Scott Simon: Otpor i preživljavanje Sarajeva mogu biti inspiracija Ukrajincima

Ukrajina i Bosna i Hercegovina imaju ogromnu sličnost, a to je napad vanjske sile koja ih, kao demokratske i multinacionalne suverene države, želi pokoriti i nametnuti autokratsku vladavinu, ističe iskusni američki novinar Scott Simon koji je u svojoj karijeri izvještavao sa desetak ratnih poprišta i oružanih sukoba iz cijelog svijeta.

Već pet decenija se bavi novinarstvom, a dobitnik je brojnih priznanja, bilo iz sfere žurnalizma, bilo u literaturi. Za Al Jazeeru ističe kako mediji jako pomažu ukrajinskoj borbi, ali je puno i onih glasova koji govore kako ih se to ne tiče, uprkos svjetskim usklicima „nikada više“ i „nikada opet“ prisutnim od stradanja u Drugom svjetskom ratu.

Također ističe kako se scenario sarajevske opsade sa kraja proteklog vijeka, gdje se urbana sredina izolira i izdvaja od izvora hrane, električne energije i ostatka svijeta, jasno vidi u ukrajinskim gradovima poput Mariupolja.

• Nakon Bosne i Hercegovine, Sirije, Mijanmara, Jemena, pa i Ukrajine sada… riječi ‘nikada opet’, odnosno ‘nikada se ne ponovilo’ zvuče pomalo prazno, šuplje?

– Obećanje „Nikada ponovo!“ ima zaista jako tužnu historiju otkako je rečeno nakon holokausta u Drugom svjetskom ratu.

Bosna, Ruanda, Sirija, Mijanmar… pa sada i pritvorni kampovi u Kini gdje su zatvoreni milioni. Ujedinjeni narodi i većina svijeta zaista prednjači u sferi održavanja memorijalnih službi povodom pet, 10, 20 i više godina nakon genocida i masakara, gdje ponovo i iznova poručuju „nikada opet“. Sve dok ne dozvole da se ponovo desi neki masakr.

• Boravili ste u Bosni i Hercegovini tokom opsade Sarajeva i agresije na ovu balkansku državu. Da li možete povuči paralele iz tog perioda i aktuelne invazije Rusije na Ukrajinu?

– Zapravo, vidim mnoge sličnosti između Sarajeva i Ukrajine. Poravnavanje cijelih stambenih blokova sa zemljom, borba ljudi da prežive u bunkerima… Kijev, još uvijek, nije okružen kako bi bio udavljen, ugušen, kako su srpske paravojne snage radile Sarajevu. No, jasno je kako je to ruska takozvana strategija.

• ‘Opsada Sarajeva govori o svemu’ što se trenutno dešava, tako ste nedavno komentirali dešavanja u Ukrajini na Twitteru. Da li svjedočimo istom modusu djelovanja (samo značajno ubrzanom) u opkoljenom Mariupolju i drugim dijelovima Ukrajine?

– To je najkraće moguće objašnjenje. Sam Mariupolj je čak približno jednake veličine kao predratno Sarajevo. Cilj operacije izgleda da je opkoliti grad, odsjeći ga od izvora električne energije i hrane i onda ga zasuti bombama i artiljerijskom paljbom. No, kao i u Sarajevu, ljudi u gradu pokušavaju pronaći načine da opstanu, pa čak i da uzvrate.

Otvoreno mogu reći kako se nadam da će Ukrajinci uspjeti naći inspiraciju u priči o otporu i preživljavanju Sarajeva u ovim danima.

• Da li smo, kao ljudska vrsta, postali tako hladni i tako udaljeni da možemo pratiti rat u Ukrajini (kao i druge ratove poput onoga u Jemenu ili Siriji) jednostavno kao neki film koji nema nikakve veze sa našim životom. Šta se desilo sa čovječnošću, moralom…?

– Bojim se da ste u pravu. Život je prešao na ekran za mnoge, tako da kada gledamo patnje i čak zaplačemo zbog toga, ne osjećamo nešto dublje, neku želju da će se uskoro to okončati.

• Jedno pitanje se često nameće: da li su NATO, Sjedinjene Američke Države, Evropska unija dali lažnu nadu Ukrajini i Ukrajincima da će dobiti veću pomoć od saveznika u slučaju napada Rusije?

– To sada ne znam, ali ćemo sigurno saznati sa vremenom. Ovih dana smo vidjeli propast ideje Poljske da pošalje borbene mlazne avione ‘Mig 29’ Ukrajini i to nas podsjeća na veliku razliku od priče i djelovanja.

Mi živimo pored jednog pozorišta koje je sada osvjetljeno plavim i žutim svjetlima kako bi se odala počast Ukrajini. To je jedna lijepa gesta, ali je samo gesta. Za mjesec dana, da li ćemo vjerovati da su takve geste i potezi zaista pomogli Ukrajini?

• Tokom svoje dugogodišnje novinarske karijere, izvještavali ste iz mnogih ratova i sukoba širom svijeta? Gdje vam je bilo najteže, da li možete izvući neke paralele?

– Iskreno ću vam reći, Sarajevo je bilo mjesto i sukob koji me je emotivno najviše dirnuo i promijenio. To nikada nije bio, po mom iskustvu i u mom umu, „građanski rat“ između dvije ili više strana. To je bila, jednako kao sada u Ukrajini, borba slobodne, demokratske, multietničke republike da preživi neprovociranu invaziju strane sile koja je želi zauzeti i postaviti joj autokratsku vlast. Uz sve, i ta se borba mogla pratiti, čak i sa tehnologijom sa početka 1990-ih, skoro metak po metak. No, to nije mnogo pogodilo svijet i nije ga pokrenulo da djeluje sve dok nije bilo prekasno.

• Koliko medijsko prisustvo pomaže borbi Ukrajine? Izvještavanje uživo, društvene mreže, objave informacija fotografija i videa… Možda da uporedimo sa blokadom koja je prisutna u kineskoj regiji Xinjiang ili nekoj drugoj blokadi?

– Da, zaista mislim da su svi snimci mobilnim telefonima i svi glasovi koje smo čuli pomogli da se milioni povežu i prate dešavanja. Ovakva situacija, na primjer, nije moguća u pritvornim kampovima Xinjianga ili kada se govori o ubistvima i otmicama u Mijanmaru.

I ovo kod mene izaziva jednu zabrinutost. Naime, možete čuti ljude kako govore: „Zašto se toliko govori o Ukrajini, a ne o Jemenu ili o Siriji?“ Da li je to neka utrka? Znao sam čuti slične priče i glasove: „Zašto da brinem o Sarajevu, a ne o Somaliji ili Ruandi?“…

Često je tu riječ o pametnim ljudima koji nauče dovoljno kako bi sami sebe uvjerili da ne brinu. Kada je predsjednik (SAD-a Barack) Obama pokušao nametnuti „crvenu liniju“ protiv režima (Bashara) al-Assada u Siriji kako bi spriječio korištenje hemijskog oružja protiv vlastitog naroda, mogao je u redovima vlastite stranke čuti glasove koji su ga nagnali da odustane govoreći „Zašto brinuti za Siriju, a ne za…“ slobodno dodajte ime koje nedostaje na kraju.

Oni i dalje traže nove razloge da ne brinu i da se ne miješaju.