Hutovo blato na udaru: Ptice se neće vratiti, sve drugo bi moglo nestati

Dvadeset godina nakon što je BiH pristupila Ramsarskoj konvenciji, Hutovom blatu jednako prijeti nestanak.

Hutovo blato je proglašeno Parkom prirode 1996. godine (Almir Kljuno)

Februar 1971. Predstavnici osamnaest zemalja potpisuju Konvenciju o međunarodno važnim močvarnim staništima u iranskom gradu Ramsaru.

Konvencija stupa na snagu četiri godine kasnije. Svaka država potpisnica se obavezuje da će čuvati i trajno se boriti za opstanak vlažnih staništa na svojoj teritoriji. To podrazumijeva zaštitu od urbanizacije, krivolova, isušivanja, plavljenja. Konvencijom je ukupno zaštićeno 209 miliona hektara vlažnih staništa na Zemlji.

Septembar 2001. Bosna i Hercegovina pristupa Ramsarskoj konvenciji. Hutovo blato, lokalitet Bardača i Livanjsko polje se uvrštavaju na popis međunarodno važnih staništa za ptice, rijetke vrste riba, vodozemaca i biljaka. Država preuzima brigu o tim lokalitetima i obavezuje se da će ih štiti. BiH postaje dio najstarijeg međunarodnog sporazuma – potpisanog od strane 168 zemalja – o zaštiti važnih prirodnih staništa.

August 2021. Stižemo na lokalitet Parka prirode Hutovo blato. Nalazimo se na brežuljku Karaotok. Kiša pada. Dočekuju nas voditeljica stručne i šef nadzorne službe Irena Rozić i Josip Vekić. S njima je lovočuvar i lađar Mirko. Njegove prognoze nisu optimistične; ne može se ići na vodu, pogotovo s opremom, privlači munje. Dok čekamo da se razvedri, razgovaramo.

Endemske vrste

Ukrcavamo se u čamac i plovimo uskim rukavcem. Lijevo i desno je visoka gusta trstika, a na krošnjama suhog drveća vidimo male kormorane. Pokazuju nam čaplju dangubu. Narod ju je tako prozvao jer satima čeka svoj plijen. Dangubi. Tamo su patka gnjurka i liska. I desetine hiljada njih će u oktobru sletjeti na ovo područje, odmorit će i onda preko Jadranskog i Sredozemnog mora odletjeti u Afriku. Klimatske promjene su uzrokovale da neke vrste – a ovdje ih je ukupno registrirano 256 – odluče prezimiti u žbunju kroz koji se provlačimo. Čaplja govedarica, naprimjer, posljednjih se godina gnijezdi ovdje, a hrani se nametnicima koji napadaju goveda.

Isplovljavamo iz uskog rukavca i nastavljamo nizvodno rijekom Krupom. Krupa vijuga cijelim područjem Hutovog blata. Nastaje u gornjem dijelu od podzemnih krških vrela Bregave i Trebišnjice. Irena nam je rekla da ta vrela čine ovo područje tako specifičnim. Sastav, kvalitet i temperatura, oko 14 stepeni tokom cijele godine, pogodovali su nastanku i razvoju endemskih vrsta ribe, njih 14 od ukupno 44 koliko ih je registrovano na širem lokalitetu.

Raznoliki svijet riba, insekata, vodozemaca i biljaka su hrana i zaklon pticama (Almir Kljuno)

Raznoliki svijet riba, insekata, vodozemaca i biljaka su, s druge strane, hrana i zaklon pticama.

Krupom plovimo u donji dio blata. Ovdje je antropogeni utjecaj očigledan. Na obalama rijeke su podignuti visoki nasipi. Sedamdesetih godina vlasti i stanovništvo nisu vidjeli nikakve koristi od močvare. Isušivali su tlo i pretvarali ga u obradivo zemljište. Postojao je strah od malarije. Izgrađena je hidroelektrana koja je sa svojih 430 MW snažnija od svih hidroelektrana na Neretvi. Dio područja su potopili i nastalo je Svitavsko jezero. Jezero služi hidroelektrani kao donji kompenzacijski bazen. Nestalo je više od polovine prirodnog staništa.

To je stanje koje smo naslijedili, govori Josip, ne možemo ga ignorisati niti ga mijenjati. Hidroelektrana radi i, prema njegovim procjenama, njena dnevna neto dobit je pola miliona eura. Mi sada želimo i dajemo sve od sebe, nastavlja Irena, da sačuvamo gornji dio blata koji je još u kako-tako prirodnom stanju.

Režim vode

Nekoliko puta dnevno viškove vode iz jezera ispuštaju u Krupu. Nakon ispuštanja, vodostaj rijeke naglo poraste. Osciliranja nekada dosežu cijeli metar. Voda zadire u rukavce u gornjem dijelu močvare. Toplija je, zagađenija i njen sastav ne odgovara životinjama koje taj dio nastanjuju. Kad zatvore branu, vodostaj naglo opadne, jer voda otječe koritom prema ušću.

U vrijeme mrijesta, objašnjava Josip, ribe polože jajašca ujutro, kad je vodostaj visok, a popodne, kad naglo opadne, ta jajašca ostanu na suhom. Prijetnja je to, dodaje Irena, opstanku endemskih vrsta.

Nastojimo sačuvamo gornji dio blata koji je još u kako-tako prirodnom stanju, kaže Irena Rozić (Almir Kljuno)

Objašnjavaju da bi bilo dobro kada bi neki hidrolog makar napravio plan ispuštanja vode, pa da on kako-tako simulira prirodna osciliranja. Životinjski svijet ovako ne zna šta se dešava.

Hidroelektrana, a ne priroda, ovdje diktira režim vode.

U zakonu piše da je svako ko na bilo koji način iskorištava prirodne resurse dužan vršiti sanaciju na neki od propisanih načina. Irena objašnjava problem.

„Već godinama se kao mjera ublažavanja i saniranja štete koristi poribljavanje. Međutim, ta poribljavanja nisu sustavna, ciljana, kontrolirana. Poribljava se vrstama koje nisu genetski čiste. I događa se genetsko miješanje, pa nađete mekousnu pastrmku i ispostavi se da nije čista. Imate poribljavanje iz drugih slivova i stvaraju se jedinke koje su neplodne. Sanacija možda donosi više štete nego koristi. Bitno je ulagati u zaštitu i očuvanje“, kaže.

Mirko nas približava obali. Površina Svitavskog jezera je hiljadu hektara. Sa nasipa gledamo brdo gdje su smještene turbine i brdo iza kojeg je gornji kompenzacijski bazen. Voda u gornji kompenzacijski bazen dolazi sedamdesetak kilometara dugačkim betoniranim koritom rijeke Trebišnjice. U neposrednoj blizini je farma goveda. Krave pasu uz nasip. S nasipa se vidi kako je rijeka mutna. Znači da su barem jedna vrata na brani otvorena. Preko rijeke vidimo ogromnu poljoprivrednu površinu veličine jezera. Vrijeme je žetve i kombajnima su ižnjeli polovinu kukuruzišta.

Lov strujom

Ovo jeste močvarno područje, objašnjava nam Irena, ali nije tipična močvara koja nastaje izlijevanjem rijeke iz korita. „Kad gledate Neretvu, ona je samo od Mostara do njene delte u prirodnom toku. Sva ta koncentracija endemskih vrsta je ovdje. Hutovo blato je jako velika karika u tom lancu. Tri-četiri vrste su isključivo vezane za blato. Dosta vrsta migrira od Neretve – cipli, jegulja – rijekom Krupom prema gornjem blatu.“

A onda je, posebno jegulju, love strujom.

Josip priznaje da oni nemaju dovoljno ljudi niti logističku i sistemsku podršku da zaustave krivolov.

„Zateknemo ljude s agregatom, vade ribu. Pošaljemo ih na sud i ništa od toga, još nalože da im se zbog lošeg imovinskog stanja vrati agregat. Sutra nam se smije u facu. Niko da nas podrži. Njima dobro, kilogram jegulje 30 eura. On se provoza sat-dva i zaradi Mirkovu platu. Zašto bi moj čuvar ganjao ljude, zamjerao im se, slušao kad mu psuju mater, za minimalnu platu?“, pita.

Kažu da bi valjalo ukoliko bi se uložilo u opremu – dronove, džipove – i da se zaposli još ljudi. Lakše bi radili ophodnju terena.

Hutovo blato je proglašeno Parkom prirode 1996. Četiri godine kasnije uvedena je zabrana lova na tom području. Kao naslijeđena radna snaga, Mirko je postao lovočuvar. Zadužen je da štiti područje od krivolovaca. Do tada je radio kao vodič. Vodio je lovce u lov. Dolazili su domaći visokorangirani funkcioneri i italijanski bogataši. Lovili su ptice.

Josip Vekić priznaje da oni nemaju dovoljno ljudi niti logističku i sistemsku podršku da zaustave krivolov (Almir Kljuno)

I dalje na ovo područje dolaze bogati. Engleska gospoda, kaže Josip, hoće da promatraju ptice.

„Mi nemamo obučene vodiče da im na njihovom jeziku pričaju o onome što vide. Treba sad neko ovdje starijoj engleskoj gospodi pružiti ruku pa je popeti na čamac da gleda ptice. Oni imaju pare a mi se tek učimo kako da ih uzmemo. A kad plate, odvedeš ih da vide neku rijetku vrstu – kad pucanj. Pucanj rastjera ptice. Više im nemaš šta pokazati”, priča.

Zasad se Park prirode Hutovo blato finansira kroz grantove Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona. Bolje bi bilo da smo na proračunu, tvrdi Irena, nego ovako, od godine do godine.

„Nekad imaš više, nekad manje para. Bude i nekih donacija sa strane – fondacije iz inozemstva – ali to nije dovoljno. Ovakvo područje, koje je na državnom nivou važno, ono ne treba biti u potpunosti samoodrživo. Jedno zaštićeno područje služi da se sačuva ekosustav i vrste koje tu obitavaju. Turizam je u toj priči samo jedna karika i o njemu ne možete pričati dok nemate bazne probleme riješene. Da se isključivo finansiramo kroz turizam, to je smiješna priča.“

Ima li jegulje?

Kasnije nailazimo na ribolovce. Pitam ih ima li jegulja. Smiju se kao da jegulja ovdje nikada nije bilo. Nailazimo na čovjeka koji je došao da fotografiše ptice. Rodom je iz Stoca. Priznaje da bi danima mogao da sjedi i zuri u vodu okupanu suncem.

Mirko nas vraća uzvodno Krupom. Sada brže protječe. Josip nam skreće pažnju na to da su zatvorili branu. Oni koji rade ovdje tvrde “da je ovo područje veliki resurs kako za naučnike, tako i za turiste, ali da je malo onih koji to prepoznaju”. Lokalno stanovništvo se nije uspjelo prilagoditi, oskudna je turistička ponuda, smještajnih kapaciteta je malo, a ljudima je teško objasniti da “razvoj ide ruku pod ruku sa zaštitom”. Dubrovnik je blizu, a plata za turističke vodiče višestruko bolja.

Ovo područje je posljednja retencija toka Neretve. Kad je vodostaj visok, ovdje se akumuliraju milioni kubika vode zahvaljujući čemu ne plave naseljena područja. I požari su velika prijetnja. Ima terena gdje ljudska noga nije kročila i gdje se vatra može gasiti jedino iz zraka.

Irena do srži poznaje problem s invazivnim vrstama riba koje su se pojavile u Hutovom blatu. Odbranila je doktorsku disertaciju istražujući promjene u slivu Neretve koje su se desile izgradnjom akumulacija od Jablanice do Mostara. Kaže da su se pojavile štuka i još neke predatorske vrste.

Ptice bi u Hutovom blatu mogle ostati bez staništa (Almir Kljuno)

„Osim vode iz jezera koja zadire u močvaru, one su najveća prijetnja autohtonim ribama. Lako se prilagođavaju. Uspješno se mrijeste. Razmišljali smo o izlovu, ali to je s resursima koji su nam na raspolaganju nemoguće. Ako se nešto ne poduzme, mogli bismo ostati bez vrsta kakve su – podusta, plotica, zubatak…“, tvrdi.

Za razliku od riba, ptice se prilagode. One su kozmopolite, dodaje Josip, otići će u Italiju, u Afriku, neće se vratiti.

Vraćamo se na Karaotok. Kad zimi na Buškom jezeru kod Livna osvane ekstremna hladnoća, s ovog brežuljka gledaju hiljade ptica kako u jatima slijeću na močvaru. Ima takvih prizora, pričaju, kad spoznaš koliko je ljepote na jednom mjestu i koliko je izazova da tu ljepotu sačuvaš.

Prošlo je dvadeset godina od kada je Bosna i Hercegovina pristupila Ramsarskoj konvenciji. Hutovom blatu jednako prijeti nestanak; endemskim vrstama izumiranje; pticama manjak staništa. Moji sagovornici ne vide da je ikome sve to bitno. Kad ističu koliko je važno sačuvati ovo područje, kažu im da brinu pogrešnu brigu u zemlji u kojoj je 400 hiljada nezaposlenih.

Video priča: Ptice su kozmopolite, one će odletjeti, sve drugo bi moglo nestati [Zelene Milje/YouTube].

(Priča iz autorskog serijala „Zelene milje: Reportaže i video priče o stanju i perspektivama ekološke svijesti u BiH“ nastala je uz podršku Fonda otvoreno društvo BiH.)

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Pitanje izgradnje hidroelektrana na rijeci Vrbas i njenim pritokama se neće razmatrati na Općinskom vijeću Donji Vakuf u narednih 20 godina.

Published On 02 Sep 2021
Više iz rubrike TEME
POPULARNO