Goldstein: Blajburška komemoracija je manipulacija koja se prelila u BiH

Iz molitvi treba biti isključena bilo kakva politika, a komemoracije na Bleiburgu proteklih godina pokazuju da je to politički događaj u koji je uključena manipulacija i mistifikacija prošlosti gdje se na krivi način prikazuju događaji za vrijeme i na kraju Drugog svjetskog rata, ističe profesor historije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Ivo Goldstein.  

U razgovoru za Al Jazeeru, autor brojnih naučnih i stručnih knjiga, uključujući knjigu Jasenovac i Bleiburg nisu isto (zajedno s ocem Slavkom, 2011) i monografiju Jasenovac iz 2018. godine, objašnjava kako su događaji iz 1945. godine puno kompleksniji i kompliciraniji nego što bi današnji organizatori komemoracija na Bleiburgu, u Zagrebu i Sarajevu željeli.

“Kao što će se komemorirati nevini ljudi koji su stradali na tom prostoru, volio bih da se isto tako kaže da je u kolonama vojske NDH bilo i mnogo ratnih zločinaca. Trebalo bi nedvosmisleno osuditi ustaški režim, koji je uveo režim terora i na temelju takve politike desetke tisuća ljudi progonio i odveo u smrt”, ističe Goldstein.

Objašnjava i da je komemoracija na Bleiburgu hrvatska specifičnost kao proizvod neprikladnog odnosa prema prošlosti u čije je tumačenje ušla jedna nacionalistička i šovinistička nota. Sve to, prema njegovom mišljenju vodi ka relativizaciji zločina što je generalno pogubno za kulturu sjećanja. Ovo je pogotovo opasno za Bosnu i Hercegovinu, u čijem će se glavnom gradu održati komemoracija i misa za žrtve Bleiburga, pod pokroviteljstvom Sabora Hrvatske. 

• Kako komentarišete odluku da se u Sarajevu, u kojem su za vrijeme Nezavisne države Hrvatske ubijene i odvedene u logore hiljade građana, organizuje molitva za žrtve Bleiburga?

Svaka misa koja se drži u crkvi pa i misa zadušnica jest molitva za dušu pokojnika te bi morala biti isključivo molitva. Katolička teologija naučava da bi to trebalo biti u punoj predanosti Bogu, što znači da bi trebala biti isključena bilo kakva politika iz te mise. Mi smo vidjeli na Bleiburgu i u takvim prilikama, da je u te mise itekako bila uključena politika, da je uključena jedna povijesna manipulacija i mistifikacija, da se na krivi način prikazuju događaji za vrijeme i na kraju Drugog svjetskog rata, i to je ono što je apsolutno neprihvatljivo. 

Bilo je među visokim katoličkim dužnosnicima koji su u govorima na Bleiburgu spomenuli Jasenovac, odnosno spomenuli su žrtve ustaškog režima, i tražili su isto tako da se o njima vodi računa, ali to je bila manjina. Valja pridodati da je na Bleiburgu bilo i islamskih vjerskih dužnosnika koji su govorili u istom tom neprihvatljivom tonu. 

Moramo se vratiti u 1945. godinu. Što se dogodilo na onom što se naziva ‘križni put’? Početkom svibnja 1945. oko 100.000 vojnika oružanih snaga NDH, i otprilike 50.000 civila, krenulo je prema austrijskoj granici u bijegu pred partizanima. Na putu su se vodile bitke čak i nakon 9. svibnja, dana kada je službeno u Evropi završio rat. Bilo je obostrano velikih gubitaka. Neki uopće nisu stigli do Austrije, kako vojnici, tako i jedan dio civila koji su stradali kao kolateralne žrtve. Neki su bili zarobljeni u Sloveniji. Neki su uspjeli prebjeći u Austriju i od tamo ih je britanska vojska pustila da idu dalje prema zapadnim zemljama a neke je vratila natrag u Jugoslaviju.

Po zarobljavanju mnogi su bili ubijeni bez suda, i u tom smislu je počinjen ratni zločin i zločin protiv čovječnosti, ali treba reći da je među onima koji su ubijeni bilo i ratnih zločinaca. Prvo, to su bili pripadnici oružanih snaga NDH, države koja je bila zločinačka i izdajnička. To nije bila nikakva hrvatska država, kako joj to ime govori. Naime, kakva je to hrvatska država bez Dalmacije, Hrvatskog primorja, bez Baranje, Međimurja, ali koja integrira čitavu Bosnu i Hercegovinu? Osim toga, to nije bila nezavisna država, to je bio njemačko-talijanski ili nacifašistički protektorat, svojevrsna kolonija, gdje su s jedne strane Nijemci a s druge strane Talijani imali pune ovlasti i za njih nevažne poslove prepuštali su ustaškim vlastima. Drugo, među tih 100.000 vojnika bilo je više tisuća onih koji su tokom rata okrvavili ruke i koji bi na svakom sudu koji bi ih sudio i 1945. i sve do dana današnjega bili osuđeni na najteže kazne. 

