Habulin: Ne treba prešućivati ulogu Ante Pavelića

Grupa ljudi je na više lokacija u Splitu u Hrvatskoj prošlog vikenda vrlo predano obilježila 80. godišnjicu od osnivana Nezavisne države Hrvatske (NDH), bez jasne reakcije policije.

Franjo Habulin, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, za kojeg NDH nije ništa drugo do hrvatska inačica fašizma, kaže da ne vjeruje kako desničarske snage u Hrvatskoj mogu postati ozbiljan politički faktor, no i zemlja u kojoj još uvijek ima mjesta nacionalizmu i međunacionalnim podjelama teško da se može pohvaliti kako je izgradila demokratiju.

• Jesu li za vas skupovi, poput skupa u Splitu povremeni incidenti, ili se radi o pokušaju sistemskog oživljavanja ideja na kojima se zasnivala NDH?

– Nikako ne možemo to promatrati kao izdvojeni incident koji se sada pojavio niotkuda. To je, zapravo, sistemski pokušaj oživljavanja tvorevine koja je formirana 1941. godine na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine, naravno osakaćene za onaj dio koji je pripao Italiji, Mađarskoj… Dakle, to je nešto što se povlaći već 30-ak godina. Od ‘90-ih do danas nagomilao sa cijeli niz problema vezani za povijesni revizionizam, a samim tim i na oživljavanje ustaštva, pa ja bih rekao i na fašizaciju Hrvatske. Ali, ne samo Hrvatske, to se događa i u ostalim državicama koje su nastale iz republika Jugoslavenske federacije.

• Ima li fašizacija o kojoj govorite uopće izglede da se razvije u ozbiljniju prijetnju?

– Ja bih rekao da takva šansa ne postoji. Ne postoji zbog toga što mislim da te grupacije, pa i stranke, ekstremno desne koje su otvoreno proustaške nisu toliko brojne da bi mogle predstavljati ozbiljnu političku snagu. One su [samo] vrlo bučne u medijskom prostoru, i nisu naišle na reakciju aktualnih vlasti, bez obzira koja opcija vodi državu – da li je to lijeva opcija, neka umjerenija desna…, niko se nije ozbiljno pokušao obračunati sa tom tendencijom koja je počela prije 30-ak godina.

• Zašto Hrvatska nema snage u potpunosti raskinuti sa NDH, čak ni danas kada je članica EU-a, najveće unije na svijetu u kojoj vladaju liberalno-demokratski standardi?

– Nisam siguran da Hrvatske nema snage da to učini, pitanje je samo da li se to želi ili se ne želi. Na neki način svjesno se ili nesvjesno okreće glava u stranu, ne želi se to vidjeti, ne želi se to primijetiti, i ne želi se na to reagirati. Aktualne vlasti, i jedna i druga, pa i ova danas ima u rukama sve alate, sve poluge da to zaustavi, pitanje je samo da li postoji politička volja da se to učini. Moram reći da od aktuelne vlasti nisam čuo da su ikad rekli nešto protiv antifašizma, ali nisu posebno nešto učinili ni za antifašizam. Bilo je tu izjava, deklarativno osuđuje se ustaški režim Nezavisne države Hrvatske, osuđuju se zločini koje je taj režim učinio, Hrvatska je nastala u antifašističkoj borbi u vrijeme Drugog svjetskog rata… ali sve je to deklarativno, to piše i u Ustavu Republike Hrvatske. Nije se otišlo dalje od toga. Dakle, politička volja još uvijek nije takva da bi se ozbiljno obračunalo sa tom ekstremnom desnicom koja je otvoreno proustaška.

• Je li razlog tome možda proces koji je započeo još predsjednik Franjo Tuđman – takvozvani proces svehrvatske pomirbe, pa se iz njega ne želi isključiti niko, uključujući i one koji su bili pripadnici NDH?

