevu

Ahmedova porodica je počela praviti i prodavati tradicionalni palestinski hljeb.

Ahmed je s porodicom gotovo dva mjeseca tiho i neupadljivo boravio u Sarajevu (Ustupljeno Al Jazeeri)

Šestočlana porodica istaknutog palestinskog ljekara Ahmeda Shahena bila je među prvima koji su krajem novembra prošle godine iz opkoljene Gaze doputovali u Sarajevo kroz evakuaciju bh. državljana iz ratne zone. Vidno potreseni i pogođeni užasima kojima su svjedočili ukupno 44 dana, doselili su u Sarajevo i, s nemirom u srcima ali na sigurnoj teritoriji, počeli ispočetka.

Nedugo nakon useljenja, razmišljajući o egzistenciji, Ahmedova porodica je počela praviti i prodavati tradicionalni palestinski hljeb putem Instagram profila. Ideja rođena iz nostalgije i čežnje za domom stvorila je prostor u kojem je prikazan cjelokupan obim podrške koju Palestina ima u Sarajevu, ali i ostatku BiH.

Palestinski hljeb

“Moje kćerke nikada ranije nisu pravile tradicionalni palestinski hljeb“, nasmijano govori Ahmed, započinjući priču.

“U Gazi nisu kuhale. Znale su kako se naš hljeb pravi, uživale su jedući ga, ali ga nikad nisu pravile. Umjesto toga, igrale su se na ulici, mijenjale odjeću sa drugaricama i uživale u djetinjstvu i odrastanju. A onda im je, nakon što smo preselili u Sarajevo, počeo nedostajati dom. Maštale su o hljebu koji su jele odrastajući. Zatim su ga, zajedno sa svojom majkom, počele praviti u kući. Ubrzo su usavršile tehniku, pa su sve to poželjele podijeliti s drugim ljudima u Sarajevu“, govori Ahmed, dodajući kako su djevojke tada napravile Instagram profil.

Uslijedio je blagi haos, ističe. Nedugo nakon što je profil kreiran, zainteresovani građani zatrpali su ih porukama i pozivima, kroz koje su naručivali veće količine palestinskog hljeba.

“Zapratilo ih je nekoliko hiljada ljudi. Nismo stizali odgovoriti na sve poruke i pozive. Ubrzo smo morali početi razmišljati o otvorenju pekare, jer u stanu više nismo imali prostora za pravljenje tako velikih količina peciva. Na najviše poziva sam se javljao ja, jer jedini tečno govorim bosanski jezik. S druge strane, kćerke su kroz aplikacije za prevođenje jezika pažljivo i detaljno odgovarale na sve poruke“, nastavlja.

Dodaje kako su svi ljudi koji su jednom kupili palestinski hljeb, pisali ponovo i naručili veće količine za naredni dan.

“Čak i ako uzmu pet hljebova jedan dan, već za naredni dan traže isto toliko ili više. Oduševljeni su i žele pomoći. Moje kćerke, koje su ranije spavale do deset, sada jedva čekaju ustati u šest ujutro kako bi pravile hljeb i komunicirale s ljudima. Polako uče jezik i uživaju promovišući Palestinu na ovaj način“, kaže Ahmed.

Život ispočetka

Prije nego je priča o palestinskom hljebu postala viralna, Ahmed je s porodicom gotovo dva mjeseca tiho i neupadljivo boravio u Sarajevu. U stanu, koji im je nesebično ustupio Sarajlija kojeg prije dolaska u BiH nisu znali, žive od 20. novembra. Bosanski jezik naučio je kada je prije više od 30 godina kao mladić došao studirati medicinu u Sarajevu. U BiH je doselio 1987. godine, a napustio ju je tek 1995., nakon četiri ratne godine u glavnom gradu.

“Dobio sam tada mnoge ponude da ostanem, da radim u bolnicama u Sarajevu. Na te stvari sam odgovarao: ‘Rado. Volim Sarajevo, volim BiH. Ali najviše volim svoju Gazu. Idem kući’“, ističe.