Osim toga, u priči koju nam serviraju organizatori bleiburške komemoracije i drugi iz tog ideološkog tabora tvrdi se da su stradali ljudi zato što su Hrvati. Nisu tamo stradali ljudi zato što su Hrvati, nego zato što su bili integrirani u vojni ili politički aparat NDH ili su bili bliski njemu. Prema tome, kada iz te perspektive gledamo na događaje iz 1945, onda vidimo da je to puno kompleksnije, kompliciranije, nego što bi današnji organizatori tih događanja na Bleiburgu, u Zagrebu i Sarajevu željeli. Vidio sam da Biskupska konferencija BiH očitovala o ovoj krajnje nezgodnoj situaciji da se drži misa u centru Sarajeva. Ukoliko bi to bila nepolitička misa onda bih mogao prihvatiti to rješenje, ali je pitanje kako to izvesti.

• Međutim, misa je pod političkim pokroviteljstvom…

Da. Reći će se da je bilo nevinih ljudi među tim žrtvama, ali isto tako treba reći da je tamo bilo zločinaca, i to imenom i prezimenom. Jedan od najpoznatijih jasenovačkih koljača Miroslav Filipović Majstorović, bivši franjevac, koji je 1942. izbačen iz franjevačkog reda upravo zbog sudjelovanja u genocidnim akcijama, po slomu NDH uspijeva se prebaciti u Austriju, ali ga Britanci predaju jugoslavenskim vlastima, potom je doveden u Zagreb i tu osuđen na smrt.

Jednog od zapovjednika jasenovačkog logora Ivicu Matkovića kojeg su zatočenici okarakterizirali kao “bestijalnog zločinca”, “okorjelog zlikovca”, “nervčika”, “krvoloka”, “krvnika”, “poznatog po zvjerstvima”, jednog od “najistaknutijih krvnika”, zarobili su pripadnici Jugoslavenske armije negdje u Sloveniji i ubrzo nakon predaje pogubili u Kranju. Dakle, Matković nije ni došao do suda. Da li bismo ga trebali žaliti? Da li bismo sada trebali roniti suze nad njegovom tragičnom sudbinom?  Tu je, primjerice, bio i jedan od manje poznatih jasenovačkih zločinaca Ante Zrinušić koji je uhvaćen na kraju rata i osuđen u Zagrebu na smrt. Dakle, dokazi su za mnoge vrlo jasni i nedvojbeni, od te se činjenice ne može pobjeći.

No, u vojnoj koloni koja je išla u Austriju bio je i priličan broj mladića 1927. i 1928. godišta iz raznih dijelova NDH, uključujući i Bosnu i Hercegovinu koji su mobilizirani u posljednjoj velikoj mobilizaciji ujesen 1944. godine. I oni su povučeni prema Bleiburgu, a nisu mogli biti ni za šta krivi. Po zarobljavanju su oni, kao najmlađi, uglavnom brzo puštani kućama ili bili mobilizirani u partizanske jedinice, ali bilo je i onih koji su poginuli kao lateralne žrtve posljednjih bitaka, ali i smaknuti po zarobljavanju. Ako se na sarajevskoj misi budu oni komemorirali, onda je to u redu.

No, treba reći da je među poginulima bilo i ratnih zločinaca. Najvažnije bi bilo da se nedvosmisleno osudi ustaški režim, koji je uveo režim terora i na temelju takve politike desetke tisuća ljudi progonio i odveo u smrt. Da li su to organizatori mise u Sarajevu voljni i kadri učiniti, ne znam. Da li je uopće moguće pomiriti sve te proturječne zahtjeve, također ne znam.

• Kakvu poruka se može poslati sa mise? Jer je i uloga Crkve bila višeslojna, a rekli ste da su i na komemoraciji u Blaiburgu, među visokim katoličkim zvaničnicima bili i oni koji su spomenuli Jasenovac.

Siguran sam da su organizatori mise u Sarajevu svjesni kako su slojevi teških sjećanja nataložili na vrijeme današnje, na svim stranama, i iz svih vremena. Valja se prisjetiti vrhbosanskog nadbiskupa Ivana Šarića, promotora radikalnih stavova, kao i njegovog bliskog suradnika, sarajevskog župnika Božidara Brale, „harangera protiv Srba i svega onoga što nije bilo ustaško”, za kojeg se tvrdi da je 1941. neposredno sudjelovao u zločinu nad 180 Srba na Alipašinu mostu u Sarajevu.

