Socijalna radnica: ‘Daj dijete na usvajanje, a ti riješi život’

Medić: 'Ako ste sami izabrali svoj put i nosite krst samohranog roditelja, onda se s time treba boriti dostojanstveno i do kraja' (Ustupljeno Al Jazeeri)

“Kad sam se javila u vrtić, da mi djetetu daju mjesto u jaslicama, rekli su mi kako prednost imaju samohrani roditelji. Rekoh: ‘Pa ja sam takva.’ ‘Donesi mi potvrdu’, kaže mi teta u vrtiću. Odem u Centar za socijalni rad, gdje mi traže smrtni list oca djeteta. Kažem im da je čovjek živ, a njegovo ime nije upisano u rodni list jer sam tako odlučila. Kažu mi da sam u tom slučaju jednoroditeljska porodica i da nemam nikakvo pravo. Pokušavam objasniti socijalnoj radnici, Ljubici, moj problem, a ona mi mrtvo-hladno kaže: ‘Imam rješenje za tebe. Ti si relativno mlada, moj ti je savjet: daj dijete na usvajanje i idi riješiti i normalizirati svoj život. S obzirom na tvoje godine, uvijek sebi možeš roditi drugo’.”

Ovakvu “pomoć” dobila je Tuzlanka Amira Jašarević, samohrana majka iz Tuzle, kada je sa dvomjesečnom kćeri pokušala izboriti svoja prava. Kako sama kaže, ovo nije jedinstven slučaj s obzirom na to da su problemi samohranih roditelja u Bosni i Hercegovini postali masovna pojava.

Srbija: Veliki rizik od siromaštva

Veliku pomoć samohranim roditeljima u Srbiji, kojih ima više od 116.000, pruža Fondacija “Ana i Vlade Divac”. Ivona Gvozdenović iz ove fondacije kaže da se, zbog nepostojanja sistemske podrške i zakonskog okvira, samohrani roditelji suočavaju sa mnogim teškoćama u Srbiji.

“Prema Izveštaju o prihodima i uslovima života (SILK) EU za 2012. godinu, 36,2 posto domaćinstava u riziku od siromaštva jesu porodice gde je nosilac domaćinstva jedan roditelj. Skoro 80 odsto od ovog broja jesu samohrane majke, što dodatno otežava situaciju. Poslednjih par godina planira se osnivanje alimentacionog fonda, ali je ovo jako spor proces i stalno se dovodi u pitanje problem naplate. Ideja je bila da se iz Fonda isplaćuje alimentacija, a posle država preuzima odgovornost naplate od roditelja koji ne izmiruje svoje obaveze.”

Prema zakonima Srbije, kategorija samohranih roditelja prepoznaje se kao jednoroditeljska porodica, i to u slučaju kad je jedan roditelj preminuo, lišen roditeljskog prava ili kad nije priznato roditeljstvo: “Cela kategorija roditelja koji su razvedeni, a ne primaju alimentaciju ili je jedan roditelj na odsluženju zatvorske kazne i slično ne prepoznaje se zakonski, pa samim tim nema prava na sistemsku podršku. Potrebno je proširiti zakonsku definiciju kako bi se omogućio pristup uslugama u sistemu socijalne zaštite”, navodi naša sagovornica.

Fondacija “Ana i Vlade Divac” pruža podršku samohranim roditeljima već nekoliko godina.

“Pojedini vidovi podrške su jednokratni, neodrživi, pa smo se poslednje tri godine fokusirali na dodelu grantova za samozapošljavanje i zagovaranje za poboljšanje položaja kroz konkretne aktivnosti usmerene na izmenu zakona i kreiranje uslova za zapošljavanje.”

Malo se govori o osjetljivosti navedene kategorije, država i društvo ih ili ne prepoznaju ili imaju veoma teške riječi za njihovo stanje. Većinom se mogu osloniti samo na one koji prolaze istu situaciju, ali nerijetko nailaze na pokušaje zloupotrebe njihovog stanja baš od tih ljudi kojima su vjerovali.