Kroz razgovor tužno govori kako će ubrzo napuniti 60 godina, te kako nikada nije zamišljao da će taj period života provoditi ovako.

“Studirao sam i radio cijeli život. Zamišljao sam da ću u ovim godinama dolaziti kući bezbrižan, piti kafu u svom dvorištu i čitati novine. Zamišljao sam svoju djecu oko sebe. Mislio sam da ću uživati, jer sam to zaslužio nakon 30 godina rada. A sada sam izgubio sve i, odjednom, počinjem od nule“, emotivno govori.

Iz velike dvospratnice na obali mora, koju je svojom platom i tridesetogodišnjim radom u palestinskoj bolnici izgradio i uredio, Ahmed je s porodicom preselio u dvosobni stan u sarajevskoj kotlini.

“Prije 7. oktobra sam imao komforan život. Oko naše kuće u Gazi zasadili smo drveće limuna, narandže, mandarine i masline. Sadili smo ih od srca, jer smo željeli uživati u njihovim plodovima i ljepoti. Svakog jutra sam u zoru odlazio klanjati, a onda bih išao plivati u moru. Pri povratku bih od ribara, koji se tada vraćaju iz ranojutarnjeg pecanja, kupio svježu ribu i odlazio kući. Sve bih to završio prije sedam ujutro. A onda bih do pola osam stigao u bolnicu na posao. Školovao sam svoju djecu, gledao ih kako odrastaju. Sada, iz ove perspektive, vidim da sam tada bio car. Iako sam tada cijenio sve što sam imao, tada to nisam ovako duboko doživljavao. Ali sad to vidim. Bio sam car u svom domu“, shrvano govori.

“Imao sam svoj mali svijet. Svoju kuću, auto, posao, platu i porodicu. Svoje rutine. Lijepo se sjetiti toga, iako je sve odnio rat“.

Uprkos svemu, Ahmed ističe kako je duboko zahvalan. Najprije Bogu, a zatim i ljudima. Zahvalan na činjenici da je njegova porodica s njim. Da u svakoj sarajevskoj džamiji u koju ode klanjati, redovno čuje molitve za Gazu i Palestince. Zahvalan za krov nad glavom. Za činjenicu da od dolaska u Sarajevo uporno nailazi samo na otvorena vrata, empatiju, podršku i ljubav.

Govoreći o tome, pokazuje na čašu vode ispred sebe: „Zahvalan sam što i sada, nakon svega, ovdje gledam samo u puniju stranu čaše, a ne drugi, prazniji dio“.

Genocid u Gazi svima je otvorio oči

Ahmedova porodica je prije 7. oktobra živjela u južnom dijelu Pojasa Gaze, nedaleko od granice s Izraelom. Prije deset godina je na njihov dom bačen izraelski projektil, čiji je geler usmrtio Ahmedovog sedamnaestogodišnjeg sina.

(Ustupljeno Al Jazeeri) (Al Jazeera)

“Poginuo je na prvi dan ramazanskog Bajrama. Raketa je pala kroz naš krov u četiri ujutro, pogodivši ga u prsa, u srce“, emotivno govori, pokazujući sliku nasmijanog sina.

Dodaje kako je sretan zbog činjenice da je Al Jazeerin novinar Wael Al-Dahdouh napustio Gazu, jer ga njegovo iskustvo podsjeća na nešto što je i sam proživio.

“Posmatrao sam ga kako gubi članove porodice i nastavlja raditi. On je jako hrabar čovjek, uradio je mnogo za sve nas. Ali sretan sam što je izašao. Pretrpio je veliki gubitak, potrebno je da uzme vremena i prostora i suoči se s onim što mu se dogodilo. Kada sam izgubio sina 2014. godine, jedno vrijeme sam samo tješio druge ljude. Tek me godinu dana nakon njegove smrti pogodilo ono što se zaista desilo. Mislim da će se isto desiti i Waelu, kao i hrabrom mladom Motazu Azaizi, koji je odradio nevjerovatan posao za 107 dana boravka u opkoljenoj Gazi, ali je pritom pretrpio velike gubitke. Poginuli su mnogi članovi njegove porodice, kao i prijatelji i kolege. Obojici smo nevjerovatno mnogo zahvalni“, govori, osvrćući se na činjenicu da su Azaiza i Al-Dahdouh napustili Gazu i da trenutno borave u Dohi.