S druge strane, valja se prisjetiti sjajnih ljudi unutar crkve koji su se založili i protestirali protiv takvih postupaka, poput mostarskog biskupa Alojzija Mišića ili župnika u mostarskoj biskupiji, don Joze Zovka i don Andrije Majića, koji su svjedočili o strahotama što ih izvode ustaše.

Prema tome nije crkva u Bosni i Hercegovini jednodimenzionalna u tim stvarima, međutim, treba reći da je bilo ljudi i bilo je i pojava koje se apsolutno moraju osuditi. I iz te mise to mora biti jasno. Za unutrašnji mir u BiH, ne samo za kulturu sjećanja, nego i zbog činjenice da ta kultura sjećanja ima neposrednu refleksiju na današnje vrijeme, izuzetno važno. 

• Šta vam govori činjenica da se javni diskurs i ostrašćene rasprave u vezi sa Bleiburgom sada pojavljuju i van Hrvatske? Znači li to da će se Bleiburg ‘preliti’ i u Bosnu i Hercegovinu narednih godina ili će se opet vratiti u Bleiburg?  

Ako je ikako moguće, trebalo bi to smiriti. Ključne poteze bi trebala napraviti visoka politika u Hrvatskoj. Predsjednik Zoran Milanović se postavio prema tim stvarima posve drugačije od svoje prethodnice Kolinde Grabar Kitarović. Mi se u Hrvatskoj približavamo parlamentarnim izborima, nadam se da će nova garnitura imati prikladnije stavove o ovim problemima negoli sadašnja. Naravno da se ta loša energija iz Hrvatske, ali i iz Srbije, prelijeva u Bosnu i Hercegovinu. Jednostavno, ulazi se u jedan začarani krug međusobnih manipulacija i mistifikacija, međusobnih isticanja žrtava po onome “ja pravedan, svi drugi krivi” i “ja sam vječna žrtva a svi drugi su nas vječno proganjali, šikanirali i ubijali”. Toga smo se već naslušali i nagledali i mislim da tome jednostavno treba doći kraj.

Neprihvatljivo je da iz Banja Luke dolaze priče o 700.000 jasenovačkih žrtava, jer to nije istina, ali ovakva priča pogotovo ostrašćena, zapravo po zakonu spojenih posuda samo dolijeva ulje na vatru i na onoj drugoj strani. Jedan ekstremizam rađa i potiče onaj druge, oni se međusobno hrane i žive jedan od drugog.

• Osim toga, na kraju rata 1945. bilo je i ubijenih pripadnika mnogih pokreta i iz Slovenije, Srbije, Crne Gore. Međutim, pitanje komemoracije u Bleiburgu se isključivo veže za Hrvatsku, a ona se organizuje pod pokroviteljstvom državne institucije. Šta je uzrok tome?

Da, to je hrvatska specifičnost. Ona je proizvod jednog dugogodišnjeg, traumatičnog ili neprikladnog odnosa prema prošlosti. Za vrijeme socijalističke Jugoslavije o blajburškim žrtvama se govorilo malo ili nimalo. Nije se govorilo, a trebalo je. Došle su 90-te, došla je demokratizacija. Dogodilo se da je u ta objašnjenja o povijesti, dijelom i zbog agresivnog rata, ušla jedna žestoka nacionalistička, šovinistička nota. Umjesto da se trezveno i hladno analizira što se dogodilo na Bleiburgu i Križnom putu, stvari su otišle u drugu krajnost. Kao i uvijek, sve je funkcioniralo po zakonu spojenih posuda, jer su u isto vrijeme na temelju priče o 700.000 jasenovačkih žrtava i ustašama koji zapravo ne žele ništa drugo nego ubijati Srbe, srpski radikali pokrenuli rat u BiH. Među njima je bilo onih koji su otvoreno govorili da “ovo nije rat, ovo je osveta za zločine iz 1941-1945”. 

Priču o Bleiburgu i Križnom putu valja staviti u kontekst – u okvire procesa koji počinje još u listopadu 1944. i koji nazivamo “obračun s narodnim neprijateljem”. Počelo je u Vojvodini, kad su masovno bili ubijani folksdojčeri, potom je bilo masovnih osveta nakon oslobođenja Beograda 20. listopada, osvetnički se gnjev tijekom narednih mjeseci valjao prema zapadu i kulminirao u svibnju 1945. godine. Dakle, mogli bismo u tim povijesnim analizama ići u razne detaljne razrade, ali je uvijek važno odnositi se prema njima distancirano, smiriti duhove.

