‘Pokrivaju se svim pokrivačima koje imaju’: Kako Ukrajinci preživljavaju

Al Jazeerin novinar Rory Challands izvještava iz Kijeva o načinima na koje se Ukrajinci pokušavaju snaći u mraku.

Pješak prolazi pored automobila prekrivenih snijegom u Kijevu (Reuters)

Nisam neki borac, ali osjećaj mi je poznat. A ako ste ikada bili spremni primiti udarac u stomak, onda je osjećaj poznat i vama.

Udah. Zatezanje mišića. Svjesnost da udarac stiže. Nada da neće biti previše bolan.

Tako je u Ukrajincima, dok čekaju naredni val ruskih raketnih napada.

Svi znaju da je to neizbježno. Samo je pitanje kada će se dogoditi i koliko loše će biti posljedice.

Od 10. oktobra, svakih nekoliko dana, Rusija raspoređuje svoje strateške bombardere i ratne brodove kako bi izvela zračno razaranje kritične infrastructure u Ukrajine.

Krstareće rakete oštetile su elektrane i vodovode.

Ukrajinska protuzračna odbrana oborila je većinu. No, dovoljno raketa se probilo i  potpuno uništilo velike dijelove energetske mreže.

Danima nakon toga, ljudi se smrzavaju u mračnim, hladnim domovima. Kuhaju na kamperskim šporetima u kuhinjama koje su osvijetlili svijećama. Odijevaju svu svoju odjeću za spavanje i porkivaju se svim pokrivačima koje posjeduju.

Energetska mreža Ukrajine na koljenima

Inženjeri rade u dvije ili tri smjene kako bi popravili ili zamijenili spržene i oštećene transformatore. Nakon nekoliko dana, struja je popravljena.

A onda, Rusija opet radi istu stvar.

Kumulativni rezultat je energetska mreža Ukrajine na koljenima. Kapacitet je značajno smanjen. Vanredna i planirana isključenja struje se nastavljaju, čak i kada se struja ponovo uspostavi.

Ukrajina i njeni saveznici kažu da Rusija koristi zimu kao oružje – i teško je ne složiti se s tim.

A dok Ukrajina insistira na tome da Rusija čini ratne zločine, međunarodni zakoni ratovanja nisu tako jasni.

Električni sistemi mogu se smatrati legitimnim ciljevima ukoliko ih koriste vojska, kao i civili. Vojske to često rade, a Ukrajina nije izuzetak. Sjedinjene Američke Države su ciljale energetsku infrastrukturu u Sjevernoj Koreji, Vijetnamu i Iraku.

Neki dan sam s ekipom izašao na snimanje u predgrađe Kijeva jednog tmurnog, jesenjeg  dana.

Snijeg koji je napadao nekoliko dana ranije – otapao se u velike, prljavo smeđe lokve dok je temperatura bila samo malo iznad nule. Nasumično smo stali pored stambene zgrade iz sovjetske ere.

Upalili smo svjetiljke u mračnom predvorju. Dok smo se penjali uz naizgled beskrajno duge stepenice, naš ledeni dah lebdio je u snopovima svjetlosti.

Prkos Ukrajinaca

Na osmom spratu smo pokucali na nekoliko vrata.

Otvorila nam je jedino Alionina. Zapanjujuće, poželjela je dobrodošlicu čudnim muškarcima koji su se motali po mračnom hodniku.

Aliona živi u dvosobnom stanu sa svojim malim dječakom i suprugom, vozačem kamiona.

Protiv mraka se bori svjetiljkama koje je namjestila tako da pružaju bajkovitu svjetlost.

“Poput božićne atmosfere u novembru”, kaže s osmijehom. Porodica spava u istom krevetu, što pomaže u održavanju toplote.

Pitao sam je kako zračni napadi i nestanci struje utječu na nju.

“Niko koga poznajem nije spreman pregovarati s Rusijom zbog ovih udara”, rekla mi je. “Samo ih još više mrzimo.”

Takav prkos često možete čuti u Ukrajini. Poruka je jednostavna: ukoliko život bez struje znači da Ukrajinci mogu živjeti bez Rusije, oni će to prihvatiti.

Odlučio sam snimiti svoj prilog u hladnom stubištu nebodera.

Između kadrova smo pravili pauze. Glasovi su odjekivali u daljini. Činilo se da je prošlo mnogo godina dok njihovi vlasnici nisu stigli do nas.

Bila je to žena, Ljudmila, sa svoje dvoje djece. Teturala je s jednim djetetom u naručju, zapuhana zastala na stepenicama, kitnjasto psujući Ruse.

Dok je prolazila pored nas, nasmiješila se i jedva izgovorila riječi koje su od početka rata postale nacionalni pozdrav: “Slava Ukrajini!”.

Izvor: Al Jazeera

Reklama