– Tuđman je tu griješio. Nas dvojica, ako se posvađamo, sutra se možemo pomiriti. Međutim, dvije ideologije koje su dijametralno suprotne – fašizam, nacizam, i ustaštvo kao hrvatska inačica fašizma, ne mogu se pomiriti sa nečim što zagovara najviše demokratske vrijednosti; slobodu, jednakost, ravnopravnost, mirotvorstvo, socijalnu pravdu, prava čovjeka, a to je antifašizam. A antifašizam na kraju krajeva nije ideologija, to je civilizacijsko opredjeljenje. Dakle, između te dvije stvari, koje su dijametralno suprotne, nema mirenja. Potrebno je jasno reći što je što, i što gdje spada.

• Kako ste razumjeli poruku Žarka Puhovskog da u hrvatskoj niko ne bi trebao okretati glavu od Ante Pavelića, odnosu da tu temu ne bi trebalo izbjegavati u političkim raspravama?

– Ne treba prešutjeti ništa, ne treba prešutjeti ustaški režim i zločine koje je tada taj režim počinio. Ne treba zatvarati oči ni pred onim što su poslije rata radili nekakvi novi pokušaji, križari, koji su prema ideji Pavelića, iz izbjeglištava, smatrali da mogu kao posljedica sukoba istoka i zapada ušićariti nešto i vratiti ponovno režim Nezavisne države Hrvatske. Međutim, to je bila utopija. Ne treba prešućivati ulogu Ante Pavelića, koji je bio poglavnik i koji nije bio izabran plebiscitom hrvatskih građana, nije izabran njihovom voljom nego je postavljen od strane nacističke Njemačke odnosno Hitlera i fašističke Italije odnosno Mussolinija. I ljudi su to prihvatili tako kako jeste, i onda je on to činio što je činio, sa svojim režimom. Dakle, treba jasno reći što je bilo što, i tko je bio tko. I to je ono što djeca u školu moraju izučavati. Ne treba izučavati svih sedam ofanziva, i narodne heroje, ali moraju znati o Drugom svjetskom ratu, o Narodno-oslobodilačkoj borbi: pojam, uzroke i posljedice. To trebaju znati. Trebaju znati ko je bio saveznik, sluga vlastitog okupatora.

• Ali, nema samo Hrvatska problem sa historijskim revizionizmom – sa time se suočavaju i druge zemlje nastale raspadom Jugoslavije.

– Vi nemate zemlju u cijeloj Evropi u kojoj povijesni revizionizam nije prisutan. Ima ga i u zemljama nastalim iz republika Jugoslavenske federacije. Ja se sada vraćam ponovo u Hrvatsku, gdje se želi izjednačiti Narodno-oslobodilačka borba sa ustaškim režimom. To ne ide. Narodno-oslobodilačka vojska, kasnije Jugoslavenska armija, pa još kasnije Jugoslavenska narodna armija je članica antifašističke svjetske koalicije, i ako bi negirali Narodno-oslobodilačku borbu na prostoru Jugoslavije, onda negiramo i kompletnu međunarodnu antifašističku koaliciju. A to ne ide.

• Odakle potreba da se zemlje, poput zemalja na prostoru nekadašnje Jugoslavije, koje baštine jaku antifašističku tradiciju odjednom odriču takve prošlosti?

– To bih rekao kroz dvije stvari; jedno su potomci onih koji su u Drugom svjetskom ratu odnosno u Narodno-oslobodilačkoj borbi bili na stranih tih režima, dakle kvislinških režima svih nacionalni boja, počev od belogardejca u Sloveniji, ustaša, nedićevaca, ljotićevaca, balista…, dakle svih kvislinških režima u Drugom svjetskom ratu. Njihovi potomci žale za režimom koji je tada vladao. A onda se nakon toga našim prostorima još dogodio i nacionalizam, koji je buknuo, koji je opasno buknuo, i kojem možemo pripisati i današnje sukobe u uvjetima mira među narodima. Jedan nacionalizam pothranjuje drugi nacionalizam. I to je nešto što nije dobro, što ne ide. Dakle, ponovo se vraćam na vrijednosti i tekovine antifašističke borbe: sloboda, jednakost, ravnopravnost, socijalna pravda, mirotvorstvo… To treba vratiti, to su danas najviše demokratske vrijednosti. Ako se deklariramo kao zemlja koja želi graditi demokraciju, onda nacionalizmu nema mjesta, mržnjama međunacionalnim nema tu mjesta.