Je li Josip Broz ikada bio u ‘Titovom bunkeru’?

'Vikendice' koje skrivaju ulaze u objekt 'Istanbul' (Ustupljeno Al Jazeeri)

“Zvanično, Josip Broz Tito nikada nije posjetio ovaj objekat”, govori nam vodič dok ulazimo u bunker kod Konjica napravljen za slučaj atomskog napada na nekadašnju Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju u bosanskohercegovačkom gradu Konjicu.

No, u gradu Konjicu je boravio u nekoliko navrata, na nekim ceremonijama i slično. Biti na otvaranju kino-dvorane a ne obići bunker u koji bi se trebao skloniti s najbližim saradnicima i suprugom Jovankom u slučaju da neko na SFRJ pokrene napad atomskim oružjem – zvuči malo nategnuto, komentiramo tokom posjete.

Krenimo redom… Konjic je grad u središtu Bosne i Hercegovine, na prelijepoj rijeci Neretvi, na mjestu gdje se otprilike susreću Bosna i Hercegovina. Poznat je po legendarnom putopiscu Zulfikaru – Zuki Džumhuru, fabrici iz namjenske industrije Igman, odmaralištima na Boračkome jezeru, a u posljednje vrijeme pažnju privlači objekat kodnog imena “Istanbul”.

Objekat je bio napravljen da izdrži udar od 25 kilotona [Ustupljeno Al Jazeeri]

Riječ je o bunkeru koji je napravljen kod Konjica u slučaju napada atomskim oružjem. Nosio je oznaku D-0, kao najstrožije čuvana tajna tadašnje SFRJ, a bio je prozvan “Armijskom rezervnom komandom” i “Atomskom ratnom komandom”. U narodu je ostao jednostavan naziv – “Titov bunker”.

Trebao je izdržati napad atomskom bombom do 25 kilotona, ali pošto se sada ta snaga mjeri u megatonima, objekat je izgubio važnost u tom obliku, ali ne i kao vremenska kapsula za prozor u 1979. godinu, kada je završen i prije…

Neuporedivo manje posjeta

Da bi ste obišli objekat, prvo se morate najaviti i kupiti karte. Mi smo to uradili u konjičkoj agenciji Zoor Bosna i usput upitali kakva je situacija zbog pandemije korona virusa, da li ima posjeta, koliko je inače bilo…

“Posjete su ove godine neuporedive s posjetama zadnjih pet godina. Grupnih posjeta imamo mnogo manje, a isto tako i pojedinačnih”, kažu.

“Do sada smo imali mnogo grupnih posjeta te turista iz drugih zemalja, kako Slovenije, tako i zemalja širom svijeta, koje u ovom trenutku nemamo. Generalno je jako veliki interes za posjete Titovom atomskom skloništu i imamo mnogo posjetilaca.”

Zbog svoje pozicije u središtu Jugoslavije i planinskog terena, Konjic je izabran za ovaj objekat [EPA-EFE]

Dodaju kako se ovim obilascima bave šest godina i kako je “Titov bunker” moguće posjetiti tokom cijele godine.

Kada smo uzeli karte i dobili upute kako doći, krenuli smo uz Neretvu, prešli most, pa krenuli u suprotnom smjeru, do kapije tamošnje vojne kasarne. Kada su se uvjerili da smo najavljeni, omogućen nam je dolazak do objekta.

Vanjština ne nagovještava stvarnu prirodu objekta. Lijepe, bijele kuće nalik na vikendice uz bok uzvisine, nedaleko od Neretve, odišu mjestom za odmor. No, nakon što smo stavili maske, dezinficirali ruke i nakon što nam je izmjerena temperatura (u slučaju COVID-19), ušli smo u “vikendice”, a potom i u hladni i pomalo memljiv tunel, koji vodi do ulaza u D-0 ARK…

Optimalni uvjeti

Tamo je potpuno drugačiji zrak, vodič Enida Đikić nam govori kako u objektu radi klima uređaj od 1960-ih godina i kako je od tada do danas tamo ista temperatura (od 21 do 23 stepena) te ista vlažnost (50 do 60 promila), optimalni uvjeti za život. U početku nas, desetak posjetitelja u posljednjem terminu tog dana, Đikić upoznaje kako posjeta traje do 90 minuta, što može ovisiti o pitanjima i interesu posjetitelja tokom obilaska.

“Objekat Titovo atomsko sklonište je u obliku potkovice, tako da našu posjetu počinjemo prolazom kroz kuću broj 3, koja se nalazi na jednoj strani te potkovice. Nakon prolaska kroz tunel i prezentacije uvodnog dijela na mapi, ulazimo u zaštićeni dio objekta”, navodi ona.

“Unutar zaštićenog dijela objekta obilazimo kuhinju i terpezariju, blok za snabdijevanje vodom, blok za struju, komunikacijski blok, blok za ventilaciju, dvije konferencijske sale, sobe i urede koje su namjenjene za vojni dio osoblja koji bi tu bio smješten, te Titov blok. Nakon toga se vraćamo na mjesto gdje smo i počeli našu posjetu.”