“Biti samohrani roditelj velika je odgovornost jer sve što se traži od vas kao roditelja morate raditi sa duplo većom količinom snage, emocija, volje, ljubavi – i za mamu i za tatu. Tako ja inače nas samohrane roditelje zovem ‘2 u 1 roditelji’. Živimo u konzervativnoj sredini, pa kad kažete da ste samohrani, automatski su našim sugovornicima upitnici nad glavom. Prema djetetu se počnu odnositi s određenom dozom sažaljenja, a prema nama, hm… Zavisno šta je razlog našeg stanja. Ako je razlog smrt supružnika, tu se pojavljuje doza sažaljenja, empatije. Ako ste, pak, rastavljeni ili ste jednostavno odlučili imati dijete, kao što je to u mom slučaju, onda tu dolaze komentari, razni pogledi, većinom jako niski i puno pitanja. To je valjda zato što normalnu porodicu sačinjavaju mama, tata i dijete / djeca, a mi u tu kategoriju ne spadamo”, objašnjava Amira.

Diskriminaciju i loše postupanje prema samohranim roditeljima doživjela je već u bolnici prije i kada se porodila, “kada su je sestre, doktori i socijalni radnici danima ispitivali zbog čega će upisati dijete na sebe”:

“Stotine pitanja – zašto sam tako odlučila, upiši oca, jesi sigurna da ćeš preuzeti svu odgovornost… Od njih sam tražila smještaj, ali to njima nije bio cilj već da se odreknem djeteta s obzirom na situaciju u kojoj sam se našla. Kad su vidjeli da ne odustajem, smjestili su me u Dom za nezbrinutu djecu u Tuzli, gdje imaju program za nezbrinute majke; kao, mogu me tu držati šest mjeseci. Nakon jednog mjeseca sama sam napustila Dom zbog veoma teških uslova.”

Životni udarci

Na velike probleme naišla je i Altijana Medić iz Sarajeva. U jednom trenutku doživjela je teške udarce života – umrla joj je majka, ostala je bez posla i, nakon što se razvela od muža, postala samohrana majka. Ističe da se niko nikad ne može pripremiti na traumatično iskustvo razvoda.

“Djecu svi dobijemo iz ljubavi, zar ne? Svima nama djeca su univerzum, centar oko kojeg se sve okreće. I vrlo, vrlo često ih povrijedimo”, počinje svoju priču.

Kaže da od trenutka podnošenja zahtjeva za razvod, pa sve do danas nikada nije dobila nijednu marku na ime alimentacije jer se bivši suprug pozivao na nepravosnažnost odluke, a sud otežao razvod do iznemoglosti.

“Ono što je najstrašnije u svemu: socijalna služba, institucija koja bi se trebala baviti pravima djece, raditi u njihovu korist, jako je pristrasna. Nakon što sam se napokon uspjela zaposliti, sjedili su mi na grbači (socijalna služba) kako ostavljam dijete samo do 17 časova, kako ga izgladnjujem, ne vodim računa o tome gdje je… A ja sam pokušavala da ne umremo od gladi. Doslovce!”, dodaje ona.

Medić: Moj sin je moja pokretačka snaga, moj motiv za svako novo jutro i sve što radim

Medić i bivši muž saglasni su da sin pripadne njoj i naša sagovornica ističe da je nikad niko ne bi mogao natjerati da promijeni odluku iako, na kraju priče, sve pada na roditelja.

“Sav teret vi vučete sami i odgovorni ste za sve loše što se desi – i za neopravdani izostanak iz škole, i za dobivenu lošu ocjenu, i zato što je tata otišao od kuće, i zato što sva djeca imaju baš tu igricu, i vi ste najškrtija mama na svijetu.”

Dodaje da samohrane majke u društvu svi nazivaju lavicama, fajterima, “a okreću od vas glavu kao da ste kužni”, te da postoji dosta kategorija ljudi (zaposleni, nezaposleni, invalidi), ali su posebna kategorija samohrani roditelji.

“Vi morate liječiti bolesno srce vašeg djeteta, naći i kada nemate, smijati se i kada biste do neba vrištali, a zapravo ne pripadate nigdje. I ne postoji institucija koja bi stala u zaštitu takve kategorije ljudi. Čak je i vaša bliža porodica ponekad puna nerazumijevanja. Konstatacije tipa ‘Što si se razvodila, šta ti je falilo’ samo su neke od opaski s kojima se ama baš svaki put susrećete.”

Hiljade razvoda svake godine

Amela Feriz, predsjednica udruženja Održiva porodica iz Sarajeva, koja je i sama samohrana majka, ističe da se tačan broj ovakvih porodica ne zna, ali je dovoljno alarmantan podatak da se, prema posljednjim podacima, godišnje 2.000 bh. brakova okonča razvodom.

Feriz je 12 godina samohrana majka

Ističe da su najveći problemi samohranih roditelja porodični zakon, u koji nisu uvršteni oni koji su ostali bez partnera razvodom, alimentacijski fond, koji postoji na papiru, ali se ne provodi u djelo, te nedovoljna podrška institucija i društva:

“Onog momenta kad ostanete bez partnera u najviše slučajeva ste i žrtva porodičnog zakona i tu nastaju problemi. Ako ste bez posla i nemate bliže familije da vam pritekne u pomoć, nalazite se u jako nezavidnoj situaciji. I kada se obratite nekoj od institucija koje vam u tom momentu mogu pomoći, prvo nailazite na ruku u kojoj je zahtjev i rečenica: ‘Popunite ovaj zahtjev, pa ćemo vidjeti’.

U našem kantonu, pa ni u cijeloj državi, ne postoji nijedna institucija kojoj se možete obratiti da vam bude prvi stepenik ka boljem životu koji želite stvoriti za sebe i svoje dijete. Niko od nas ne želi da bude socijalni slučaj i živi na račun države, svi mi želimo posao i da država nađe način da provodi alimentacioni fond. I kad sud donese odluku o isplaćivanju alimentacije, u većini slučajeva to se ne poštuje, jer zbog rupa u zakonu vješto se izbjegava ta obaveza.”

Hrvatska: Definirati pojam samohranog roditelja

Iva Jovović, izvršna direktorica Udruge LET iz Hrvatske, kaže da je, prema popisu iz 2011. godine, 17 posto od ukupnog broja porodica u ovoj državi jednoroditeljska te da se može očekivati porast tog broja u narednom popisu. Dodaje da se problemi ovih porodica mogu svrstati u četiri kategorije: pravni, finansijski, organizacijski i emotivni:

“Kod pravnih problema tu ističemo brakorazvod i vezane parnice, poput imovinsko-pravnih prilikom razvoda; ekonomske – ne moram obrazlagati koliko je teško s jednom plaćom uzdržavati dijete iako je bitno kod razvedenih roditelja napomenuti problem naplate uzdržavanja, što je veliki problem u regiji, dijelom zbog ekonomske krize, ali i dijelom zbog nedostatka odgovornosti roditelja za djecu koju trebaju uzdržavati, pa čine svakakve malverzacije s imovinom i prihodima kako bi ih sakrili. Emotivni su oni problemi koji su povezani uz tugu vezanu uz gubitak roditelja i kriznu situaciju poput razvoda. Organizacijski – jedan roditelj treba u jednom danu obaviti sve oko djece što obično obave dva roditelja.”

Jovović ističe da udruga LET pomaže kroz psihosocijalno i pravno savjetovanje, radionice o roditeljstvu, izgradnju vještina za lakše zapošljavanje te da je bitno definirati pojam samohranog roditelja.

“Samohrani su roditelji oni koji sami uzdržavaju svoje dijete i brinu o njemu. To je slučaj kada je otac nepoznat od rođenja djeteta ili kad je jedan roditelj preminuo. Zbog toga se u EU-u i sve više država koristi pojam ‘lone parent families’, koji se odnosi na razvedene partnere ili one koji više ne žive zajedno već djeca stanuju s jednim od njih.”

Dodaje da je 12 godina samohrana majka te da nijednom nije dobila poziv od socijalnog radnika da je pita šta se dešava s njenim djetetom. Budući da zna kako je kada se nailazi na zatvorena vrata i nerazumijevanje, djelovanjem u udruženju želi pomoći drugima.

“Moja je želja napraviti ustanovu koja će se u tim situacijama pobrinuti kako da nastavite život kad vam se bračna zajednica sruši i ostanete sami. Pravna pomoć, psihološka, materijalna – sve su to stavke koje vam u tom momentu trebaju, a nisu na jednom mjestu. Želim ovim udruženjem stvoriti zajednicu samohranih roditelja, okupiti ih na jednom mjestu da se uzajamno pomažemo jer niko vas ne shvata bolje od onih koji su se našli u istoj situaciji.”

Nastavak borbe

Grupu za pomoć pokrenula je i Tuzlanka Amira Jašarević, koja kategorično tvrdi da samohrani roditelji čine najbrojniju socijalno ugroženu kategoriju u društvu.

“Blizu 90 posto djece samohranih roditelja ne ide u vrtić, čak 58 posto majki ne mogu plaćati režije, a njih 40 posto ponekad je i na granici gladi. Rijetki su poslodavci koji se odlučuju zaposliti samohranu majku upravo zbog konzervativnog stava društva i negativnog stava države. Žene se povlače s tržišta rada kako bi brinule o djeci, a poslije, kada djeca odrastu, ovim ženama teže je naći posao zbog iskustva u radu koje se od njih traži”, dodaje.

Zbog svega ovoga odlučila je napustiti Bosnu i Hercegovinu i zaputiti se ka Švedskoj, ali se odlučila vratiti i, kako sama kaže, “krenuti u rat sa državom”.

“Ne mogu dopustiti da ijedan roditelj legne gladan, da ijedno dijete nema za užinu ili odjeću. U grupi radimo moje tri prijateljice i ja 24 sata dnevno. Imam slučaj majke koja je prošla nasilje u porodici, bila u komi i kad je izašla, država kaže: ‘Nemaš uslove za djecu, trebamo ih oduzeti’! Mi smo odradili sve što smo mogli i stvorili uslove da bi djeca ostala s majkom. Sve su to veliki problemi o kojima se šuti, no ja da šutim neću i ne mogu jer moje oružje je istina”, kaže Jašarević.

Jašarević kategorično tvrdi kako samohrani roditelji čine najbrojniju socijalno ugroženu kategoriju u društvu

Da će se boriti i dalje najavljuje i Medić.

“Ako ste sami izabrali svoj put i nosite krst samohranog roditelja, onda se s time treba boriti dostojanstveno i do kraja. Od tih malenih ljudi sutra ćemo napraviti velike koji ništa nisu skrivili da bi nosili tako veliki teret. Moramo početi mijenjati stvari, počev od sebe, i shvatiti da se samo i isključivo na sebe možemo i osloniti”, ističe ona.

“Djecu smo rađali da bismo ih voljeli, tako smo se zakleli i Bogu i ljudima. Moj sin je moja pokretačka snaga, moj motiv za svako novo jutro i sve što radim radim sa duplo više elana i energije nego što bih to možda radila ranije. OK, neću možda uvijek moći objasniti zašto ‘mame i dalje nose grudi sa sobom ako ja više neću da jedem’ ili da se u školu mora ići i danas (bez obzira što je bio i jučer), neću uvijek imati odgovor na sva pitanja, ali ću uvijek imati dovoljno ljubavi za njega i leđa jaka da se na njih može osloniti. Možda ću se i umoriti nekada, ali nikad neću odustati.”

Izvor: Al Jazeera