Rogelja: Rusija se pretvara u kinesku benzinsku pumpu

„Svjetski poredak nikada nije zaista stabilna stvar. Uvijek će postojati nezadovoljstvo, tihi skeptici: zemlje, organizacije ili ljudi koji rade na njegovoj promjeni. Dakle, ovo što se sada dešava nije novo“, kaže za Al Jazeeru Igor Rogelja, predavač globalne politike na University Collegeu u Londonu, kojem su u fokusu djelovanja međunarodna infrastruktura i kineska politika.

Smatra kako je to na mnogo načina nastavak dugotrajnog pada relativne moći Zapada, ali ne u vojnom smislu.

„Sjedinjene Američke Države (SAD) i njihovi evropski i pacifički saveznici poput Japana nadmašuju Kinu za faktor četiri, samo da dam primjer. Ono što mislim je više pad normativne moći. Ako pogledate na svijet iz Južne Afrike, na primjer, onda se prioriteti Zapada sada nadmeću s novim međunarodnim i domaćim utjecajima. SAD, a posebno Evropa, treba da se naviknu na ovu multipolarnost i da shvate da ako žele podršku afričkih zemalja ili Indije, moraju raditi za nju“, kaže sagovornik.

Dodaje da su nedavni odlazak američkog predsjednika Josepha Bidena u Kijeva, te zatim održani govor u Poljskoj dokaz njegove lične posvećenosti podršci Ukrajini.

„Brine me samo to da je podrška previše vezana za jednu osobu. Biden će se vrlo brzo suočiti s izborima i nema garancije da će pobijediti. Biden je iz generacije hladnoratovskih političara koji shvaćaju svjetsku politiku kao nešto odvojeno od domaćih borbi između demokrata i republikanaca, ali bojim se da njegovi protivnici to ne vide na ovaj način. Donald Trump, bivši predsjednik SAD-a, ionako ima sumnjivo blizak odnos s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, ali čini se da su čak i drugi republikanski kandidati više zainteresirani za spaljivanje knjiga i zabranu abortusa, umjesto da zadrže SAD kao zaštitnika svjetskih demokratija.“

Svi će biti gubitnici rata u Ukrajini

Prema njegovim riječima, nije lako odgovoriti na pitanje koja bi zemlja mogla najviše profitirati od rata u Ukrajini te je stava da ćemo na mnogo načina svi biti gubitnici ovog brutalnog rata.

„Mnogi ljudi bi mogli reći da će SAD i njihova vojna industrija imati koristi, ali mislim da je ovaj prijedlog previše pojednostavljen. Kina je već na neki način profitirala od rata: kupuje rusku naftu i gas uz velike popuste i izgleda da će se taj aranžman za sada nastaviti, što kineskoj ekonomiji daje prednost. Indija je na sličan način imala koristi od jeftine nafte i gasa koje Rusija više ne može prodati svojim tradicionalnim kupcima.

Dugoročno, morate se zapitati je li slaba, ali ogorčena Rusija u interesu Pekinga. Mislim da nije. Više od profitiranja jedne zemlje, rat preuređuje stvari, pokazujući skrivene snage u zemljama poput Poljske i slabosti u drugim poput Njemačke. Čini se da čak i mala država poput Estonije sada ima novu stratešku težinu jer se težište Evropske unije (EU) pomiče na istok. Ipak, to ne bih nazvao ‘profitiranjem’ od rata“, navodi Rogelja.

Kineski prijedlog rješenja za kraj rata u Ukrajini, smatra, zapravo nije mirovni plan nego je ponavljanje kineskog stava o ratu koji uključuje uobičajene reference na međunarodne norme koje se Kini sviđaju (poput suvereniteta).

„To ni na koji način ne osuđuje Rusiju za njen ilegalni i barbarski rat. Umjesto toga, zadržava svoj sud za širenje Sjevernoatlantskog saveza (NATO), postavljajući ga kao ključni kontekst koji objašnjava, ako ne i opravdava, rusku agresiju. Ne vidim to kao ozbiljan pokušaj posredovanja u mirovnom sporazumu, nego više kao rezervu dok Kina čeka da vidi šta će se dogoditi.