Titova soba: Jedino je Broz mogao, u slučaju bijega u bunker, povesti suprugu, svi ostali su trebali ostaviti porodice 'u vanjskom svijetu'

Cijeli objekat je ujedno i izložbena postavka, pa se tokom obilaska mogu vidjeti (pa i čuti) razni eksponati.

Tokom obilaska upoznajemo se s historijatom… Izgradnja je počela 1953. i trajala je punih 26 godina – sve do 1979. godine. Oni koji su radili na izgradnji dolazili su po noći, nisu znali šta rade i na čemu rade. Transportirani su  vojnim kamionima, bez prozora, bez orijentacije ,i tako su vraćani kućama.

“Imali smo zanimljivih situacija s posjetiocima. Kao, naprimjer, kada nam je došao posjetilac koji je, kada je ušao u bunker, rekao da je upravo shvatio da je on dolazio s radnicima u toku gradnje bunkera, ali da nije znao gdje se nalazi i šta prave zapravo”, govori nam Đikić.

Tri dijela

Dalje saznajemo kako je gradnja koštala 4,6 milijardi dolara, što je u današnjoj protuvrijednosti iznad 10 milijardi dolara, pa je ovo treća najveća investicija SFRJ.

“Osnovna namjena Objekta D-0 ARK je da prihvati, smjesti, zaštiti Štab Vrhovne komande, uži dio Predsjedništva i Vlade Jugoslavije, da im obezbijedi optimalne uslove za rad, rukovođenje i komandovanje zemljom u kriznim situacijama i u slučaju nuklearnog napada”, saznajemo tokom obilaska.

Objekat se sastoji iz tri dijela. Prvi je vanjski, koji čine tri zgrade (spomenute vikendice), i to je kamuflaža za tri ulaza u objekat. Drugi dio su tuneli, koji povezuju vanjski i štićeni (treći) dio, a ujedno imaju i funkciju amortizacije eventualnog nuklearnog napada.

Cisterne sa naftom su trebale biti ključne u uništavanju bunkera, ali je plan JNA spriječen

Treći, štićeni dio sadrži 21 sistem za režim rada i održavanje objekta, u njemu se može skloniti do 350 osoba na neograničeno vrijeme, iako je zaliha hrane mogla izdržati do šest mjeseci.

Od spomenutih 350 osoba, samo su porodično mogli tu biti predsjednik Josip Broz i njegova supruga Jovanka (vjerovatno i jedina žena u objektu), dok bi ostali (članovi Predsjedništva, Vlade, vojnici) bili bez porodica, koje bi ostale vani…

Svaki sistem za održavanje života ima alternativu. Pa je tako iskopan bunar i pristup Neretvi, koja je nezagađena i pitka u tom dijelu. U slučaju zagađenja koristi se voda iz rezervoara do čišćenja i dekontaminacije Neretve. Potom, objekat je na gradskoj mreži električne energije, a u slučaju prekida, napajanje preuzimaju agregati na naftu.

Neuspjelo uništenje

Kad već spominjemo rezervoare nafte za agregate, oni su umalo iskorišteni za uništavanje objekta. U tom dijelu se nalazio telefon koji je bio spojen s eksplozivom i bila je izdata naredba za uništenje. Trebalo je nazvati taj broj po evakuaciji vojnika, ali su dvojica vojnika, koji su iz Bosne i Hercegovine, presreli tu informaciju, raskopčali vezu sa spomenutim telefonom i nije došlo do uništenja.

Kako smo saznali, ta dva vojnika i dalje poštuju period od 50 godina vojne tajne i ne žele govoriti o periodu prije maja 1992. godine, dok taj period ne prođe. Komandant tadašnje Jugoslovenske narodne armije (JNA) koji je bio zadužen za uništenje bunkera osuđen je na 10 godina zatvora u Beogradu jer nije ispunio naredbu i srušio “Titov bunker”…

Vratimo se izgradnji… Velike količine kamena su izvlačene sa lokaliteta, pretvarane u šljunak i drugi materijal na obližnjoj separaciji i korištene pri izgradnji bunkera. Istovremeno, u Konjicu su građeni mnogi drugi objekti, poput nove željezničke stanice, kino-dvorane i drugih institucija i zgrada, pa nije previše neobično bila užurbanost JNA i drugih građevinara.

Velike količine neiskorištenog materijala odnijela je Neretva, jer je tada napravljena jedna od najvećih akumulacija u Bosni i Hercegovini – Jablaničko jezero.

Autentični namještaj, aparatura, mape i umjetničke postavke kroz objekat, uz stručno vodstvo, nude jedinstven prozor u period SFRJ. Vrijedi odvojiti vremena, otputovati do Konjica i obići Titov bunker u kojem on (ni)je bio…

Izvor: Al Jazeera