Emotivno ističe kako rat u Gazi nije počeo 7. oktobra, nego da traje godinama.

“Ovo što se dešava ne možemo ni zvati ratom, ustvari. Ovo je genocid. Maske vlasti širom svijeta pale su od 7. oktobra, mnogi su u posljednja četiri mjeseca pokazali svoje pravo lice. Demokratija više nije isto što je bila, sad vidimo kako ona zaista izgleda. Ljudska prava također. Civilizovanost čovjeka i naroda se mjeri po tome koliko cijene ljudski život, ne svoj, nego tuđi. Redovno pričamo o ljudskim pravima, govorimo kako bi trebala izgledati i zašto ih moramo poštovati. Ali mi, Palestinci, više ne vjerujemo u to. Sve ovo je i nama, ali i ostatku svijeta, otvorilo oči. Svi smo shvatili šta se zaista dešava“, kaže.

Osvrće se na činjenicu da se u Gazu svakodnevno iz različitih dijelova svijeta šalju velike donacije hrane. Nažalost, govori, gotovo ništa od toga ne uspjeva stići do Palestinaca.

“Većina kamiona bude bombardovana i prije same granice, tako su poginule desetine vozača kamiona. Oni koji stignu do granice rijetko je pređu. Sva ta hrana se kvari na ulazu u Gazu i nikad ne bude isporučena ljudima. Neke male količine koje prođu vjerovatno su puštene kako bi se napravila simbolična fotografija, da se svijetu pokaže da Palestinci dobijaju hranu. Ali istina je potpuno drugačija“, kaže.

Na koncu ističe kako je njegov dom, koji je najbliži granici s Izraelom i, samim time, napadnut na samom početku rata – danas u potpunosti sravnjen sa zemljom.

“Uspjeli smo ostvariti kontakt s rodbinom koja je još u Gazi, rekli su nam kako je sve u tom južnom dijelu u potpunosti uništeno. Naši domovi, dvorišta, sve. I da užas sutra prestane i odlučimo se vratiti, trebat će nam najmanje godinu dana da očistimo ruševine, a onda ko zna još koliko da ponovo izgradimo svoje kuće“, tužno govori.

Na proljeće žele biti kući

„Od svega što smo imali uspio sam spasiti samo laptop i eksterni disk. Srećom, na svemu tome sam imao skenirane i spašene porodične dokumente. Sve što nam sada treba ovdje, kad počinjemo ispočetka“, govori Ahmed, koji već nekoliko sedmica aktivno traži zaposlenje u Sarajevu.

“Nisam mislio da ću u ovim godinama morati raditi, ali nije mi teško. Palestinci su marljiv narod, na šta sam vrlo ponosan. Ni jedan posao nije težak i nijednog posla se ne treba stidjeti. Jedino čega se treba stidjeti jeste ako si sposoban, a ne želiš raditi“, govori, ističući kako završava potrebnu papirologiju kako bi se mogao zaposliti u jednoj od bolnica u Sarajevu.

Njegove kćerke, od kojih dvije imaju bh. državljanstvo, su u Gazi završile fakultete, te će se potruditi što prije savladati jezik, kako bi se zaposlile i pomogle porodici. Iako za sada planiraju život u BiH, ne prestaju maštati o povratku kući. Ahmed to potvrđuje kroz razgovor o Igalu, gdje je ljetovao kao student. Na naš komentar da na proljeće može ponovo posjetiti crnogorsku obalu, kratko odgovara:

“Rado, ali najviše bih se volio vratiti na moju obalu i mom moru. Mojoj Gazi“.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada