Orešković: Za vlast u Hrvatskoj država je kao plijen

Bivša predsjednica hrvatskog Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Dalija Orešković, po mišljenju mnogih, dobro je obavljala svoj posao. Povjerenstvo je pod predsjedanjem te do tada široj javnosti nepoznate zagrebačke odvjetnice postalo itekako vidljivo.

To se može lako shvatiti kada se pogleda koja je bila njegova “klijentela” – predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, bivša potpredsjednica Vlade i ministrica gospodarstva Martina Dalić, bivši potpredsjednik Vlade i nekadašnji predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Tomislav Karamarko, čiju je političku karijeru, barem za sada, zapečatila odluka Povjerenstva da je bio u sukobu interesa u “aferi Konzultantica”, koja je rezultirala padom vlade Tihomira Oreškovića.

Bio je tu i gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, tema je bio i bivši premijer i nekadašnji predsjednik Socijaldemokratske partije Zoran Milanović i drugi.

Obaveza političkog angažmana

• Novi prijedlog Zakona o sprječavanju sukoba interesa izazvao je kontroverze i brojna negodovanja. Što je po Vama problematično u njemu? 

– Prethodni saziv Povjerenstva je izradio teze u kojima ukazuje što bi u zakonu trebalo unaprijediti kako bi bio učinkovitiji. Te teze i prijedloge, Ministarstvo uprave nije niti proslijedilo ostalim članovima Radne grupe za pripremu izmjena Zakona već je, prema podacima koji su objavljeni u medijima, mimo konzultacija u Radnoj grupi, pripremilo vlastiti prijedlog sukladno kojem su iz Zakona izbrisani brojni instituti, sve odredbe o zabranjenom djelovanju kao i neke druge zabrane i ograničenja za čiju su se povredu dužnosnicima mogle izreći sankcije. Takav prijedlog predstavljao bi značajan korak unazad. Namjere amputiranja ovlasti Povjerenstva osujećene su javnim pritiskom, barem privremeno.

• Javnost je stekla dojam kako ste dužnost predsjednice Povjerenstva obavljali savjesno i profesionalno te bez utjecaja politike. No, drugi su Vas nakon toga ‘vidjeli’ u politici – i to visokoj. Imate li ambicije obnašati visoke političke dužnosti, ili se na bilo koji način posvetiti političkom angažmanu? Pisalo se čak i o eventualnoj vašoj kandidaturi za predsjednicu na strani ljevice, iako situacija na tom političkom spektru, točnije u SDP-u, vrije od sukoba i još je nepredvidljiva…

– Nisam budući kandidat postojeće ljevice na predsjedničkim izborima. Ne ciljam na visoke dužnosti same po sebi, zanimaju me promjene. U procesu traženja kako ih postići dat ću svoj doprinos, kakav god on bio, velik ili mali. Imam ambiciju boriti se za ideje u koje vjerujem, nakon svega, osjećam i obvezu dati jedan dio sebe u nekom obliku političkog angažmana, a vrijeme će pokazati kakav će taj angažman biti.

Njezin rad ubrzo je mnogima zasmetao, no u javnosti je stekao široku podršku javnosti. Vladajuća koalicija HDZ-a i Hrvatske narodne stranke je po isteku mandata podršku za novu šeficu Povjerenstva dala Nataši Novaković, nikad ne objasnivši što je problem u vezi Dalije Orešković, koja je, na koncu, povukla svoju kandidaturu.

“Ako ono što sam ja u javnom prostoru predstavljala svih ovih godina trenutnoj političkoj garnituri problem, onda to meni nije razočaranje nego kompliment”, kazala je tada.

Danas je u privatnoj odvjetničkoj praksi, a pitanja sukoba interesa, korupcije i politike i dalje su joj u fokusu.

• Vjerovnici su izglasali nagodbu za Agrokor, a ‘lex Agrokor’ je ušao u europsku pravnu stečevinu. Ipak, cijeli je proces duboko kontaminiran slučajem takozvane grupe Borg, odnosno ‘afere Hotmail’, zbog čega je ostavku dala bivša ministrica gospodarstva Martina Dalić. ‘Skidaju’ li dvije na početku spomenute činjenice doista slučaj Agrokor s popisa problematičnih unatoč slučaju ‘grupe Borg’, kako to vladajući pokušavaju prikazati, i kako se institucije odnose prema tom pitanju?

– Svaki detalj slučaja Agrokor, od samog njegovog nastanka pa do pada, ogledni je primjerak sprege politike i odabranih privatnih interesnih skupina. Onako kako je stvaran, tako je i rastočen. Korištenjem političke moći na neprimjeren način i u neprimjerene svrhe. Grupa Borg, na čelu s bivšom ministricom gospodarstva i predsjednikom Vlade [Andrejem Plenkovićem] pokazala je krajnju besramnost u poništavanju demokratskih vrijednosti i vladavine prava. Može se pretpostaviti da su se desetljećima sve bitne odluke – od prodaje društvene i državne imovine, dodjele koncesija, poljoprivrednih poticaja, HABOR-ovih kredita, pa do benevolentnosti u kontroli tržišnog natjecanja, nadzora financijskih usluga… – u biti dogovarale u tajnim kabinetskim zasjedanjima i posredstvom prijateljskih i drugih interesnih veza, ali nitko do vođa grupe Borg nije iskazao da ih niti nakon što se kompromitirajući podaci javno objave, za daljnji opstanak na vlasti, nije niti najmanje strah. Slučaj Agrokor ostat će u kamenu zaklesan dokaz da u Hrvatskoj sustav ne funkcionira po sistemu transparentnog tržišnog natjecanja i jednakih tržišnih šansi, niti je država kadra, štoviše, nije niti voljna uspostaviti i primjenjivati jasan regulatorni okvir koji vrijedi jednako za sve. Institucije su pod pritiskom politike, stoga je izostala potrebna reakcija i osuda.

• Znaju li hrvatski građani razlikovati što je sukob interesa, što korupcija, a što nepotizam, pa, prema tome, i suditi pravilno o djelovanju političara?

– Pravo je pitanje: znaju li to nadležne institucije? Demokracija se ne stvara, niti se može stvoriti preko noći. Sukob interesa je, najjednostavnije rečeno, situacija u kojoj postoji prilika da se javna ovlast iskoristi za neku svoju osobnu korist, na štetu javnog interesa, a korupcija je slučaj u kojem se to uistinu i dogodilo. U pristojno uređenim državama, postoje određeni standardi ponašanja koji se od dužnosnika i političara očekuju. Pod tim se standardima, u najmanju ruku, podrazumijeva da ne koristiš obnašanje javne dužnosti kako bi pogodovao osobama kojima si blizak. U Hrvatskoj se ti standardi tek grade, i u tom procesu ima uspona i padova. Svaki slučaj koji nije dobio svoj primjereni institucionalni epilog, a takvih je u zadnje vrijeme sve više, ocjenjujem kao novi pad.

Pobrojite slučajeve koji se mogu opisati kao nepotizam, ili barem kao percepcija politički potpomognutog imenovanja i zapošljavanja članova uže i šire obitelji, koji se vežu uz članove ove Vlade, pa ćemo na slijedećim izborima saznati što o tome misle naši građani, oni koji su tu još uvijek ostali. Među glavnim razlozima egzodusa našeg stanovništva sve više se ističu korupcija i klijentelizam. No, o tim se problemima u takozvanoj raspravi o demografskim mjerama nije našlo previše riječi.

• Putovanja predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović predmet su prijepora otkako je došla na Pantovčak, tako i onaj famozni put u SAD, koje je istraživalo Povjerenstvo dok ste mu vi bili na čelu. Tako je bilo i s posljednjim putovanjem na Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiju. Koliko je smisleno govoriti da predsjednica putuje o svom trošku, kad se ionako iz džepa hrvatskih građana mora platiti putovanje za njeno osiguranje, i koliko je primjereno da državnik pritom sjedi na tribinama? I to pomalo podsjeća na javljanje u televizijski program na ulici ispred Bijele kuće…

– Ukoliko je prisutnost najviših predstavnika državnog vrha na važnim sportskim događajima u državnom interesu, a ujedno je dobro osmišljen te obuhvaća makar i neformalne susrete s predstavnicima vlasti druge države ili država, tada takav put treba biti plaćen iz javnog proračuna. U našem slučaju, s obzirom da predsjednik države i Vlada sukreiraju vanjsku politiku, podrška našim sportašima trebala bi između “dva brda” biti dogovorena, raspoređena. Najviši državni dužnosnici nose teret svoje javne dužnosti 24 sata na dan. Prisutnost na tribinama ili u loži čini mi se sporedno u odnosu na pitanje doziranja i mjere. Odgovoran državnik ne može sam sebi dodijeliti ulogu “posvuduše”.

‘Izabrani unatoč stupovima srama’

• Povjerenstvo kojem ste bili na čelu kažnjavalo je i ‘lijeve’ i desne’. Smatrate li da je vrijeme da hrvatski birači na izborima kazne i ‘lijeve’ i ‘desne’ jer hrvatska država, pet godina nakon ulaska u EU i gotovo tri desetljeća od osamostaljenja, nema blistavu budućnost?

– Krajnje je vrijeme. Strukture koje su do ovog stanja dovele, ne mogu ponuditi zdrava rješenja. Nadolazeći izbori za Hrvatsku će biti presudni. Po načinu upravljanja javnim poslovima i javnom imovinom, po načinu kadroviranja na javnim funkcijama, vladajuća stranka ponašala se prema državi kao da je njezin privatni plijen. Ta će stranka takva i ostati. Očekujem da će se na slijedećim izborima pojaviti nove platoforme, novi ljudi i novi programi koji će planove onih koji su do sada vladali pojesti kao skakavci ljetinu.

• Kazne koje je izricalo Povjerenstvo bile su novčane, za one kojima su izrečene uglavnom simbolične. Kako komentirate činjenicu da mnogima kažnjenima, osim nekih političkih karijera koje su zapečaćene, nije puno značilo to što su stavljeni na ‘stup srama’? Radi li se o niskim ljudskim i moralnim kvalitetama hrvatskih političara?

– Ne treba zaboraviti da su to političari koje smo mi birali. Neke od njih, svim stupovima srama, pa čak i kaznenim postupcima usprkos. Kao što smo, na primjer, birali Milana Bandića.

• Treba li se hrvatska javnost zabavljati ili zabrinjavati nad činjenicom da predsjednica u privatnom aranžmanu ide u Rusiju, pa onda ulazi u vrlo privatne prostorije, a riječ je o svlačionici za nogometaše, i snima se s polugolim igračima? Jesu li navedene i slične aktivnosti te, kako kažu neki kritičari, stalno isticanje vlastite važnosti razlog potpore koja se teško može mjeriti s onom bivšim predsjednicima?