Rat nije dobar za Kinu. Ako Putin izgubi, to nije dobro. Ako Putin pobijedi, to također nije dobro jer bi centralna Azija mogla biti sljedeća, a Kina tamo ima ključne interese. Dakle, ovaj mirovni plan vidim kao prirodni ishod kineske politike po ovom pitanju. Vjerovatno Kina želi da se rat završi nekom vrstom neurednog mira koji će vezati i Rusiju i Zapad“, obrazlaže sagovornik.

Uhvaćeni na djelu

Komentirajući odnose između SAD-a i Kine, tvrdi da nije siguran da smo još sasvim na području Hladnog rata, ali da stvari ne izgledaju dobro.

„Čini se da su SAD odlučile da žele obuzdati Kinu i spriječiti je da postane lider u određenim područjima visokotehnološke proizvodnje, posebno u onima s jasnom vojnom primjenom. Kina također postaje sve više okrenuta prema unutra. Kineski studenti uskoro više neće morati učiti engleski, na primjer, a privatne škole koje predaju engleski su na meti niza zakona koji ograničavaju ono što mogu raditi. Jasno je da to nije dobra vijest za svijet. Posljednja stvar koju iko treba je da bude uhvaćen između dvije supersile.“

Osvrćući se na nedavno obaranje navodnih kineskih špijunskih balona, uvjeren je da i Kina i SAD aktivno i stalno špijuniraju jedna drugu.

„Ono što je važno za ove balone je da je Bidenova administracija odlučila da to objavi. Preuzeli su rizik koji se baš i nije isplatio, bilo je prilično neugodno kada se ispostavilo da je jedan od balona iz amaterskog balonarskog društva. Ne kažem da Kina ne koristi takve špijunske balone. Sudeći prema njihovoj vrlo odbrambenoj reakciji, uhvaćeni su na djelu kad je otkriven prvi balon, ali su kasnije akcije SAD to učinile manjim problemom“, ukazuje Rogelja.

Podsjeća i da Rusija i Kina nisu uvijek bile saveznice onako kako mnogi pretpostavljaju. Konstatira da je Rusija za Kinu historijski bila težak susjed te da su dvije zemlje praktično vodile rat 1969. godine.

„S ruske strane, također moramo uzeti u obzir duboko ukorijenjenu sinofobiju koja je prisutna u Kremlju. Ali taj osjećaj superiornosti je ugrožen činjenicom da je Kina dinamična, naseljena ekonomija, dok se Rusija pretvara u kinesku benzinsku stanicu. To uzrokuje razne vrste nesigurnosti. Pogotovo na ruskom Dalekom istoku, lokalni mediji na primjer već godinama vrlo negativno prate kinesku migraciju u Rusiju, iako zapravo postoji malo dokaza o masovnom prilivu stalnih migranata iz Kine.

Ipak, dvije zemlje dijele nesklonost liberalnom međunarodnom poretku kojeg predvode SAD. Za Rusiju je ta nesklonost prilično ideološka. Za Kinu je više pitanje kako bi američki poredak mogao ograničiti kineski uspon i tako ugroziti domaću stabilnost za Komunističku partiju Kine (KPK)“, smatra sagovornik.

‘Nastavak rada bez pompe i fanfara’

Analizirajući efekte kineskih infrastrukturnih ulaganja u Inicijativi Pojas i put (eng. Belt and Road Initiative, BRI), ocjenjuje da je to veoma velika i prilično nekoherentna inicijativa, pa da ni efekti nisu tako jednostavni.

„Na geopolitičkom nivou, efekt je na neki način bio kontraproduktivan za Kinu jer je usmjerio pažnju SAD-a i njenih saveznika na ono što Kina radi. Možda bi bilo pametnije da Kina jednostavno nastavi ono što je uvijek radila, ali bez pompe i fanfara. Mislim da je glavni efekat BRI-ja alternativni izvor finansiranja za projekte koji ne ispunjavaju uvijek kriterije neophodnosti i održivosti (i finansijske i ekološke).“

Mišljenja je da je za mnoge zemlje BRI bio izvor finansiranja koji je dopunio postojeća sredstva kao što su zajmovi međunarodnih razvojnih banaka poput Svjetske banke ili Evropske banke za obnovu i razvoj.