Ono što je ključna činjenica s kojom treba početi i treba završiti je da znamo svi odgovor tko je u Drugom svjetskom ratu na prostoru bivše Jugoslavije bio na pravoj a tko na krivoj strani. Partizani su bili prava strana, a svi ovi ostali ustaše, četnici, slovenski belogardejci, bilo ih je tu još, oni su bili na krivoj strani. I relativizacija njihovog položaja je zapravo nemoguća, nema načina i argumenata da se relativizira njihov zločinački karakter. Činjenica je da je među tim ljudima u tim jedinicama bilo i dobrih ljudi koji nisu ništa napravili, ne umanjuje zločinački karakter tih jedinica i tih pokreta.

• Ipak, relativiziranje događaja se dešava, kao i pokušaji historijskog revizionizma. Koliko je pogubno za naša društva da se stvara posve kriva kultura sjećanja? 

Apsolutno je pogubno, jer takve šovinističke prezentacije prošlosti dodatno izazivaju sukobe iz kojih više ne možete van. S druge strane, ona zajednica koja takve prezentacije promovira i prikazuje sebe jednostrano i pristrano stvara o sebi lažnu sliku. To vam mogu usporediti sa situacijom u nekom poduzeću – u završnom računu vi lažirate bilancu i onda nemate jasnu sliku o tome što se u poduzeću radilo, nemate ni jasnu sliku gdje ste sada, i naravno da ne možete napraviti nikakvu realnu projekciju što I kako raditi u budućnosti. 

• Antifašizam se kod nas vezao za partizane i narodnooslobodilačke pokrete. Danas sebe mnogi nazivaju antifašistima koristeći riječi i provodeći djela koja su u suprotnosti sa antifašističkim idejama. Ko su zapravo danas antifašisti? Kako ih možemo definirati u sadašnjem društvenom i političkom kontekstu, ne samo kod nas, nego i u Evropi? 

U Evropi taj termin više nije tako prezentan. Mnoge zemlje koje su imale teške trenutke u Drugom svjetskom ratu, kao Francuska i Njemačka, su taj odnos prema prošlosti u velikom dijelu svojih društava jednostavno savladale. Njemačka je imala puno težu zadaću u suočavanju sa prošlošću, jer je otpor nacistima u njoj bio zanemarive snage. A partizanski pokret je bio izuzetno jak u Jugoslaviji, u BiH i Hrvatskoj najjači. Dakle, mi bismo trebali imati puno lakši zadatak od Nijemaca, a pokazuje se da je to nesavladivo gradivo. 

Antifašizam ni u Drugom svjetskom ratu nije bio isključivo komunistički, jer je velika saveznička antifašistička koalicija uključivala i Veliku Britaniju, Francusku i SAD. Antifašizam se ne može svoditi na komunizam. Drugo, pojmovi protokom vremena mijenjaju značenje, pa danas i termin antifašizam treba shvaćati u posve drugačijem kontekstu: pogotovo s obzirom na ratove 90-tih, kada je benzin za njihovo pokretanje i vođenje bila mržnja prema drugom i drugačijem, antifašizam je taj koji se suprotstavlja takvoj mržnji i omogućava da ljudi različitih nacija i vjera, ali i različiti po nekim drugim parametrima, mogu živjeti zajedno.

Valja uvažavati različitosti koje nam pruža današnje građansko društvo, to je taj prostor slobode koji valja imati. Antifašizam je važan u pogledu održavanja i čuvanja tog prostora slobode, to je taj element koji se, u odnosu na antifašizam prije 75 godina, mora posebno čuvati. Valja se prisjetiti da se antifašistička koalicija borila protiv fašizma koji je htio uništiti ne samo komunizam, nego i parlamentarnu demokraciju i čitav niz domašaja tadašnje civilizacije. Da su sile Osovine pobijedile, mnogo stvari bi izgledalo bitno drugačije, i u političkom smislu i u mnogim drugim dimenzijama života.

• Kada govorite o mržnji i netrpeljivosti, nije li to problem i današnjice u kojoj postoji kultura koja je netolerantna, također bez prihvatanja i uvažavanja drugog i drugačijeg? Je li ovo problem cijelog svijeta danas? 

Apsolutno. Ta netrpeljivost, nesnošljivost se danas povećava, čak i u razvijenim zemljama za koje smo smatrali da je to raspirivanje nesnošljivosti samo stvar povijesti. Mislili smo da je u njima nemoguće da će se obnavljati različite radikalne stranke i pokreti, ali događa se. Tome svjedočimo nakon migrantske krize 2015. godine i niza terorističkih napada, ali i drugih negativnih događanja. Bio je niz koji je promijenio svijet nagore. Valja okrenuti kotač povijesti.

Izvor: Al Jazeera