– Geste kojima je osnovna svrha samopromocija nisu dobar način za isticanje vlastite važnosti. Ne mislim da je manja potpora predsjednici povezana s njezinim učestalim gafovima, već proizlazi iz nedostatka suvislog sadržaja u onome što radi. Što se mandat više bliži svome kraju, javnost sve više prepoznaje da je predsjednica u kampanji kod građana pobudila očekivanja koja nije niti mogla ispuniti, što upućuje na zaključak da je ili svjesno obmanjivala birače, ili nije bila svjesna što ju na dužnosti za koju se utrkuje čeka. Nedostatak ovlasti predsjednik države mora kompenzirati vlastitim autoritetom, a to nije moguće bez očuvanja vlastitog integriteta i vjerodostojnosti. Brojni su primjeri na kojima se može poentirati u tvrdnji da svoj mandat aktualna predsjednica nije obnašala u duhu obaveza i dužnosti koje joj diktira Ustav. Ne treba zaboraviti niti nikad razriješeno pitanje: je li prilikom inzistiranja na smjeni Dragana Lozančića, bivšeg ravnatelja Sigurnosno obavještajne agencije, svoj privatni interes koji je povezan s odnosom sa Zdravkom Mamićem stavila iznad javnog? Činjenica je da nikada nije utvrđeno da bi se Lozančić ogriješio o jedno jedino slovo zakona, stoga će predsjednicu zauvijek pratiti dojam da je neosnovano, da ne kažem i nezakonito, smijenjen.

• Kako u dinamici hrvatske politike stvar stoji sa sukobom interesa – je li situacija bolja nakon ulaska u Europsku uniju, ili je sukob interesa pronašao nove mehanizme ‘kamuflaže’ i postoje li primjeri koji to dobro ilustriraju?

– Sukob interesa nije sporan ako se s njime pravovremeno i na primjeren način upravlja. Deklariranjem okolnosti koje mogu kompromitirati nečiju ulogu u procesu donošenja odluka, ili izuzimanjem i otklanjanjem od rješavanja pojedinih pitanja. Na žalost, uvijek je pri tome moguće da forma pojede sadržaj, zato je važno da tijela koja sukob interesa nadziru, stalno propituju postojeću praksu te da pronalaze nova rješenja i uspostavljaju nove standarde. Ilustrativan primjer su imenovanja članova obitelji, rodbine i prijatelja u natječajnom postupku u kojem se formalno provedeno sve kako treba, iako je u stvarnosti za odabir određenog kandidata bio presudan indirektan utjecaj političke veze. S obzirom na učestalost ovakvih pojava, trebalo bi napraviti iskorak i dati jasnu smjernicu i uputu da se situacije zbrinjavanja povezanih osoba u javnom sektoru na kojeg postoji mogućnost utjecaja za vrijeme mandata dužnosnika izbjegavaju, uz tumačenje kako je ovakva diskriminacija nužna radi uspostave povjerenja građana u sustav i očuvanja načela vladavine prava.

• Koliko uopće može učinkovita biti borba protiv sukoba interesa i korupcije, pogotovo u Hrvatskoj, gdje, dojam je, ‘rješavanje’ mnogih problema ide ‘ruku pod ruku’, ili je barem povezano, s raznim interesnim skupinama i političkom trgovinom? I kako Vam ta borba izgleda sada, s vremenske distance, nakon što već dulje vrijeme niste na funkciji predsjednice Povjerenstva?

– Borba protiv sukoba interesa i korupcije može biti učinkovita i jaka samo ukoliko su neovisne i jake institucije koje se time bave. Kao što sam već rekla, ali važno je ponoviti: aktualna vlast više nego sve prethodne institucije vidi kao svoj plijen. Način na koji je provedeno imenovanje novog saziva Povjerenstva, namjera sakaćenja Zakona o sprječavanju sukoba interesa, poništavanje natječaja za izbor povjerenika za informiranje, jer se javio samo jedan kandidat (odnosno indikativna okolnost da se aktualna povjerenica nije niti javila na natječaj), otezanje s izborom novog glavnog državnog odvjetnika… sve su to primjeri zastrašivanja institucija u kojima politika pokušava poslati poruku – ne zaboravite, ovisite o nama. Po istom modelu postupa se i s drugima, posljednji primjer je Hrvatska narodna banka. To govori nešto o onima koji provode ovakve postupke. Mutne su im namjere. Sad, nakon ovog vremenskog odmaka, jasno mi je da je za prvi korak ka učinkovitijoj borbi protiv korupcije potrebna, prije svega, njihova smjena.

Izvor: Al Jazeera