„Većina BRI projekata imala je mnogo niže standarde transparentnosti, dubinske analize (due diligence), zaštite životne sredine, tako da to nije samo pitanje apstraktnog, geopolitičkog nadmetanja. Radi se o tome kakva se energetska tranzicija dešava u Bosni i Hercegovini ili Bangladešu, o tome koja su prirodna staništa oštećena u Kazahstanu ili u Keniji“, ukazuje Rogelja.

Napominje da je Kina postala igrač u jugoistočnoj Evropi zbog svojih državnih preduzeća koja su se pojavila s kreditima bez pitanja za različite infrastrukturne projekte.

„Kina je željela da njena državna preduzeća rade na velikim građevinskim projektima u regiji i razvijaju portfelje što bi im omogućilo da se licitiraju za projekte u državama Evropske unije. Nešto što je China Road and Bridge Corporation uspio napraviti s Pelješkim mostom. Čini se da je put do takvih ponuda za sada zatvoren. U Sloveniji su, na primjer, kineske kompanije nedavno bile isključene iz ponude za željeznički projekt do luke Koper vrijedan 1,2 milijarde eura. Bez realizacije takvih projekata, uticaj Kine će nestati u budućnosti, s izuzetkom Srbije u kojoj je kinesko prisustvo dobrodošla protuteža kako zapadnom tako i ruskom uticaju“, priznaje sagovornik.

EU počinje vršiti pritisak na Srbiju

Poručuje da je Srbija i dalje jedini pravi prijatelj Kine u regionu te da iako ometena ruskom invazijom na Ukrajinu, Srbija nastavlja balansirati između „Zapada i ostatka“ u svojoj vanjskoj politici.

„Međutim, čak i u Srbiji, imidž Kine nedavno je poljuljan. Povećanje lokalnih protesta i praćenje kineskih investicija od strane civilnog društva podiglo je političku cijenu povezivanja s tim dalekim investitorima. Uslovi rada na gradilištu velike fabrike guma postali su tema nacionalne rasprave 2021. godine. Uslovi su postali toliko loši da su se predsjednik i premijer Srbije uključili da uvjere javnost da vlada poštuje prava radnika.“

Podsjeća da je i na istoku Srbije, spori sukob između lokalnih ekoloških aktivista i kineskog rudarskog giganta Zijin također eskalirao u posljednje vrijeme.

„Demonstranti su zauzeli lokalno brdo u Majdanpeku koje je predviđeno za rušenje, dok su lokalni novinari istraživali kako Zijin postupa prema kineskim rudarima. Dakle, dok će predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i njegov tim vjerovatno nastaviti pričati o dobrim odnosima, mislim da EU počinje vršiti pritisak na Srbiju da izabere stranu. Kina, za razliku od Rusije, ipak nema interesa za izolovanu Srbiju, tako da nastavak dobrih odnosa između Kine i Srbije nije nespojiv s mogućnošću (koliko god malo vjerovatne) progresivne, evropske Srbije“, ističe Rogelja.

Zaključuje kako EU konačno postaje svjesna opasnosti od ruskog uplitanja u region, a za što se treba zahvaliti i ratu u Ukrajini te je ponovni pritisak na Beograd i Prištinu da srede svoj odnos vezan i za rat.

„Ali takav pritisak mora biti popraćen uz prave poticaje i pravu ekonomsku i socijalnu politiku. Kao što vidim, najveći problem za region je depopulacija, koja bi se u kratkom roku mogla pogoršati kako barijere migracijama nestaju budućim članstvom u EU. To smo vidjeli na primjer u Hrvatskoj, ali ne toliko u Sloveniji. Ne mislim da je ta migracija toliko veliki problem za EU u cjelini, ali jeste za zemlje Zapadnog Balkana. Kako planirati nacionalnu ekonomiju kada svi vaši ljekari i medicinske sestre žele da odu? Da bi se izgradila zdrava, progresivna društva koja mogu odgovoriti na izazove dekarbonizacije ili geopolitičke konkurencije, potrebno je obratiti pažnju na osnovne društvene i političke potrebe ljudi u regionu“, završava sagovornik.